Možda su neki od vas proteklih mjeseci primijetili neobično odjevenog muškarca u narančastoj haljini i drvenim cipelama na ulicama Varaždina. Ako ste se pitali tko je on i što radi ovdje – niste jedini. I nas je zanimala njegova priča pa smo odlučili napraviti ono što većina vas ipak iz nekog razloga nije učinila – prišli smo mu.
Već u samom početku, otkrio nam je da je rodom Varaždinac, a njegova priča je i više nego zanimljiva.
– Zovem se Andro i pripadnik sam Hare Krišna pokreta. Rođen sam u Varaždinu gdje sam i živio do prije šest godina, kada sam odlučio slijediti svoj san i živjeti život koji sam oduvijek želio živjeti – započeo je Andro priču o sebi.
Naime, Andro već godinama živi u Indiji, a ispričao nam je kako je sve počelo još kad je bio tinejdžer.
– Odrastao sam u ovom gradu i prolazio kroz uobičajene faze koje svaki mladi čovjek prolazi. Imao sam jako dobre roditelje i prijatelje i ostvario praktički sve želje koje sam imao. Izvana je sve zapravo izgleadalo u redu i mislio sam da sam sretan. Sve osim jednog pitanja na koje nisam imao zadovoljavajući odgovor: koji je smisao svega ovoga i što nakon ovog života? O tome bih obično razmišljao u kasne večernje sate kada bih se vratio kući s uobičajenih izlazaka s prijateljima. U tim trenucima sam shvaćao da sam sâm i da zapravo nemam prijatelja koji bi mi pomogao u traženju odgovora – rekao je.
Kaže da je odgojen u obitelji kršćana i da je uvijek vjerovao u Boga, ali uslijed njegove zbunjenosti i načina života koji je bio prilično nepovoljan za duhovni život ta je vjera sve više slabila i gotovo je nestala.
– Sa zadnjim tračkom nade pomiješane sa skepticizmom i alkoholom, molio sam nešto poput: ‘Bože, tko god da jesi, molim te pomozi mi i pokaži izlaz iz ovog nepodnošljivog stanja. Daj mi neki smisao ovog ispraznog života koji vodim…’
Ispričao nam je da se ta želja za pronalaženjem odgovora na neki način razvijala i dovela ga do znanja iz knjiga jedne osobe koja mu je promjenila život.
– On se zove se Šrila Prabhupada. Zahvaljujući njemu, pojam ‘Hare Krišna’ je postalo nešto s čim se velika većina ljudi u čitavom svijetu barem jednom susrela, ali možda ne zna puno o tome. Uglavnom, odgovor koji sam našao je da koliko god je ovaj svijet na trenutke dobar ili loš, koliko god da smo u njemu sretni ili nesretni, on je privremen i nije nam mjesto u njemu. Mi smo kao duhovna bića vječni, puni znanja i sreće i zbog toga nas prolazne stvari ovog svijeta jednostavno ne mogu do kraja usrećiti. Siguran sam da svatko ima to iskustvo; koliko god da u životu postigli na materijalnoj razini, nikada nismo zadovoljni i želimo još – objasnio nam je pa nastavio.
– Naše tijelo sačinjeno je od materije koja je sama po sebi mrtva. Čim u tijelu nema duše ono je nepokretno, beskorisno. Mrtvo. To je razlika između živog i mrtvog tijela. U suprotnom, znanstvenici bi već odavno stvorili život sa kemikalijama za koje tvrde da su porijeklo života. To me poučilo da trebam poštivati sva živa bića jer je u svakom od njih ta ista duhovna iskra. Sljedeći logičan korak je bio da postanem vegetarijanac, što sam duboko u sebi i želio biti, ali nisam za to imao dovoljno dobar, ili bolje reći, jasan razlog.
Nakon par godina prakticiranja duhovnog života ovdje u Varaždinu, Andro je 2007. godine upoznao jednog čovjeka, porijeklom iz Češke, koji već 20 godina živi i služi u Indiji. Radi se o tradicionalnoj školi za dječake-monahe, smještenoj u ambijentu koji danas možemo vidjeti još samo na filmovima.
– Djeluje na načelu samodostatnosti. Znači, nešto o čemu ljudi danas sve više razmišljaju uviđajući da su moderni stil života i ekonomija neodrživi na duge staze. Oduvijek sam volio prirodu i maštao o tome da mogu živjeti jednostavan život bez svih ovih problema i pritisaka kojima smo ovdje svakodnevno okruženi. Naravno, takav život isto tako zahtijeva puno rada i odricanja, ali kvaliteta takvog života je daleko veća i čovjek može osjetiti zadovoljstvo. I tako sam odlučio otići tamo i pridružiti se tom projektu – otkrio nam je Andro u razgovoru.
Iako pomalo neobičan, za mnoge je njegov pothvat bio razlog za divljenje i poštovanje, zato jer se se naizgled odrekao svega i otišao na drugi kraj svijeta.
