Legendarni varaždinski nogometaš govori o povratku NK Varaždina u 1.HNL, svom sinu, ljubavi prema umjetninama, odnosu s Gradom i Županijom...
On je danas potpuno izvan nogometa. Barem jednim dijelom svojeg
nogometnog duha. Nekad mu je bilo nezamislivo propustiti neku
utakmicu, a ove godine nije siguran hoće li gledati finale Lige
prvaka.
Glavni mu je životni fokus u umjetninama. Iako, priznaje da bi mu
fokus na nogomet možda mogao vratiti sin Noa
koji igra nogomet u Varaždinu. No, Davor
Vugrinec prevelika je varaždinska nogometna institucija
da bi ga se izbjeglo, posebice u ovom trenutku. Ne samo zbog
rekordnih 146 pogodaka u HNL-u, respektabilne karijere u Italiji
ili Turskoj.
Možda najviše zbog njegova habitusa, skromne i samozatajne osobe.
U Varaždinu će se nakon sedam godina opet igrati prvoligaški
nogomet.
Jesu li se slegle emocije?
– Da, bio sam nervozan. Ipak je u igri bio povratak u Prvu HNL
nakon sedam godina. Uvijek je takva nervoza kada su utakmice u
pitanju. Sada vidim kako je to kada si navijač. Jako lijep
osjećaj – počeo je Vugrinec.
Što za njega znači ovaj uspjeh varaždinskog
nogometa?
– Svi mi koji smo bili dobri s Anđelkom
Herjavcem tako smo odgajani da pomažemo klubu i da imamo
emociju prema njemu. Gdje god sam bio, uvijek sam pratio zbivanja
u tom klubu. Obnašam funkciju dopredsjednika. No, nemam baš
vremena sudjelovati operativno u upravljanju klubom. Na
dispoziciji sam kada god je nešto potrebno.
Kako je surađivati s Dalićem i ekipom?
– Znamo se cijeli život. To je najprije prijateljska razina pa
tek onda poslovna. Ja pomažem koliko mogu…
Što ovaj uspjeh znači za varaždinsku regiju?
– Predugo je sedam godina. Ljudi su naviknuti na nogometno
ozračje, žar je ostao. Nakon sedam godina tuge, ili kako god to
nazvali, ovo je velika stvar. Ne podcjenjujući bilo koje druge
sportove, nogomet u Varaždinu uvijek izaziva posebnu emociju.
Nadam se da su sada i Grad i Županija vidjeli koliki je
potencijal te priče. Mislim da bi trebali više pomoći tom klubu.
Koliko je zadovoljan suradnjom kluba i gradskih
vlasti?
– Nije postojala nekakva posebna inicijativa. Većim dijelom riječ
je o privatnim ulaganjima. U tom smislu nismo imali pomoći. Nadam
se da će se promijeniti kriteriji financiranja sporta u
Varaždinu. To je premali grad da se financiraju modeli koji nisu
ni približno na razini ovog projekta. Ne želim podcjenjivati
nikoga. Moraš nešto uložiti ako želiš deset tisuća ljudi na
utakmici, televizijske prijenose, sponzore… Ako hoćete
prosječnost, onda se odlučite za to, nemojte se ni pokazivati na
stadionu.
Bi li ovaj plasman u prvu ligu mogao označiti početak
neke nove renesanse varaždinskog nogometa?
– Nije to lagano. U doba Anđelka Herjavca bili su drukčiji
kriteriji. Anđelko je bio pokretač, promotor, on je volio nogomet
i imao je autoritet da sve objedini za jedan cilj. Danas nemamo
takvog čovjeka. Mi moramo graditi svoj put, novi, sigurniji…
Siguran sam da stižu ljepša vremena. Treba klub postaviti na
zdrave noge. Još iz Herjavčeva doba naglasak smo stavljali na
našu omladinsku školu. To nam treba biti fokus. Dovoditi igrače,
stvarati ih… Moramo spriječiti da nam talentirane igrače odvode
Dinamo, Rijeka, Osijek ili Hajduk. Samo u sustavu koji nagrađuje
izvrsnost možemo parirati ozbiljnim klubovima.
Koliko stignete pratiti HNL?
– Pa onako, kada naletim. Ali ne pretjerano. Nemam običaj otići
na neku utakmicu HNL-a, jedino gledam Varaždin uživo. Više sam
koncentriran na ljubav prema umjetninama.
Je li to mirniji svijet od ovog nogometnog?
– Ma nije, čini vam se. Nigdje nije med i mlijeko. Što god radim,
pokušavam biti najbolji. Jer jedino ostaju rezultati. To uvijek
ostaje, pogoci u HNL-u ili kolekcija umjetnina… Tu sam sa
suprugom u poslu, sretan i zadovoljan, uživam…
Prati li Dinamo?
– Malo, slabo… Najviše pratim reprezentaciju.
Logično, posebice kada igra dobro pod njegovim
prijateljem Dalićem. Kako vidi Dalićevu budućnost na klupi
reprezentacije?
– To nikada nije lako. Kada si izbornik, uvijek si na nečijoj
meti. Dalić je dugo u tome i zna situaciju. Svjestan je da samo
ovisi o rezultatu i o samom sebi. Mi iz Varaždina nikada nismo
imali nekakav svoj lobi i uvijek smo ovisili o sebi. Pripremljen
je.
