Stigla sam do Radićeve 5. Vrata mi otključa Davor Vugrinec. Uđem, pogledam oko sebe očekujući neki dres na zidu, možda pokoji pehar, kopačke, za uspomenu barem. Ali ne. Ništa. Od nogometna ni – N.
Prisjetim se da je iznad ulaznih vrata i ispred prezimena Vugrinec pisalo Galerija, a ne Memorijalni centar, ali opet – zar baš ništa od nogometa?
No dobro, već se dugo zna da je legendarni Vuga kopačke objesio o klin, posljednjih 20-ak godina, njega su uz nogomet, počele okupirati neke druge stvari, pronašao je novu ljubav – umjetnost.
Da, nogometne travnjake zamijenio je galerijama, utakmice izložbama, a lopte slikama.
Već po stisku ruke, pogledu i prvim riječima vidi se da je riječ o temperamentnom čovjeku, koji zna što hoće, a takva mu je i kolekcija slika.
Počelo je sa Stančićem
– Ja sam kolekcionar jer to volim. Kupuješ slike jer te nešto dirne. To je svijet za sebe, svijet koji me opušta, to je moj bijeg i moja strast – kaže Vugrinec.
Njegova, kako sam kaže, ovisnost počela je davne 1997. kada je kupio prvu sliku. Bili su to Stančićevi ‘Kartaši’.
Da, prve ljubavi se ne zaboravljaju, no kada je u njegove ruke 1999. došla i ‘Magdalena’ Milivoja Uzelca, to je bilo to. Odlučio je kupovati samo remek-djela. Njegovo je područje hrvatska moderna, a njegov ukus – neupitan.
– Skupljam slike iz razdoblja moderne zato što je to nešto najvrednije što je u Hrvatskoj ostvareno. U mojoj kolekciji svaka je slika pomno izabrana, ne patim za imenima. Slike ne kupujem jer ih je potpisalo neko zvučno ime, biram ih isključivo po načelu kvalitete – ističe Davor i dodaje:
– Svaka mi je slika koju imam jednako draga jer svaku sam stekao na poseban način. Svaka ima neku svoju priču. I na kraju krajeva, sve su to vrijedne slike.
Galeriju je otvorio prošle godine, a kaže kako nema namjeru otvoriti još koju.
– Dosta mi je ova. No u njoj je samo mali dio kolekcije, ostatak se čuva u Varaždinu.
– Otvaranje galerije bio je normalan slijed, još od 1997. kada sam kupio svoju prvu sliku, to je bio moj izbor za budućnost, da živim s nečim što volim i da uživam u onome što radim. A to je sada galerija, to je moj posao.
U zagrebačkom se Umjetničkom paviljonu prošle godine mogla i pogledati izložba ‘Kolekcija Vugrinec – remek-djela hrvatske moderne’, na kojoj je bio predstavljen prvi dio njegove kolekcije, slike i skulpture hrvatske umjetnosti iz razdoblja od 1880. do 1945.
Vrijedilo je to pogledati, a Igor Zidić, bivši ravnatelj Moderne galerije i najveći stručnjak za razdoblje moderne, u predgovoru kataloga izložbe napisao je kako je Vugrinčeva kolekcija jedna od najbolje prikupljenih privatnih kolekcija kod nas, od 19. stoljeća do danas, a usto je i jedina koja može parirati opusu Moderne galerije.
Tih 46 izložbenih primjeraka, remek-djela autora poput Nikole Mašića, Celestina Mate Medovića, Bele Čikoša Sesije, Emanuela Vidovića, Ferde Kovačevića, Miroslava Kraljevića, Joze Kljakovića, Ljube Babića, Marina Tartaglie, Milivoja Uzelca, Ive Režeka, Ante Kaštelančića i mnogih drugih, kao i kipovi Ivana Rendića, Roberta Frangeša Mihanovića, Ive Kerdića, Branislava Deškovića, Ivana Meštrovića, Frane Kršinića i Joze Turkalja, sada se sele u Ljubljanu, gdje bi izložba trebala biti otvorena 26. listopada.
– Uski su ti kolekcionarski krugovi – kaže Vuga.
– Svi mi koji smo u tim krugovima znamo tko što ima i tko što skuplja. Družimo se, razgovaramo. Hranimo se tim informacijama jer informacije su bitne, a sve one koje moraju doći do nas, i dođu.
Tko kupuje, a tko prodaje, zna se. No, kada više kolekcionara želi svoj ‘doping’, baš kao u ljubavi i ratu, kaže Davor – sve je dopušteno.
U kolekcionarstvu nema radnog vremena ni staža, ono nema rok trajanja, a da bi se što više kvalitetnih i važnih djela skupilo, potrebno je znanje.
– Skupljanju nema kraja, prepreka može biti jedino financijska. Kolekcionari uvijek nastoje brusiti svoju kolekciju, ali u kolekcionarstvu je bitno i znanje. Moja biblioteka, što se tiče djela o umjetnosti, jedna je od probranijih u Hrvatskoj. Počeo sam čitati i educirati se, a ako i zapnem negdje i treba mi stručnjak, tu je moja supruga Petra, koja je povjesničarka umjetnosti.
Hrvatski Manchester United
Uz slike, skuplja i antikvitete. Sva djela, kaže, dolaze iz ozbiljnih obitelji, ali ponekad se uputi i na buvljak.
– Znam otići na Britanski trg, ali ne radi antikviteta, naleti se ponekad na neku dobru knjigu.
Davor Vugrinec polako ostavlja trag i u kolekcionarstvu, baš onako kako ga je ostavio i u sportu. Vjerojatno neće zaboraviti 84. minutu, na Belupovu stadionu, u dresu Slavena i utakmicu protiv Lokomotive jer baš je tamo ‘stisnuo’ svoj posljednji gol, svoj 146. gol u 1. HNL i tako novim generacija ostavio da pokušaju doći do tog broja i oboriti ga, baš kao što je i on oborio Cvitanovićevih 126. A iako je rekao da s nogometom više nema veze, nije mogao gledati kako mu voljeni Varteks tone.
– Našli smo se i složili se da moramo pomoći jer je to bilo negledljivo, a imamo talentiranu djecu. Zacrtali smo si neke ciljeve. Vraćaju se i neki stari igrači: Kresinger, Jagačić… Evo, i Mujanović je dogovoren, Golubar je na vratima, tako da imamo spoj iskustva i mladosti – kaže 41-godišnji Vugrinec.
Varaždin trenutačno igra u trećoj ligi, a cilj im je, kaže Davor, što prije doći do druge.-
– Moja je uloga kao i uloga mojih prijatelja Ivankovića, Cveka, Mumleka… da taj posrnuli klub vratimo na put kojim ga je usmjerio Anđelko Herjavec. Imali smo dogovor da se vratimo u klub i da vratimo njegov, kako ga je on zvao, hrvatski Manchester United. Želimo što prije doći do druge lige.
Ljudi su, kaže, prepoznali važnost projekta, a razmišlja se i o povratku imena Varteks.
– Ljudi reagiraju, vraćaju se i navijači i sponzori. Žele pomoći. Sviđa im se taj projekt. Želimo napraviti sve da se vratimo na nogometni vrh sjeverozapadne Hrvatske. Želimo vratiti školu nogometa jer u Varaždinu imamo pravi potencijal, a razmišljamo i o povratku imena Varteks. Ali to ćemo još vidjeti. Ako ne naiđe sponzor koji bi inzistirao na svom imenu! Mi ga sada zovemo Varteks – istaknuo je dopredsjednik kluba.
