U varaždinsku kavanu, u kojoj smo dogovorili susret, došla sam deset minuta prije zakazanog termina, no gospodin Antun Belošević stigao je prije mene i za jednim je stolom strpljivo ispijao kavu i čekao me. Vrlo brzo primijetila sam da je ovaj 62-godišnjak pravi varaždinski gospodin, jer će vam uvijek gentelmanski otvoriti vrata, pridržati stolicu, ispričati se ukoliko vas je prekinuo ili ako mu je u žaru pričanja priče izletjela koja neprimjerena riječ.
Nije bilo teško zaključiti da je trkač. Iako je bio obučen u pažljivo ispeglanu košulju i traperice, njegovu strast za trčanjem otkrili su marama na glavi koju nosi na svakoj utrci i nezaobilazne tenisice na nogama za koje će reći da se u njima osjeća najprirodnije.
Antun Belošević član je varaždinskog Trkačkog kluba Marathon 95 od 2003. godine, kada je i službeno počeo trčati utrke. Do početka prosinca ove godine 62-godišnji Belošević istrčao je ukupno 69 maratona, 79 polumaratona, 8 supermaratona u Čazmi dugačka 61 km i 350 m i 2 ultramartona od 100 km! Ekvator je, ističe, odavno pretrčao.
– Oduvijek sam bio u pokretu. Trčati sam počeo još u petom ili šestom razredu osnovne škole. Nas petnaestak školaraca, među kojima su bili i Ožeg i Gradiški, otišlo je na Slobodu. Tamo smo trčali, preskakali prepone, skakali u vis i u dalj, a kad bi došla zima i kad je bilo nemoguće trenirati vani, jednostavno nismo trenirali. I kasnije sam uz ženu i kćerku trčao. Na plac, u dućan ili po pelene – kroz smijeh odgovara Belošević.
‘Možeš ti i brže!’
Njegova službena trkačka karijera započela je u ožujku 2003. godine kad se pridružio trkačima varaždinskog Marathona 95.
– Trčao sam često uz Dravu i oko jezera i jednom sam naletio na trkače koji su trčali Cross ligu Drava. Tamo sam sreo i prijatelja iz djetinjstva koji me pozvao da im se pridružim u klubu. Ispričao mi je da trče polumaratone i maratone u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Nije mi dugo trebalo da im kažem da pristajem i tako sam 5. ožujka 2003. godine i službeno postao član Trkačkog kluba Marathon 95.
Što samostalno, što uz klupske kolege, Belošević je redovito trenirao i trčao utrke od 10 ili 12 kilometara po Kalniku, Ivančici, Ivancu i varaždinskoj okolici, no odlučio je da će mu prva službena biti u njegovom Varaždinu.
– Prva službena utrka bila mi je 9. Varaždinski polumaraton. Ušao sam u cilj s vremenom od 1:46:00 i odmah mi je prišao kolega i špotao me da sam u cilj ušao kao maneken, da se nisam ni oznojio i opazio je da sam mogao biti puno brži. Sljedeći polumaraton bio sam brži za 10 minuta.
To je bio samo početak brojnih iznenađenja koje će Belošević priuštiti svojim kolegama trkačima u Marathonu 95, ali i samome sebi. Odlučio je Belošević napraviti korak više i probati trčati maratone, a kasnije i ultramarone. Za prvi maraton odabrao je Plitvički maraton 2004. godine.
– Opet su mi kolege rekli da nisam normalan, budući da je Plitvički maraton malo zahtjevniji, teren je neravan, brežuljkasti, prolazi kroz šumu. Otišao sam i prošao kroz cilj za oko 3:46:00. Idući sam se tjedan pojavio na Cross ligi i opet su mi rekli da sam ostvaril dobar rezultat, ali da bi mogao biti i brži. Znate, to su mi govorili dečki s puno trkačkog staža.
Supermaraton Zagreb-Čazma
I dobro da su ga kolege trkači tjerali da bude bolji, jer je svaku utrku bio bolji i izdržljiviji. Trčao je tako Belošević polumaratone i maratone po cijeloj Hrvatskoj, ali i u Italiji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Sloveniji, no prekretnica mu je bila utrka u Čazmi. Riječ je o supermaratonu dugom 61 km i 350 m, koji je prvi put trčao u travnju 2005. godine.
– U studenome 2004. godine trčali smo polumaraton u Zagrebu, a nakon trke netko je dijelio letke za 30. supermaraton Zagreb-Čazma. Letak sam stavio u ceker i otišao doma. Ta zima 2004. godine bila je suha, trčao sam puno i jednom sam tak razgovarao sam sa sobom bih li ja mogao ‘otpeglati’ tu Čazmu. Tih 60 kilometara su me privlačili. Meni bi to bio prvi, a nekome možda 30. supermaraton. Odluka je pala – idem!
