Veldin Karić u pravom je smislu riječi legenda Varteksa, a njegov je lik postao još veći nakon što je u 44. godini ponovo obuo kopačke i odlučio pomoći voljenom klubu...
‘U drugom poluvremenu Veldina Karića na terenu
je zamijenio Luka Modrić‘.
Na tu bi se rečenicu iz novinskog izvještaja s nogometne utakmice
danas vjerojatno mnoge obrve podigle u zrak, a bilo bi i
podsmijeha zbog, pomislili bismo, nehotične pogreške novinara
koji je još pod dojmom Rusije i dodjele Fifine nagrade za
najboljeg igrača svijeta. No ta je rečenica istinita. Veldina
Karića doista je na travnjaku zamijenio Luka Modrić, i to prošle
srijede u Varaždinu, na ogledu NK Varteksa i
NK Varaždina u četvrtfinalu Kupa Županijskog
nogometnog saveza. Varaždinski ‘El Clasico’ pratilo je 600
gledatelja.
U srazu gradskih rivala drugoligaš Varaždin s 2:0 pobijedio je
četvrtoligaš Varteks. Nakon prvih 45 minuta, kad su ‘bumbari’ već
gubili s 1:0, trener je u igru ubacio 19-godišnjeg Luku Modrića,
imenjaka i prezimenjaka ‘onog’ Luke Modrića, a izašao je izmoren
44-godišnji Karić koji je desetak dana prije toga briljirao na
utakmici šestog kola međužupanijske lige Čakovec-Varaždin, na
kojoj je postigao hat-trick i donio svojoj momčadi uvjerljivu
pobjedu protiv domaćina Novog Marofa.
‘Ma kakva mirovina’
‘Danas iznimno raspoloženi Karić donio je domaćim igračima nove
probleme u 37. minuti, kad postiže svoj prvi gol na utakmici, a
samo tri minute poslije i drugi, ukupno treći Varteksov. Pri
istom rezultatu otišlo se na predah, a za nova uzbuđenja i
ovacije publike u nastavku pobrinuo se još jednom veliki Veldin
Karić. Igrala se 63. minuta kad se ponovno upisuje u strijelce
zabivši tako svoj prvi hat-trick otkad je došao u redove Varteksa
– napisali su oduševljeni pisari iz Varteksa, kluba za koji je
bivši reprezentativac u srpnju potpisao profesionalni ugovor. U
44. godini! Bio je to, moglo bi se reći, transfer godine.
– Ma kakva mirovina, ima vremena – kaže Karić.
Kolika je, pitamo ga, dobna granica do koje se može profesionalno
igrati nogomet?
– Nema je, sve ovisi o tome kako se tko osjeća, a ja se osjećam
jako dobro. Još su me malo i pomladili ovi moji suigrači pa
mislim da bih mogao odigrati od dvije do tri godine. Opet, sve
ovisi o zdravlju, ono je najbitniji faktor. Dečki u klubu su prva
liga, imamo prvoligaškog trenera Želimira
Orehovca koji je sve posložio i napravio dobru klapu, a
klapa stvara rezultate. U srijedu smo malo kiksali, protivnička
je momčad zbog naših grešaka zabila golove i zaslužila pobjedu.
No, kažem, imamo jako dobru i perspektivnu ekipu u kojoj mogu
dobro igrati i uklopiti se. Mislim da ćemo ući u 3. ligu, što nam
je i cilj, a meni bi to bilo posebno drago – kaže Veldin, koji je
u Varaždin prvi put stigao još 1997.
– Počeo sam u Varteksu i završit ću u Varteksu – smije se
ravnajući prepoznatljivu ‘fudbalerku’.
Rodom je iz Slavonskog Broda, no živio je u Gornjim Kolibama,
selu pokraj Bosanskog Broda. Nogomet je zavolio s devet godina, a
da bi i službeno mogao postati igrač u pionirskoj kategoriji, u
osobnim dokumentima upisali su da je rođen 1973., a ne 1974.
