Kratka šetnja sa Zlatkom Dalićem po središtu Zagreba, šalica kave na Europskom trgu i neizbježan izbornikov dodir s – publikom. Daliću prilaze znani i neznani, čestitaju mu, daju potporu, tapšu ga po leđima: ‘Bravo, Zlatko, samo tako nastavi’.
A Daliću, istinskom narodnom izborniku, nimalo slučajnom heroju nacije, i te kako gode toplina i pozornost kojima je okružen. Svima iskreno zahvaljuje, ali istodobno i shvaća s kakvom hipotekom odlazi na Svjetsko prvenstvo u Rusiju…
– Samo da me sljedećeg ljeta ovdje nečim ne gađaju – šali se Dalić dok u džepu stišće krunicu, dar naše misionarke iz Ekvadora.
Nekoliko dana uoči Božića, u tajnosti, Zlatko Dalić posjetio je zatvorenike u Remetincu. Kakav je to bio doživljaj?
– Pozvao me upravitelj zatvora, bila je praksa da izbornici dolaze, bili su prije Čačić i Ćiro. Predbožićni su dani, puno ljudi koje srećem hoće sa mnom porazgovarati, sretan sam što nekoliko minuta mogu izdvojiti za te ljude. I ako sam im učinio zadovoljstvo, pomogao u bilo čemu, sretan sam. Bilo je na tom sastanku dosta zatvorenika, ljudi prate nogomet, raspitivali su se o reprezentaciji, pitali kako ćemo protiv Argentine, Nigerije…
Jeste li im nešto obećali?
– Obećao sam im da ćemo u svakoj utakmici dati sve od sebe i da nam je cilj proći skupinu. Puno im je značilo što sam došao, vidio sam to po njihovim reakcijama, bilo je jako lijepo u tih sat vremena.
Najljepše doba u godini
Što za vas znači Božić?
– Ovo je za mene najljepše doba u godini, i to zato što su svi ljudi u to vrijeme puno veseliji, sretniji, obitelji se okupljaju, ljudi se vraćaju svojim domovima, cijeli grad drukčije živi. To je okupljanje na kojemu se, nakon teške godine, pokušava zaboraviti teška svakodnevica. Da smo svi takvi cijele godine, bilo bi lakše svima nama. Za Božić ću biti s obitelji u Varaždinu, sa sinovima i suprugom. Prošle godine u ovo vrijeme bio sam u Emiratima. Tamo je drukčiji ambijent, Božić na plus 30-35 Celzijevih stupnjeva, ali nije to to. Božić u svojoj državi, e, to je nešto sasvim drugo.
Vjernik ste, idete u crkvu?
– Vjernik sam, ali ne baš onaj koji će svaki dan ići u crkvu.
Koliko ste vezani uz roditelje u Livnu?
– Roditelji Ivan i Kata u poznim su godinama, 85 i 86 godina, kada im je potrebna svaka pomoć. Postoji žal kod mene što sam rano otišao iz roditeljskog doma, već s 15 godina, i nisam puno vremena proveo s njima. Sada nastojim kad god mogu otići u Livno, ali to nije dovoljno. Uvijek se jave neke druge stvari, treninzi, pripreme, utakmice… tempo života te “ubije”, najmanje vremena imaš za ono najvažnije, pa nisam s njima koliko bih trebao biti. Majka i otac su dobro, u Livnu su brat Miran i sestra Mladenka koji se brinu o njima, ali, opet, mislim da im s moje strane treba više pažnje. Odmah poslije Božića idem k njima, provest ću u Livnu nekoliko dana.
Koliko ste vezani za rodni kraj? Imate li putovnicu BiH? Gdje ste bili za vrijeme rata u BiH?
– Imam samo hrvatsku putovnicu. U Livnu sam rođen, tamo su moji korijeni, obitelj, a rat me zatekao u Mostaru, dok sam bio igrač Veleža. U veljači 1992. vratio sam se u Livno. Bio sam tamo tri mjeseca kao pripadnik HVO-a. Nisu me slali na prvu liniju bojišnice, nego sam vozio hranu na položaje. Ta tri mjeseca nisam mogao nikamo izaći iz Livna, svi muškarci imali su vojnu obvezu. Međutim, nakon tri mjeseca ipak su me pustili. Zapovjednik obrane Livna bio je iz Splita i pročitao je u Slobodnoj da trener Hajduka Špaco Poklepović, koji me poznavao još kao juniora, pita: “Gdje je onaj Dalić?” Zapovjednik me tada pitao bih li išao u Hajduk. Pa kako ne bih išao?! Dobio sam dozvolu, počeo s Hajdukom trenirati, ali nisam potpisao ugovor, nego se pojavio Anđelko Herjavec i otišao sam u Varteks.