Pripremljen je na hrvatske standarde – nož u
leđa?
– To ste vi rekli. Ali da ga jedva čekaju skinuti, to je normalno
kod nas. Vrlo brzo zaboravit će se sve ono što je napravio, sve u
čemu smo uživali i čemu smo se veselili. To su hrvatska posla.
No, Dalić je dovoljno pametan da zna kakva je situacija…
Pokušali smo Vugu motivirati na nogometne razgovore
evocirajući posebne uspomene. Poput onih iz Dinama kada je igrao
s Lukom Modrićem.
– Dvije godine igrali smo skupa. Dosta smo radili u paru. O Luki
se sve zna i sve je rečeno. Najvažnije mi je da je ostao dobar i
skroman dečko. Isti kakav je bio od prvog dana. To je njegova
najveća vrlina. Davno se znalo da će on biti svjetska klasa.
Najvažnije je da vas ne ponese, novac nekad zna promijeniti
ljude.
Koliko često odvrti neki film iz nogometne karijere, 146
pogodaka u HNL-u, pogotke u Seriji A…
– Ponekad. No, ne sanjam više nogomet, više sanjam umjetnine. Sin
Noa igra nogomet u Varaždinu, sada će napuniti sedamnaest godina.
Igra na poziciji polušpice, nešto slično kao i ja. Lagano se
diže, imao je neke probleme s ozljedama, ali sada je sve super…
Gleda li utakmice svog sina?
– Odem, ali ne voli on to baš. Valjda uvijek osjeti pritisak,
osjetim to. Otkad se prestao ozljeđivati, zadovoljan sam.
Bi li volio da Noa krene tatinim stopama?
– Podržat ću svaki njegov izbor. No, mislim da je već odabrao
nogometni put. Voli igrati i počinje shvaćati da mora biti
maksimalno u nogometu. Zadovoljan sam. Ima talent, sportsku
inteligenciju, sigurno će se još razvijati.
Možda Noa opet okrene Vugu nogometu?
– To sigurno – klima potvrdno Vugrinec.
Logično da mu je sin Noa posebna emocija, baš kao i sjećanje na
doba dok je igrao u Varteksu, od 1992. do 1997. godine.
– Na zadnjoj utakmici protiv Šibenika sjetio sam se nekih stvari.
Pet godina igrao sam u Varteksu. To su moji počeci pod
Brankom Ivankovićem kao trenerom. U pet godina
zabio sam 56 pogodaka, prije odlaska u Tursku. Bili smo mladi,
lijepo je bilo biti igrač Varteksa. Puno je tu bilo prekrasnih
uspomena i dobrih utakmica, poput one u Splitu 1996. godine u
kojoj protiv Hajduka nismo uspjeli osigurati naslov prvaka. To su
priče koje će Varaždinci pričati djeci.
U tom trenutku Vugrinec je preusmjerio razgovor…
– Trebamo napraviti infrastrukturu da na stadione dolaze obitelji
s djecom. Tužno mi je gledati momčadi koje nemaju pravog
navijačkog ozračja. To je zanimljivo nekome tko ima osobne
interese, meni ne. Kod nas je uvijek riječ o interesu nekog
lokalnog šerifa. To je tužno. Volio bih deset tisuća ljudi na
tribinama, jer nogomet bez navijača nema smisla, ma kako dobar
bio.
– Mogu gledati njemačku ligu, ali to je ozračje navijačko sa
‘stotinu kamera’ i gledateljima ne pada kiša po glavi. To je onda
obiteljski izlazak i tako se stvaraju i odgajaju navijači. Tako
morate odgajati djecu, ali za to morate imati preduvjete, pa i
društvenu svijest od koje smo daleko. Ali nikada nije kasno, već
danas morate početi mijenjati stvari. Put oko svijeta počinje
prvim korakom. Mi ne možemo živjeti samo od A reprezentacije.
Lijepo je kada smo drugi u svijetu, ali ljepše bi bilo da imamo
pune stadione i uvjete za djecu. Za sada ubiremo plodove
svjetskog talenta, a ne sustavnog rada. Neki će možda kazati da
je to čista kurtoazija, no žao mi je Šibenika jer je to nogometna
sredina.
– Žao mi je što je u Vinkovcima nogomet ‘umro’. Želim da se
nogomet razvija u Istri, Rijeci, Zadru… Šteta je da puno takvih
sredina propada, a bez toga nema proizvodnje igrača, odnosno
jačih liga. Moraju postojati kriteriji i sustav mora
funkcionirati. Moraš imati omladinski pogon, navijače… ne možeš
doći s tisuću eura i reći: ‘Ja sam unutra…’. Ne možeš imati
samo prvu momčad, biti u prvoj ligi, moraju se znati pravila
igre. Ne možeš jedino Varaždin izbaciti u petu ligu, a svi drugi
rade isto, ne možeš biti država u državi. To su standardi u
Hrvatskoj – zaključio je Vugrinec.
Očito je da su ga zasmetale određene stvari vezane za Varaždin u
proteklom razdoblju, no sigurno može biti zadovoljan. Cilj je
ostvaren, unatoč svim preprekama.