'Test za ovakvu situaciju je jednostavan. Što bi policija napravila da se nije radilo o županu, nego o običnom građaninu?', upozorava Obadić.
Vijećnik platforme Budimo grad Ivan Obadić danas
je na društvenim mrežama iznio svoje viđenje nedavnog incidenta u
noćnom klubu Strauss, u kojem je župan Anđelko
Stričak zadobio ozljede. Snimka koja je u međuvremenu
objavljena u medijima pokazala je da uloga župana nije bila
onakva kako je on to opisao na konferenciji za novinare, već da
je imao aktivnu ulogu u sukobu. No on i nakon toga ustraje u
svojoj verziji priče.
Isto tako, policija nakon objave snimke nije promijenila
formulacije prekršaja koje je prvotno ustanovila. Za nacionalne
medije neki pravni stručnjaci već su iznijeli svoja mišljenja
prema kojima je policija trebala i županu pisati prekršajnu
prijavu za neki oblik remećenja javnog reda i mira, a ne samo za
omalovažanje i vrijeđanje policajaca. Sada o tome progovara i
Obadić. Njegovo očitovanje u nastavku prenosimo u cijelosti.
***
Više od mjesec i pol dana prošlo je od tučnjave u kojoj je
sudjelovao varaždinski župan Stričak. Reakcije javnosti bile su
brojne. Ali reakcija policije, o čemu smo više mogli saznati
prije par dana, otvara jedno drugo pitanje – jesmo li svi jednaki
pred zakonom. Jer očito nismo.
Pozivi za ostavkom su opravdani i očekivani. I bilo bi očekivano
da je župan podnese. S time će se vjerujem svi složiti osim
lokalnog SDP-a koji se propisno obrukao. Umjesto da je tražio
ostavku, SDP je tražio od župana da prestane gubiti vrijeme na
objašnjenja i da se počne baviti svojim poslom!?
Za one kojima to nije jasno, u normalnoj i pristojnoj državi,
bilo bi normalno i očekivano da je župan podnio ostavku drugo
jutro. Ne zato što je izašao van i pri tom (pre)više popio. Nego
zato što je inicirao tučnjavu i nakon toga obmanjivao javnost o
tome što se dogodilo. Govoriti o lošem primjeru kojeg takvim
ponašanjem daje djeci, građanima, javnosti – o tome valjda nije
potrebno govoriti. Ako se najviši dužnosnici tako ponašaju, što
možemo onda očekivati od drugih?
Ali odgovornost i hrvatska politička elita dvije su riječi koje
nikako ne idu zajedno. Ne mogu se sjetiti ni jednog primjera kada
je političar otišao s funkcije zbog političke odgovornost. A
zašto i bi? Da li se itko danas sjeća situacije kada je 2002.
Bandić pijan dva puta bježao policiji nakon što je udario drugi
auto? I što se dogodilo? Laži, manipulacije i zataškavanje
spasilo je Bandića. I on je i dalje uvjerljivo pobjeđivao na
izborima. Političari su očigledno izvukli pouku iz te i
nebrojenih drugih situacija. Jer ako pobjeđujete bez obzira na
sve, zašto se onda povlačiti s funkcije?
Reakcija premijera najbolje govori o tome kako HDZ, kao najveća
stranka, shvaća političku odgovornost. On nije vidio da je župan
nekoga odgurnuo. Niti da je započeo neku veliku kavansku tuču.
Ali je zato istaknuo da to nije situacija u kojoj se čovjek na
toj dužnosti treba naći. I da policija treba utvrditi što se
dogodilo. Dakle, sve se svelo na često ponavljanu i vrlo
popularnu konstataciju – neka institucije rade svoj
posao.
A upravo ova situacija sa županom Stričakom najbolje pokazuje
kako institucije (ne) rade svoj posao. Za razliku od brojnih
drugih afera, u kojima se često radi o složenim pravnim poslovima
i pitanjima koja javnost niti ne može uvijek u potpunosti
shvatiti, ovdje imamo jasan i kratak materijalni dokaz – video na
kojemu se sve lijepo vidi.
I što je varaždinska policija zaključila? Protiv D.F. podnijet je
optužni prijedlog iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog
reda i mira. Župan je s druge strane prijavljen za omalovažavanje
policijskih službenika prema članku 17. istog zakona. Župan je
pokušao objasniti da je prijavljen zbog nesuradnje. Nažalost za
župana, zakonski opis navedenog članka je jasan. Za njega se
prijavljuje kada se omalovažava ili vrijeđa državne organe
odnosno službene osobe prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem
službe ili njihova zakonita naređenja. Dakle, protupravno
ponašanje odnosi se na omalovažavanje ili vrijeđanje. Nesuradnja
se ne spominje.
Postavlja se pitanje zašto župan nije prijavljen za narušavanje
javnog reda i mira. Za ovu situaciju relevantna su dva članka iz
Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Već spominjani
članak 6. koji određuje da će se novčanom kaznom ili kaznom
zatvora kazniti onaj tko na javnom mjestu se ponaša na naročito
drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući
njihov mir, te članak 13. koji predviđa (blažu) kaznu za osobe
koja se na javnom mjestu tuku, svađaju, viču ili na drugi način
remete javni red i mir.
Zakonski opisi ova dva članka su nedovoljno jasni, posebno u
pogledu tjelesnih napada, tako da dolazi do kolizije kod njihove
primjene. Važno je, međutim, istaknuti da je naročito drsko i
nepristojno ponašanje iz članka 6. ponašanje koje svojim
intenzitetom nadilazi radnje prekršaja iz članka 13. Radi se
dakle o ozbiljnijem prekršaju.
U čemu je problem? Policija je opravdano podnijela optužni
prijedlog protiv mladića koji je udario župana na temelju članka
6. Međutim, prema viđenom sa snimke, policija je morala podnijeti
optužni prijedlog i protiv župana, bilo na temelju članka 6. ili
13., jer se ne radi o isključivo neizazvanom napadu na župana. Na
snimci se jasno vidi da župan prethodno gura prvog mladića, a
nakon toga prima drugog mladića za vrat. Ovo naravno ne opravdava
udarac koji je nakon toga primio. I za što se prema sudskoj
praksi otvara pitanje kaznenopravne odgovornosti za kazneno djelo
nanošenja teških tjelesnih ozljeda u pokušaju.
Test za ovakvu situaciju je jednostavan. Što bi policija
napravila da se nije radilo o županu, nego o običnom građaninu?
Skoro sa sigurnošću možemo reći da bi policija protiv obojice
podnijela prekršajnu prijavu na temelju članka 6. (ili 13.). Ali
policija je amnestirala župana od bilo kakve odgovornosti za
tučnjavu.
Postoje puno ozbiljniji slučajevi koji dovode u pitanje
funkcioniranje institucija pravne države. Ali situacije poput ove
najslikovitije govore da nismo svi pred zakonom jednaki i da
postoje građani prvog i drugog reda. Takvi postupci službenih
tijela još više dovode u pitanje ionako nisko povjerenje građana
u institucije hrvatske države i pravosuđe. A upravo je to
povjerenje preduvjet funkcioniranja i legitimnosti demokratskog
poretka i pravne države. I dok se to ne promijeni, jedino mogu
zaključiti da 2022. godine u Hrvatskoj, trideset i jednu godinu
nakon osamostaljenja, vrijedi stara latinska izreka: “Quod licet
Iovi, non licet bovi” (Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno
volu).