Kako obitelj podnosi vaš novi posao?
– Mi smo 7-8 godina živjeli u medijskoj izolaciji jer smo tako htjeli. Kad sam bio mlad, bilo mi je u interesu biti po medijima, ali ovo sada je previše. Znam da mediji imaju svoje zahtjeve, no nije mi se lako s ovim nositi, biti na meti svih. Svi hoće ekskluzivu, a ja nisam za bombastične najave, izjave. Opet, svjestan sam da kao izbornik Hrvatske moram biti dostupan svima, svim ljudima, u nekoj mjeri. Supruga Davorka polako se privikava na to, premda pokušavamo držati privatni život podalje od medija – kaže Dalić i dodaje.
Proslava u Varaždinu
– U ovom nam je tjednu bila 25. godišnjica braka, usto supruga je navršila 50 godina. Bila je ovo za cijelu obitelj uspješna godina jer stariji je sin diplomirao digitalni marketing na Algebri. Stoga ćemo napraviti proslavu u Varaždinu. Okupit ćemo prijatelje, ljude kojima vjerujem, kojima ću uvijek pomoći ako me trebaju i za koje znam da će pomoći meni.
Supruga Davorka podnijela je veliku žrtvu u vašoj profesionalnoj karijeri?
– Vjenčali smo se u Varaždinu 1992. godine, okrunili dugu vezu. Ne može nogometaš uspjeti ako nema potporu obitelji, naročito supruge. Ona mora preuzeti velik dio obveza, oko djece, kuće… Meni se dogodilo da sam otišao od kuće kad su mi djeca bila u pubertetu, i za to vrijeme supruga je bila tu za njih. Bez tog zajedništva, potpore supruge, teško se obitelji sačuvaju, izvedu na pravi put. Znate, muškarci su obično sebični, gledaju samo svoj put, ne gledaju oko sebe, i zato je prisutnost i potpora supruge neophodna.
Poželjeli ste za Božić da i sljedeće godine u ovo vrijeme budete izbornik, ali ranije vam se otelo da ćete nakon SP-a ponovno u Perzijski zaljev?
– Uvijek se stvari izvlače iz konteksta. Rekao sam da je voditi hrvatsku reprezentaciju posao koji sam oduvijek želio i tu mi ambiciju ne može nitko zamjeriti. Naravno da bih volio što dulje ostati na toj poziciji, ali svjestan sam da će me držati rezultati. Ako se oni ne dogode kako sam si ja zacrtao, onda je moj povratak u Aziju neminovnost. E, sad, hoće li to biti u ljeto ili pak ono sljedeće ljeto… ne znam. Ali, moja je najveća trenerska ambicija biti hrvatski izbornik. Mogu biti i trener Reala, ali Hrvatska će uvijek biti broj jedan.
Kako ste postavili letvicu uoči SP-a?
– Prvi je cilj proći skupinu.
To bi za vas bio uspjeh?
– Da. Možemo mi postaviti cilj da želimo biti svjetski prvaci, ali žele to i Brazil, Argentina, Španjolska… a mi smo ipak tek 18. reprezentacija na svijetu. I da Talijani nisu ispali u doigravanju, bili bismo u ždrijebu SP-a tek u trećoj jakosnoj skupini. Podsjećam da je naša realnost bilo doigravanje za SP. Na stranu koliko mi vrijedimo, koliko smo dobri, ali moramo ipak ići korak po korak. Proći skupinu na SP-u prvi put nakon 20 godina pa ćemo onda dalje razmišljati. To je točka od koje polazimo. Razumijem ambicioznost, ali zadržimo realnost.
Što ako ne prođemo skupinu?
– Rekao sam da sam spreman odgovarati za rezultat, on me drži i spreman sam ponuditi svoj mandat ako budem smatrao da nisam nešto dobro napravio. Međutim, puno detalja odlučuje o tome hoćemo li proći skupinu, jedna stativa, sudačka pogreška, nesreća…
Često se konzultirate s Ćirom Blaževićem i to ne skrivate?
– Ne mogu zanemariti Ćirin utjecaj u svojoj karijeri. Najzaslužniji je što sam brzo napredovao, dobio šansu kao trener, otvorio mi je put u Varteksu za samostalno vođenje momčadi, dao mi potporu, stao iza mene. Proveli smo skupa dvije godine i puno sam od njega naučio. Zato sam ga i nazvao kad sam postao izbornik, jer – tko mi može dati bolji savjet od njega?
Koji vas je Ćirin savjet vodio kroz trenersku karijeru?