Zaigrao je za klub Polet iz Bosanskog Broda.
– Otac Bego bio je golman i ljubav prema
nogometu je valjda nasljedno, genetski, prešla na mene. I ja sam
počeo kao golman, u mlađim pionirima, no nakon jedne utakmice u
kojoj sam dobio pet komada, rekao sam da više neću stajati na
golu, nego ću zabijati golove. Tako je i bilo – kaže.
Blizu smrti
Kao dječaku igrački mu je uzor bio Jean-Pierre
Papin, igrač Olympiquea iz Marseillea koji je, prisjeća
se, prvi škaricama zabijao golove. Roditelji i sestra još žive u
Slavonskom Brodu. Veldina je put odveo dalje u sarajevski
Željezničar, gdje se zatekao kad je u Bosni i Hercegovini počeo
rat. Našao se vrlo blizu smrti i samo puka sreća spasila ga je od
toga da ne skonča pred streljačkim vodom.
– U Sarajevu su mi upali u stan i odveli me u vojarnu Lukavica. S
konvojem su me zatim odveli na Pale, gdje su me dočekali četnici.
Došla je neka milicija, što ti ga ja znam, stavili su mi lisice
na ruke i počeli me maltretirati i provocirati. U Armiji BiH tada
je na visokom položaju bio Vehbija Karić pa su
me četnici krivo povezali s njime misleći da sam njegov špijun.
Odveli su me zapovjedniku na Palama koji je rekao da se pripremim
na strijeljanje. Za to je, srećom, doznao Nenad
Starovlah, moj bivši trener iz Željezničara, koji je
otišao za trenera u Vojvodinu, a kum mu je bio Ilija
Pantelić, koji je tada bio važan u Vojvodini. Počelo je
nagovaranje da me se pusti, da sam ja reprezentativac Jugoslavije
i da me ne diraju. U to su me vrijeme htjeli i Crvena zvezda i
Partizan, tako da su na kraju na Palama popustili i rekli: ‘Ajde
može, pustit ćemo te ako netko u roku od sat vremena dođe po
tebe’. Na brzinu su Starovlah i Pantelić organizirali helikopter
za ranjenike i prebacili me njime u Beograd, a iz Beograda sam
otišao u Novi Sad. Imao sam, mislim, 19 godina – ispričao nam je
Karić, koji je nakon šest mjeseci pobjegao preko granice u
Hrvatsku i nekako došao do Slavonskog Broda te se ubrzo
priključio Marsoniji.
Nakon Marsonije uslijedio je niz hrvatskih klubova, od Varteksa i
Dinama do Intera, Oriolika, Novalje i Samobora. Statističari su
izračunali da je igrajući u prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi
postigao 75 pogodaka, što je dovoljno za jedanaesto mjesto liste
najboljih strijelaca. U Varaždinu pamte povijesnu pobjedu protiv
Aston Ville u Birminghamu.
Inozemni dio karijere obilježili su dresovi talijanskog Torina
(poznata je već priča kako je Torino birao između Karića i
Filippa Pippa Inzaghija i na čuđenje talijanske
javnosti izabrao Karića) te švicarskog Lugana, no igrao je on i u
Poljskoj, na Cipru… Zaigrao je i za slovenski Ljutomer, pa za
Dinamo iz Apatije, malog sela pokraj Ludbrega u Varaždinskoj
županiji. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju odigrao je tri
utakmice, a okušao se 2011. i kao trener međimurskog drugoligaša
iz Kuršanca. Nakon igračke karijere koja će potrajati koliko mu
zdravlje dopusti, vidi se kao trener.
– Pratim treninge, idem u trenersku školu, volim raditi s mladim
igračima i prenositi znanje koje sam stekao proteklih desetljeća,
radeći s najboljim trenerima. Prošao sam školu u Sarajevu, jednu
od najjačih na svijetu, i mislim da bih se snašao kao trener.
Idem po Uefinu licenciju – otkriva nam.
