Zbog zabrane rada nedjeljom moramo se upitati i je li Plenkovićeva vlada tom zabranom dodatno nahranila inflaciju pa su trgovci sumanutim podizanjem cijena odlučili nadoknaditi pad prihoda zbog ograničenog rada...
Prvi tjedni uvođenja nedjeljnog nerada trgovina, odnosno
ograničenja rada u punom su sjaju pokazali koliko je odluka
vlade Andreja Plenkovića o izmjeni Zakona o trgovini
bila nepametna, toliko da sad i gradonačelnici iz redova
vladajućeg HDZ-a (Damir Rukavina, Crikvenica) zakonskim rupama i
proglašenjima sajamskih dana doskaču zabrani rada nedjeljom,
usred turističke sezone, piše Helena Puljiz za
Net.hr.
Jer, dogodilo se sve što smo i znali da će se dogoditi: ljudi i
dalje kupuju nedjeljom, a u malobrojnim trgovinama koje rade
nedjeljom gužve su nesnosne, kruh i mlijeko kupuju se po
benzinskim crpkama, cvijeće na kioscima. Samo nas valjda korak
dijeli od prodaje jaja i piletine u kladionicama. Naravno, po
daleko višim cijenama nego u trgovinama mješovitom robom, što je
slučaj s cijenama artikala na benzinskim crpkama i kioscima.
Kao i vlade Ivice Račana (2003) i Ive
Sanadera (2008), i vlada Andreja Plenkovića odlučila se,
ususret superizbornoj godini, kupovati glasove potplaćenih
trgovkinja i trgovaca zabranom rada nedjeljom, bez ikakvih
suvislih analiza o posljedicama takve odluke kako po uvjete rada
zaposlenih u trgovini tako i po male poduzetnike i obrtnike u
trgovačkom sektoru. Odluka da se nekima rad nedjeljom zabrani, a
nekima ne, već je dvaput pala na Ustavnom sudu i gotovo sigurno
će ponovno pasti ove jeseni jer je riječ, kako ističu i
podnositelji ocjene ustavnosti iz Udruge Glas poduzetnika, ali i
pravni/ekonomski stručnjaci, o duboko diskriminirajućem zakonskom
aktu jer diskriminira jedne, a favorizira druge radnike i
poduzetnike.
Pitanje na koje nitko ne zna odgovor
Zašto bi nerad nedjeljom bio važniji za trgovkinje/trgovce
zaposlene u dućanima i trgovačkim centrima nego za iste radnike
zaposlene u pekarama s ugostiteljskim objektima, na benzinskim
crpkama, kioscima ili u kladionicama, pa za medicinske sestre,
zaštitare, policajce ili novinare? Nitko zapravo ne zna
odgovoriti na to pitanje jer se podrazumijeva da jedni moraju, a
drugi ne moraju raditi nedjeljom, iako zapravo nije tako.
Uostalom, za radnu nedjelju, svaki radnik morao je biti više
plaćen i prije ove zabrane, imao je pravo na dan i pol odmora u
bilo kojem drugom tjednom terminu. I nije istina da svi zaposleni
u trgovinama, pekarama ili cvjećarnicama rade baš svaku ili
većinu nedjelja.
Već i ptice na grani znaju da je forsiranjem zabrane rada
nedjeljom trgovinama HDZ htio udovoljiti zahtjevima Kaptola, koji
naprosto pokušava vjernike vratiti u prilično ispražnjene crkve,
a time i povećati vlastite prihode. Kad zabrana ponovno padne na
Ustavnom sudu, Plenković će Crkvi moći mirno reći “Eto, vidite da
smo htjeli, i pokušali smo, ali nam zločeste pravne i
poduzetničko-obrtničke komunjare ne daju”. A Crkva će se i dalje
moći žaliti kako su mise sve manje posjećene jer vjernici rade (i
kupuju) nedjeljom, kao da praktični vjernici mahom dolaze iz
redova kupaca, to jest zaposlenih u trgovinama. Oni koji zbog
vjerskih ili bilo kojih drugih razloga ne žele u kupnju
nedjeljom, slobodni su to ne činiti.
Trgovci i trgovkinje iz velikih trgovačkih lanaca kojima se,
navodno, želi pomoći i dalje će raditi pod istim uvjetima po
kojima su i radili, kako nedjeljom, tako i svih ostalih šest
radnih dana, a ti radni uvjeti su ono o čemu nitko osim sindikata
(nerijetko ni oni) ne želi ozbiljno razgovarati.
Kukavička rješenja
Umjesto da se stvori zakonski okvir koji bi jamčio poduzetničke
slobode i zaštitio radnička prava, kukavički se poseže za
kratkotrajnim rješenjima poput ove sulude zabrane rada nedjeljom.
Ako se već nema volje ni hrabrosti zakonski prisiliti poslodavce
u sektoru trgovine, koji bilježe rekordni rast dobiti, da
osiguraju humane radne uvjete, može ih se drugim metodama
privoljeti na sklapanje kolektivnih ugovora kojima će se to
omogućiti.
U susjednoj Sloveniji nema propisa koji bi ograničavali radno
vrijeme trgovina, ali je kroz kolektivne ugovore osigurano da
radnici mogu raditi maksimalno dvije nedjelje mjesečno i 20
godišnje, uz dvostruko veću naknadu. To naprosto znači da
tamošnji sektor trgovine mora zapošljavati više radnika i bolje
ih plaćati. Takav radni raspored omogućuje učenicima, studentima
ili drugim radnicima dodatnu zaradu u trgovačkom sektoru. Zašto
tako ne može biti i u Hrvatskoj? Jer se veliki trgovački lanci ne
žele odreći ekstra dobiti, čak ni kad doista ponestaje radne
snage za redovan rad?
Talijanski model
Ako je vladajućima uređena Slovenija preizazovan primjer, zašto
se nisu odlučili za talijanski model u kojem nema nacionalne
regulative radnog vremena, a regionalna samouprava ima pravo sama
odrediti kad se može raditi? To bi za zemlju poput naše, koja se
oslanja prvenstveno na turizam i prodaju roba i usluga, doista
bilo razumno rješenje.
Zbog zabrane rada nedjeljom moramo se upitati i je li
Plenkovićeva vlada tom zabranom dodatno nahranila inflaciju pa su
trgovci sumanutim podizanjem cijena odlučili nadoknaditi pad
prihoda zbog ograničenog rada. Iako su građani na gubitku, to je
za državnu blagajnu i trgovačke profite u svakom slučaju dobitna
kombinacija.
Zbog općih “fleksibiliziranih” radnih uvjeta u Hrvatskoj i
današnjeg ubrzanog ritma života vrlo je teško organizirati
redovno tjedno ispunjavanje svih obiteljskih obaveza, pa nabavke
namirnica i kućnih potrepština vikendom za stotine tisuća
zaposlenih nisu nikakav hir nego naprosto nužda.
Stranka/koalicija koja to ne uzima u obzir prije će se zbog
zabrane rada nedjeljom suočiti s izbornim porazom, nego zbog
korupcije i organiziranog kriminala, piše Helena Puljiz za
Net.hr.