Sport u 21. stoljeću, a sve je započelo i znatno ranije, nikad nije bio gledaniji, komercijaliziraniji, popularniji. Sportaši su po popularnosti dostigli pa i prestigli glazbenike, a oni ‘najveći’ definitivno imaju ‘zvjezdani status’.
S druge strane, oko vrhunskog (komercijalnog) sporta nikad nije bilo više kontroverzi, dvojbi, podjela. Sve to, razlog je da se sve više raspravlja o filozofiji, etici, sporta, o utjecaju društva na sport, i obratno.
Upravo filozofija sporta, područje je od posebnog interesa Varaždinca Matije Mate Škerbića, profesora filozofije koji bi uskoro trebao doktorirati upravo u području filozofije sporta – i to kao prvi u Hrvatskoj.
‘Osjećaji koji nas preplave kada igra naša ekipa su fantastični’
U organizaciji Varaždinskog filozofskog kruga uz moderiranje Denisa Novka, tajnika Varaždinskog filozofskog kruga, te docentice dr. Ivane Zagorac s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Škerbić je u srijedu navečer u Medinoj Škrinji održao vrlo zanimljivo predavanje na temu Filozofije sporta, kao uvod u nadolazeće Svjetsko prvenstvo, manifestaciju, za mnoge u Hrvatskoj, ‘veću od Boga’.
– Zapravo nema Svjetskog prvenstva bez nacionalizma, jer ako primjerice igrači ne osjećaju pripadnost niti jednoj naciji i sebe ne pronalaze u konceptu nacije, koji se smatraju kozmopolitima, onda ne mogu igrati za neku od reprezentacija. Isto vrijedi i za navijače. Stoga bez pripadnosti nekoj naciji, odnosno nacionalizma, a ta riječ se kod nas često zloupotrebljava, usput budi rečeno, niti nema Svjetskog prvenstva – objasnio je Škerbić te otkrio da i on osobno ima snažne emocije kada je u pitanju reprezentacija Hrvatske.
– S druge strane taj entuzijazam, ta euforija koja nas obuzme kad utakmica traje, osjećaj zajedništva, pa cijeli spektar emocije, od krajnjeg očaja do potpune euforije, koji nas preplave su jedno iskustvo kakvo se ne može osjetiti gotovo ni u jednoj drugoj sferi života. Primjerice, sjećam se fantastično 1998. godine i pobjede Hrvatske nad Njemačkom, posebice trećeg gola, potom i spontanog izlaska na ulice, to je nešto nevjerojatno– objašnjava Škerbić.
Ipak, dodaje, ne smijemo dozvoliti da nas te emocije potpuno preuzmu, pa da zbog toga mrzimo nekog drugog, da zanemarimo druge ili naštetimo nekome.
Tvrdi da je jedna od ključnih promjena u sportu krenula u šezdesetim godinama u SAD-u, s ulaskom velike količine novaca u sport, što se kasnije ‘prelilo’ i u Europu, i u sve sportove, pa potom i na sve kontinente.
‘Sport je nepošten, nemoralan i štetan – zbog kompetitivnosti (i novca)’
Definirati sport je iznimno teško, postoji čak 127 definicija sporta u Oxfordskom riječniku. Po njemu i brojnim teoretičarima sporta, filozofima sporta, jedina stvar koja je u svemu konstanta je zapravo igra. Bez igre, nema ni sporta, i to je jedino bitno.
Da bi se sport razlikovao od igre moraju biti zadovoljeni kriteriji, poput fizičke aktivnosti, institucionalizacije, masovnosti i testiranje vještina. A jedan od koncepata bez kojih sport ne može jest i kompeticija, odnosno natjecanje.
Upravo zato, varanja, nepoštenja, prevara, u sportu je više nego ikad. Jednako tako i onih koji ‘propituju’ moderni sport, njegov smjer, pravac, budućnost.
– Sport je nemoralan zato jer je kompetitivan, zato jer uvijek mora netko pobijediti. Koncept sporta u kojem drugoga nužno želiš i nastojiš pobijediti, sebi podrediti, ponekad i fizički onemogućiti ili ozlijediti, ne slaže se s najvažnijim moralnim načelima. I to čak i u odgojnom smislu, iako se često govori da sport odgaja djecu i čini ih čvršćima. Za sve to nema znanstvenih potvrdi. Nekima sport zasigurno može pomoći. Ali drugima, upravo suprotno, sport izaziva i mnogobrojne traume i frustracije koje mogu imati primjerice djeca koji nisu rezultatski uspješna i koje ćešće gube, uz što ide i stalno i zadirkivanje.
Uz sve u osnovi sport je nepravedan, jer u startu svaki čovjek se rađa s različitim talentima, fizičkim datostima poput visine, brzine itd. I nikako nije pravedno da se natječe netko koga je priroda podarila boljim biološkim paketom za neki sport, protiv drugoga kojeg nije – rekao je Matija Škerbić.
Naglasio je i važnost fair-playa, istaknuo nekoliko primjera istoga. Dotaknuo se i genetike, i etičnosti laboratorija za otkrivanje genetske predispozicije za sport kod male djece, kako bi se predvidio njihov sportski put i ustanovilo da li se isplati ulagati u njihov razvoj. Istaknuo je da se u SAD-u troše enormna sredstva u tom području.
‘Igra, uz poštenje, fair-play, uzajamnost, principi su za opstanak sporta’
S druge strane, neke siromašnije regije ili pojedinci imaju znano smanjene mogućnosti.
– Imamo i primjer Lea Messija, koji je najbolji nogometaš svijeta trenutno, vjerojatno i najbolji u povijesti ikad, a malo poznata stvar je da je njegova predviđena visina bila 150 centimetara, što su liječnici ustanovili po dolasku u Barcelonu. Dvije godine podvrgavan je hormonskoj terapiji HgH, da bi danas bio visok 169. Ja znam za mnoge nogometaše i sportaše koji su mogli imati svjetske karijere da su bilo malo viši. Kako je to pravedno i moralno? – istaknuo je Škerbić, ukazavši na važnost etike u sportu.
Po završetku predavanja razvila se i živa diskusija, bilo je pitanja o pokretu ‘protiv modernog nogometa’, o ne-navijanju za reprezentaciju radi HNS-a, o sudačkim odlukama, tehnologiji u modernom sportu. Ali i o budućnosti sporta. Matija tvrdi da je ima, ali da su promjene nužne.
– Spas za sport je u tome da on ostane samo igra. Fair-play ne smije biti floskula, nego pravilo. Namjera poštovati pravila, umjesto kršiti ih. Uz prihvaćanje principa uzajamnosti, gdje želimo pobijediti u utakmici u kojoj istovremeno želimo da je i naš suparnik na najvišem mogućem nivou, kako bi naša pobjeda bila najbolja moguća. Sve to, mora se promijeniti da bi sport i dalje ostao fenomenalna stvar, da ne bi bili uskraćeni za sve prekrasne osjećaje i vrednote koje nosi – jedan je od zaključaka Matije Škerbića na ovom zanimljivom predavanju održanom uoči SP-a u Rusiji.