– Kad sam bio sportski direktor u Varteksu, htio sam se u polusezoni riješiti 8-9 igrača smatrajući da imamo dosta mladih kojima treba dati šansu. Pitao sam Ćiru za mišljenje i on mi je rekao da će se sutradan o tome očitovati. Sljedećeg dana mi je kazao: “Sine, ja se slažem s tobom, ali mi smo u ovom trenutku na pučini. Ne bacaj mornare s broda, jer kako ćemo ući u luku? Nemoj se rješavati igrača tijekom prvenstva. Kad dođe kraj, onda ih se riješi ako smatraš da nam nisu potrebni, ali ne donosi važne odluke preko noći. Prespavaj, analiziraj, razmisli”. I bio je u pravu; kad god sam donosio odluke u sekundi, nije završilo dobro. Sada sam puno smireniji, staloženiji, nema kod mene euforije ni tragedije.
Kako ste doživjeli Luku Modrića? Sada ste ga pobliže upoznali u Abu Dhabiju.
– Već sam prije planirao ići u Abu Dhabi pogledati klupski SP, ali i posjetiti prijatelje u Emiratima. Ne mogu vam opisati kako su tamo popratili naš plasman na SP. Naravno, želio sam i porazgovarati s Modrićem i Kovačićem na svojoj prvoj stanici u obilascima igrača uoči Svjetskog prvenstva. Želim sa svima razgovarati, čuti njihovo mišljenje i na osnovi njih formirati neki svoj stav. O Modriću kao igraču gotovo i ne trebam govoriti. On je jedan od naših najboljih nogometaša od samostalnosti, sve je osvojio u životu, bio je prvak svijeta, Europe… Nisam prije poznavao Luku. Oduševio me kao sasvim normalan, jednostavan, dobar čovjek, pozitivna osoba. Ima sve riješeno u životu, a on je čvrsto na zemlji, cijenjen, poštovan od svih. Koliko je samo ljudi u Abu Dhabiju tražilo od mene da se slikaju s njim, i Luka je sve to strpljivo odradio dokazujući da nije umišljena zvijezda golemog ega.
Je li Luka gazda u svlačionici reprezentacije?
– Modrić je kapetan, mora biti lider, ali ne smatram da moramo imati puno jakih osobnosti. Zna se tko je kapetan, ali reprezentacija mora biti cjelina. Moj je cilj postići kompaktnost, a kapetan i vođa da bude samo jedan od njih.
Okruženje u kojem radite nije stimulativno?
– Čovjek ne može birati svoju šansu, ona jednostavno dođe. Da je situacija bila dobra, ja ne bih ni dobio šansu voditi reprezentaciju. Nisam bio u prilici birati idealnu situaciju, ali sada kada sam dobio priliku, moj je zadatak iz reprezentacije izvući maksimum. Nije moj posao donositi odluke u Savezu, moj je posao samo reprezentacija. Ta reprezentacija imala je cilj plasirati se na Svjetsko prvenstvo i to je ostvarila.
Hoćete reći da se s reprezentacijom želite izolirati iz nogometne svakodnevice?
– Ne možemo se mi izolirati, mi smo dio nogometne svakodnevice. A posao ćemo odraditi maksimalno jer reprezentacija je pokretač cijelog nogometa. Šest mjeseci ljudi će u Hrvatskoj govoriti o Svjetskom prvenstvu, veseliti mu se. A zamislite da se nismo plasirali, bila bi to tragedija…
Još nisam složio stožer
Kakav je vaš odnos s predsjednikom Šukerom?
– On je moj predsjednik i ja ga poštujem. Obavio sam s njim nekoliko razgovora i mogu reći sve najbolje. Šuker me doveo za izbornika, dao mi je potporu, slobodu u radu, ispunio sve uvjete, nije izvršio nikakav pritisak na mene.
Dao vam je sve? Nije li zapelo s Ladićem pri imenovanju za pomoćnika?
– Ja sam mu rekao što mi je potrebno. Nisam ni na čemu inzistirao, dobio sam vrijeme da složim svoj stožer i još ga nisam složio. Nemam potrebu prelamati preko koljena: izbornik si, radi, slaži po svome, imaš dovoljno vremena, nisi ni u kakvom cajtnotu.
Je li ovdje veći pritisak na vas negoli je bio u arapskom svijetu?
– Ovdje je pritisak veći jer je riječ o mojoj državi, narodu, reprezentaciji, i sam si radim pritisak. U Emiratima je bio stalno pritisak jer sam radio u najvećem klubu, pa svaki tjedan moraš pobijediti, biti najbolji, i nisam bez tog pritiska mogao živjeti. Kad se više s tim nisam mogao nositi, nakon tri godine, dao sam ostavku – zaključio je izbornik Zlatko Dalić.
