Umirovljenje i treća životna dob uopće ne moraju biti tužni i depresivni, a dokaz tomu je Jordanka Danko, 62-godišnjakinja koja je iz Makedonije, radi ljubavi, preselila u Varaždin. Za početak ćemo otkriti kako se ta Makedonka, koja je u naš grad stigla prije više od 30 godina, bavi svime i svačim.
Prije nešto više od godinu dana, nakon punog radnog staža, otišla je u zasluženu mirovinu u kojoj, kako i sama prizanje, uživa ‘punim plućima’.
‘Ovdje se osjeća distanciranost među ljudima’
Najprije je ispričala kako je uopće stigla u naš grad.
– Rodom sam iz Struge, to je dolina na obali Ohridskog jezera u Makedoniji, jedno prekrasno malo mjesto. Sadašnji suprug je tamo radio na terenu i tako smo se upoznali, nakon čega sam otišla ‘za snahu’ u Varaždin, kad sam imala 27 godina – započela je priču vesela i nasmijana Jordanka.
Dodala je kako se morala prilagoditi kulturološkim razlikama nakon što je došla u varaždinski kraj.
– Kod nas je normalno, naročito u mojoj mladosti, da žene idu muškarcima, dok kod kuće ostaje muški dio. Čak je bila i sramota ako se neki muškarac priženio i došao živjeti supruzi. Osim toga, u Makedoniji je uobičajeno svima govoriti ti, osim osobama koji su na nekim funkcijama i nadređenima (direktorima, profesorima). To daje dojam prisnosti, dok je ovdje normalno nepoznatima obratiti se s ‘vi’ i osjeća se doza distanciranosti.
Prilagodba na Varaždin nije bila teška
Najviše je to, kako kaže, shvatila, kad je došla sa svekrvom u posjet svojoj obitelji u Makedoniji.
– Moja svekrva se iznenadila kad je bila u posjetu Makedoniji i djeca su joj se obraćala s ‘ti’. Poslije je rekla kako je sve bilo super, samo je tamo nitko nije poštivao.
Kad nekoga sretneš na ulici u Makedoniji, priča Jordanka, normalno je zagrliti ga i izljubiti, više se ljudi druže. Ipak, nije bilo prevelikih problema s prilagodbom.
– Meni se nije bilo teško prilagoditi na život ovdje, s obzirom da sam komunikativna, ali to zavisi od osobe do osobe. Uvijek u životu trebaš biti prilagodljiv. Nisam imala ni problema s jezikom, iako još sad ponekad malo zeznem padež – priznala je s osmijehom koji rijetko skida s lica.
Jordanka je odrasla uz još četvero braće, koji su si međusobno uvijek pomagali s obzirom da je rano ostala bez oca. Nakon dolaska u Varaždin ubrzo se zaposlila i sama prizanje kako nije uvijek bilo lako.
– Nas je bilo petero, a tata je umro kad smo bili mali, tako da smo si mi braća pomagali u životu. Radila sam sezonski po hotelima, nije bilo lagano, imala sam djecu, ali sam pomagala i mlađoj braći u školovanju. Posao sam zatim pronašla u Viku gdje sam krojila i nisam nikad bila na burzi, iako se tvrtka nekoliko puta ‘raspadala’.
Voli skupljati ‘drač’
U zasluženoj, punoj mirovini je od prošle godine, ali uvijek aktivna, nikad ne miruje!
– Imam dva odrasla sina tako da sad uistinu imam vremena za sebe i svoje aktivnosti.
Na pitanje čime se sve bavi i ispunjava vrijeme, odgovara jasno.
– Kaj god vidim, to napravim, to je najbolji i najkraći opis mojih aktivnosti! Baš mi je drago kad ‘drač’ skupljam pa radim razne kompote, sokove, pripravke, ajvar. Osim toga imam svoj cvjetnjak i vrt, uživam u prirodi i najvažnije mi je da ono što jedem nije špricano!
Sve što je moguće iskoristi, tako da u njezinim pripravcima ima i cvijeća – ružnih latica. Biciklom često ide u prirodu pa usput ubere koprivu i druge biljke.
Radi med i sirupe od svačega – maslačka, bagrema, akacije, mente, kompote od trešanja, višanja, dunja, kiseli feferone, čičoke i radi ajvar za puno ljudi.
– Neke recepte vidim na Facebooku, koji imam odnedavno, ali mi koristi i ono što čujem od drugih, naročito od svojih u Makedoniji. Uvijek dodam nešto svojeg i tako nastaje svašta u mojoj kuhinji.
Jordanka sve što napravi voli podijeliti s drugima.
– Ne prodajem to što napravim, baš suprotno! Uistinu se veselim kad mogu svoje proizvode podijeliti drugima.
O Jordankinoj gostoljubivosti i nesebičnosti najbolje govori komentar jednog prijatelja njezina sina koji je na Facebooku napisao.
– Teta Jordanka, kad bih ja bio šef HRT-a, dao bi da se napravi jedna emisija o kuhanju, spremanju sirupa i ajvara, a Vi bi bili urednica te emisije koja bi se zvala ‘Kuhinja tete Jordanke’.
Oduvijek voli pjevati
Jordanka uživa u radu, cijeli dan ima posla, ali uz to se stigne posvetiti i drugim hobijima, među kojima je trenutno aktualno pjevanje.
– Oduvijek volim pjevati, prvi nastup bio je na školskoj priredbi u drugom razredu osnovne škole. To je bio vrlo bio emotivan nastup s obzirom da mi je u to vrijeme umro tata, a pjevala sam ‘Sudbo, moja sudbino!’ Teška je to pjesma za sedmogodišnje dijete s obzirom da govori o žaljenju i nostalgiji za rodnim krajem. Tek sad vidim koje je značenje to pjesme – rekla je sa suzama u očima.
Nakon toga, kako kaže, nije bilo školske priredbe u kojoj nije pjevala, a kasnije je plesala folklor, s kojim je puno putovala i upoznala mnoge krajeve.
Prisjetila se kako ju je jednom pjevanje skoro koštalo radnog mjesta.
– Uvijek sam pjevala na radnom mjestu, svakoj ženi po želji. Tako sam jednom skoro ostala bez posla jer me nadređeni opomenuo da zbog mog pjevanja nitko oko mene ne radi, već se okupljaju oko mene, a ja ih zabavljam. Tad sam se obranila riječima: Kad sam potpisivala ugovor o radu nije pisalo da ne smijem pjevati!
Iako najviše voli pjevati makedonske pjesme, ništa manje joj nisu strane i kajkavske popevke.
– Prije nekoliko tjedana nastupala sam na manifestaciji ‘U srcu te nosim’ gdje sam otpjevala pjesmu koja je napisana za mene i stvarno je prekrasna. Često me i KUD-ovi zovu da idem s njima na gostujuća putovanja, a te pozive rado prihvaćam – kazala je.
Priznaje kako nema problema s tim što je u mirovini, već upravo suprotno!
– Čujem kako se ljudi u mirovini zatvore u sebe, ja to uopće ne osjećam. Nađem si aktivnosti. Uz to još štrikam, radim goblene, dan mi je uvijek ispunjen.
Vedra, nasmijana i pozitivna Jordanka svemu je još dodala kako nikad ne ide praznog cekera jer svima voli nešto pokloniti, makar bilo sitno, bitno da je od srca.
