Sve se to događalo u demokratskoj državi u kojoj je dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata 15 milijuna građana, isključivo zbog boje kože, svaki dan proživljavalo najgrublja kršenja ljudskih i građanskih prava...
Dana 23. kolovoza obilježava se u Hrvatskoj kao Europski dan
sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima –
nacizma, fašizma i komunizma. Prema preporukama Europskog
parlamenta, toga se dana sjećamo grubog kršenja temeljnih
ljudskih prava i nepoštivanja načela pravne države od strane
spomenutih režima. Iako naziv spomendana sugerira sjećanje na
žrtve nacifašizma i komunizma, u Hrvatskoj se žrtve ustaštva,
hrvatske inačice nacifašizma, uvijek nekako “zaborave”. Kako na
taj, tako i na sve ostale dane u godini, piše Hrvoje Klasić za
Net.hr.
Osim toga, Europski je parlament zaključio da su se spomenuta
kršenja razlikovala ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom
razdoblju, te da su s tim u vezi sve zemlje pozvane procijeniti
povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost. U Hrvatskoj se od
1990. ta procjena nije dogodila nego je umjesto znanstveno
utemeljenog suočavanja provedeno nacionalističko obračunavanje s
prošlošću. I to po krajnje banalnoj formuli: za one koji su ikad
u prošlosti podržavali Jugoslaviju i komunizam nikad nemamo, a za
sve one koji su se u prošlosti borili za hrvatsku državu uvijek
imamo razumijevanja. Čak i ako su ovi potonji u toj hrvatskoj
državi imali rasne zakone, koncentracijske logore, provodili
genocid i slavili Adolfa Hitlera.
Tema ovog teksta međutim nije pokušaj ukazivanja na razlike u
načinu života ljudi u Jugoslaviji i komunističkim zemljama poput
Sovjetskog Saveza, Bugarske ili Rumunjske, niti je tema pokušaj
ukazivanja na razlike između života u socijalističkoj Jugoslaviji
i ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Diva pod nadzorom sigurnosne službe
Poticaj za današnju kolumnu na prvi će pogled biti čudan i
nepovezan s prvim dijelom teksta. Naime, ovih dana obilježavamo
pet godina otkako nas je u sedamdeset i sedmoj godini života
napustila “kraljica soula” i jedna od najvećih svjetskih
pjevačica i kantautorica, Aretha Franklin. Aretha je prodala
više od 75 milijuna ploča, dobitnica je brojnih nagrada i
počasnih doktorata na najprestižnijim američkim sveučilištima, a
bila je i prva žena članica Kuće slavnih Rock ‘n’ Rolla. Međutim,
nedugo nakon njezine smrti u javnosti se pojavila informacija da
je američka diva godinama bila pod nadzorom američke sigurnosne
službe. U arhivi FBI-ja pronađen je njezin dosje s nekoliko
stotina stranica iz kojeg su vidljivi razlozi praćenja – borba za
prava žena, Afroamerikanaca i Indijanaca, ali i, nikad dokazano,
podržavanje komunizma.
Što je najvažnije policijsko praćenje privatnog i profesionalnog
života Arethe Franklin nije predstavljalo izuzetak. Zbog
protivljenja službenoj politici kada je u pitanju bio pokret za
građanska prava, pokret za prava Afroamerikanaca, rat u Vijetnamu
ili ljevičarski svjetonazor, na popisu praćenih osoba našli su se
i Charlie Chaplin, Bob Dylan, Jane
Fonda, Martin Luther King, Ernest
Hemingway, Muhamed Ali, John Lennon, Noam
Chomsky i brojne druge poznate i još brojnije nepoznate
osobe. Danas znamo da su tisuće ljudi nakon Drugog svjetskog rata
u SAD-u bile praćene i prisluškivane zbog političkih razloga.
Sve se to događalo u demokratskoj državi u kojoj je dvadeset
godina nakon Drugog svjetskog rata 15 milijuna građana,
isključivo zbog boje kože, svaki dan proživljavalo najgrublja
kršenja ljudskih i građanskih prava. U kojoj je do 1978. bilo
dopušteno indijanskim obiteljima prisilno oduzeti djecu i dati ih
na posvajanje i preodgoj bjelačkim protestantskim obiteljima. U
državi koja je organizirala atentate na “nepodobne” ličnosti
širom svijeta, nedemokratski smjenjivala vlasti u drugim državama
i vojno intervenirala tamo gdje ih nitko nije zvao.
Naravno da situacija nije bila bitno različita ni u nekim
europskim demokracijama, kada su u pitanju prisluškivanja
vlastitih “nepodobnih” građana, miješanja u unutrašnjopolitičke
odnose drugih država, ili npr. rasizam. Možda niste znali da je
rasna diskriminacija u Velikoj Britaniji zakonski zabranjena tek
1965., ali samo na javnim mjestima i u javnim institucijama.
Privatni poslodavci ili stanodavci svoje su odluke i dalje, bez
kršenja zakona, mogli donositi vođeni rasističkim načelima.
Ni demokratska društva nisu imuna na probleme
Cilj ovog teksta nije amnestirati ili rehabilitirati političke
prakse koje su od 1945. do 1990. dominirale u Hrvatskoj i
Jugoslaviji. Jer, doista je obaveza svakog tko demokratski
razmišlja osuditi kršenja ljudskih i građanskih prava, progon i
obračun političkih neistomišljenika, ograničavanja medijskih
sloboda i neovisnosti pravosuđa. Osobno se nadam da više nikada
neću živjeti u državi u kojoj otoci postaju mjesta mučenja i
dehumanizacije političkih protivnika, u državi čiji tajni agenti
ubijaju državne neprijatelje i u kojoj se zbog nepoćudne kritike,
pjesme ili vica može završiti u zatvoru. A Jugoslavija je, unatoč
po mom uvjerenju brojnim pozitivnim stranama i uspjesima, bila i
takva država.
Cilj ovog teksta je pokazati da ni demokratska društva nisu imuna
na sve navedene probleme. Kako u prošlosti tako i danas. Amerika,
Izrael, Mađarska… samo su neke od država koje uspješno potvrđuju
ovu tezu. Ili, da ipak ostanem u domaćem dvorištu. Iako sam
siguran da je strah od obnavljanja komunističke Jugoslavije danas
iracionalan nisam siguran da je, nakon tridesetogodišnjeg
demokratskog iskustva, u Hrvatskoj danas iracionalno biti
zabrinut za ljudska i manjinska prava, slobodu medija,
funkcioniranje institucija pravne države i odnos prema političkim
i svjetonazorskim neistomišljenicima. Kao što mi se ne čini
iracionalnim kod nekih političara (i političkih stranaka)
primijetiti (uznapredovale) autokratske ambicije, piše Hrvoje
Klasić za
Net.hr.
I zato, prisjećajući se ovih dana traumatičnih iskustava
nedemokratskih društava, svaki iskreni demokrat trebao bi se
zamisliti nad vrlo sugestivnim retoričkim pitanjem Mahatme
Gandhija: “Kakva je razlika za mrtve, siročad i beskućnike, je li
ludo uništenje izvedeno pod imenom totalitarizma ili u sveto ime
slobode ili demokracije?”.