Obiteljski život
Živi s drugom suprugom Silvijom, s kojom se
upoznao u Varaždinu. Ona je Varaždinka i u braku su pet godina. S
njima u Varaždinu živi i njegovo dvoje djece koje ima s prvom
suprugom, sin Neo (14) i kći
Nia (11).
– Slobodno vrijeme posvećujem obitelji. Nabavili smo psa, pasmina
cane corsa. Zove se Bella, ali je crna. Idem sa psom u šetnju,
pratim sina na treninge… – kaže.
Koji sport, pitamo?
– Što koji? Pa zna se, haha… Sin je isto zavolio nogomet i
marljivo trenira – dodaje.
A na kojoj poziciji igra?
– Što na kojoj? Pa, špica, haha… To su ti geni – smije se.
Kao domaći
Sin je, kaže, već za centimetar viši od njega i mogao bi daleko
dogurati. Veldina se može vidjeti u vožnji biciklom po gradu.
Nema vinograd, a ni klijet, no radi na tome.
– Žena mi je odavde pa moram imati nekakvu klet – kaže.
Kako je u Varaždin prvi put stigao još prije dvadesetak godina,
tu je kao domaći. Zavolio je zagorske štrukle i puricu s
mlincima. Otkako je jednom stigao do 120 kilograma, broji
kalorije. Zbog zdravlja.
– Pazim na prehranu, a to me u kombinaciji s treninzima održava u
formi i omogućuje da i s 44 godine igram nogomet. Ne znam baš
kuhati, žena vodi kuhinju. Skuhat ću vam jednom nešto pa će vam
biti jasno zašto ne kuham – našalio se.
Luka Modrić i Luka Modrić
Vraćamo se nogometnim temama. I dalje igra za veteranski sastav
Dinama, zajedno s bratićem Edinom Mujčinom. Bi
li nešto promijenio da može vratiti vrijeme?
– Ne bih ništa mijenjao. Ponosan sam na sve što sam postigao.
Sad, jesam li mogao više ili nisam, ne želim razmišljati o tome –
odgovara kratko.
Reprezentacija?
– Nije me iznenadilo to što se dogodilo u Rusiji. Imamo jako
dobru reprezentaciju i to se potvrdilo. Vidjeli ste i kakav je
Rakitić eurogol zabio u srijedu. Imamo Modrića,
najboljeg nogometaša svijeta. Perišić igra u
Interu, Brozović, Mandžukić, to
su igrači koji igraju u najjačim klubovima na svijetu. Nije me
zato nimalo iznenadilo što smo došli do finala, žao mi je samo
što nismo osvojili zlato. Igrali smo nekoliko utakmica s
produžecima, a Francuzi nisu. No, u finalu su bili bolji i
zaslužili naslov. Naše srebro k’o da je zlato – smatra.
A Luka Modrić?
– S Lukom sam igrao u Dinamu, on je jako dobar dečko, a o
igračkim kvalitetama neću puno govoriti, dovoljno je to što je
proglašen najboljim igračem svijeta. To je poseban tip igrača
koji mijenja i daje ritam utakmici i zato ga svi klubovi na
svijetu žele. Došao je u Dinamo kao mlad, bio je rezerva mojem
bratiću Edinu, ali odmah se vidjelo kakav je veliki potencijal.
Imao je brzu promjenu pravca, davao je dobre lopte, volio je
trenirati i igrati i, kad se to sve spoji, dođete do takvog
rezultata kakav ima danas – tumači.
A ovaj trenutačni suigrač Luka Modrić?
– On je možda malo manji potencijal od starijeg Luke Modrića, ali
svakako da može biti jak igrač. Mora samo skinuti nekoliko
kilograma… Ima jako dobre kvalitete, voli raditi i mogao bi
biti blizu reprezentativca Luke Modrića – kaže.
A koji mu je, pitamo na kraju, najbolji hrvatski trener? Samo se
nasmijao. Ne bi se štel zameriti…