Istrčao je Belošević svoju prvu Čazmu za oko 5 sati i 35 minuta. Do ove je godine istrčao ukupno 8 supermatarona Zagreb-Čazma, a na ovogodišnjoj je utrci od 106 trkača u cilj dotrčao 16. Dobio je i priznanje za najstarijeg natjecatelja trke.
Prvih 100 kilometara
Za ultramaraton od 100 kilometara u Svetom Martinu na Muri, Belošević je 2016. godine čuo od prijatelja.
– Predložio mi je da probam pa sami si mislio, idem probati, zašto ne. Trku moraš istrčati u vremenu od 8 do 22 sata. Trčao sam polumaratone, maratone i Čazme, znam što je 60 km i znam da do 100 fali još 40 km, ali ako mi dođe voda do grla, mogu skinuti broj i odustati. Nije to sramota.
Tada 61-godišnji Belošević iznenadio je sebe i sve oko sebe svojim rezultatom. U cilj je ušao nakon nešto više od 10 sati i bio je ukupno treći!
– Kći me ‘dopelala’ na start i rekla da još uvijek mogu odustati od utrke, no nisam to htio. Izašao sam iz auta i prijavio se. Kratko me primila panika, ali sam se smirio i sam sa sobom dogovorio da ću, kad sam već došao, trčati tih 100 km. Izdržao sam i prošao bez ikakvih posljedica. Drugi trkači su mi pljeskali i čestitali, a doktor na stazi Pavao Vlahek rekao mi je da sam omladince dobio na inteligenciju. Znate, svi misle da su najbrži pa zakuhaju.
Belošević je ponovio rezultat na ultramaratonu i ove godine, ali rezultat mu službeno nije priznat zbog nekih propusta kod prijave.
– Nema veze, istrčano vrijeme nitko mi ne može oduzeti – odgovara.
Na pitanje je li mu bilo teško tijekom trčanja, spremno odgovara: Ne!
– Nikad mi nije teško jer si ne postavljam visoke ciljeve. Vura mi nikad nije bila važna. Znaju me trkači pitati kakva mi je strategija, no ja ju nemam. Nakon prvih 5 kilometara procijenim koji će biti moj tempo i tog tempa se držim. Svaki trkač mora rasporediti snagu. Ja se ponašam kao dizelaš, a ovi koji idu na kerozin, moraju paziti da im ostane kerozina do kraja. Moj je plan ući u cilj.
A u međuvremenu, tijekom trke, svaki trkač je u svom filmu i ima svoje zanimacije – ističe.
– Gledam kak’ su voćke obrezane, kak silosi u Božjakovini stoje, kak Ivanić Grad izgleda, razgovaram sam sa sobom, preračunavam udaljenosti, čitam u glavi Balade Petrice Kerempuha, pustim si mentalno glazbu pa pjevam pjesme Queena, Jethro Tulla, Bijelog Dugmeta, Buldožera ili Laibacha pa se ne mogu sjetiti riječi pa se s tim mučim…
Glava i trening su najvažniji
– Trčanje mi je donijelo puno poznanstava, zdraviji sam od svojih vršnjaka i zdravije se hranim. Nisam rob prehrane, ali prilagođavam si hranu. Jedem sve, ali trudim se jesti manje tjestenine, jedem meso uz povrće, zatim grah odvojen od kobasica ili mesa i mliječne proizvode kupljene na placu. Žitarica isto jedem manje, jer trkači moraju voditi brigu o tome koje namirnice uzrokuju kiselost u organizmu. Ako se zakiselite, onda ste ‘v kmici’.
Dao je Belošević i savjet trkačima početnicima.
– Ako nisi jak u glavi, nećeš postići zadani cilj. Glava i trening su najvažniji. Friški trkači moraju krenuti ispočetka. Prvo hodati, zatim trčkarati pa tek onda trčati. Ništa ne ide preko noći. Treba biti dosljedan. I naravno, ne zapostavljati svoju obitelj. Najprije obavi kućanske poslove, posveti se svojoj obitelji i onda kreni trčati.
I tako Antun Belošević radi već punih 14 godina. Trči do placa i dućana, igra se s unučicom, obavlja kućanske poslove, druži se s prijateljima i – trči. Naravno, priprema se za ultramaraton iduće godine.
(Foto: 3sporta.com)