– Za mene je to bilo nešto najprirodnije u tom trenutku. Kao kad se zaljubite. Nije bilo pitanja i sumnji. Osjetio sam da je to prilika da ostvarim svoje najdublje čežnje. Pretpostavljam da su neki prijatelji, a posebno moji roditelji, očekivali da ću se vratiti nakon nekog vremena i nastaviti život ovdje. Međutim, moja sreća i entuzijazam se svakim danom povećavaju i želio bih tamo ostati do daljnjeg. Na kraju krajeva, sve ovisi o Božjoj volji pa ćemo vidjeti.
Andro živi u Indiji zadnjih pet godina, gdje služi u školi – gurukuli – i brine se o dječacima od pet do 20 godina starosti. Ima ih oko 90. Oni se izučavaju ponajviše u duhovnom znanju, izgradnji karaktera i nekim osnovnim akademskim znanjem i vještinama.
– U tradicionalnom sistemu naobrazbe veliki je naglasak na karakteru osobe. Jer ako osoba nema dobar karakter njeno je znanje nepotpuno odnosno može čak biti i upotrebljeno u loše svrhe. Osoba s dobrim obrazovanjem i dobrim karakterom se smatra visoko učenom i to je ono čemu mi težimo. Današnji sistem obrazovanja se uglavnom svodi na prenošenje gomile informacija učenicima koji nakon školovanja praktički ne znaju ni kako ih iskoristiti. Odnos između učenika i učitelja ne postoji, a miješanje spolova dovodi do sve većeg seksualnog ludila i nasilja, a rezultat je ovo što vidimo danas u svijetu: vrlo nesretna i neizvjesna situacija. Bez duhovnih vrijednosti čovjek je osuđen na propast – objašnjava nam Andro.
Ispričao nam je da u Indiji žive na povišenom području kako bi se zaštitili od poplava koje svake godine u radoblju monsuna prijete zbog rijeke Gange koja se nalazi u blizini, pa je isto tako privlačno i raznim životinjama koje traže utočište na povišenim mjestima.
– U tom razdoblju često dijelimo prostor sa zmijama, šakalima, varanima i ostalim životinjama. Ostavljamo im hranu na drugom kraju kompleksa tako da i oni imaju nešto za jesti i nema nikakvih uznemirenja s njihove strane. Kad živimo u skladu s prirodom sve nekako funkcionira u redu.
Ispričao nam je i kako otprilike izgleda jedan njegov dan. Ustaje u dva sata ujutro, nakon čega prakticiraju glavnu molitvu odnosno meditaciju na brojanici.
– Kako kažem, osnovna misao te molitve je da mole Gospodina da ih prihvati i uključi u predano služenje.
Nakon toga polovicu vremena su razna predavanja, a polovicu vremena razne službe – čišćenje, pripremanje doručka, ručka, briga za krave i volove, uzgoj voća i povrća i razni duhovni obredi.
– Ja osobno brinem za kuhinju, izdavanje knjiga i općenito vodim brigu o djeci i podučavam ih. Od jutra do mraka smo uključeni u neke aktivnosti i to je jako važno, posebno za mlade ljude.
Otkrio je i da svake godine provedu mjesec dana putujući po raznim djelovima Indije, gdje su se često našli u nepredvidivim situacijama bez novaca i smještaja.
– Onda shvatite da potpuno ovisite o Božjoj milosti i vidite koliko On zapravo brine za nas. Dokle god imamo naše vlastite planove i aranžmane i vjerujemo da je sve u našim rukama, On se tada ne miješa toliko u naš život i pušta nas da radimo po svome. Međutim, vidimo da su naši planovi jako rijetko uspješni i život nam uvijek servira neke neočekivane poteškoće bez obzira koliko se trudimo. Naravno, trebamo planirati i dati sve od sebe, ali isto tako je važno uzeti shvatiti da nije sve u našim rukama. Razvijati odvojenost je velika umjetnost jer, prije ili kasnije, moramo napustiti sve što smo stekli i pripremiti se za onaj zadnji i najvažniji trenutak u životu – priča Andro.
Kroz razgovor, dotaknuli smo i temu razlika između Indijaca i Hrvata.
– Iskreno, ja mislim da ne shvaćam Indiju i Indijce ni pet posto, ali jedno je sigurno: Indija je jedan drugi svemir. Sve priče i slike koje smo čuli i vidjeli padaju u vodu na prvom koraku u Indiji. Ako baš moram pokušati opisati Indiju, onda mi na pamet padaju riječi poput jednostavnost, izravnost, prirodnost i na neki način sirovost u pozitivnom smislu. Na primjer, ovdje u Varaždinu ne mogu ne primijetiti da me ljudi gledaju, u blagom šoku, i hihoću se i komentiraju iza leđa. Jedino su bakice na placu otvorene i bez srama ispituju, slikaju, daju ekstra naranče i špinata. Tako da moram reći da mi je Varaždinski plac omiljeno mjesto, jer me podsjeća na Indiju.
Također, rekao nam je da u Indiji na ulici ili željezničkoj stanici u roku jedne minute oko njega se stvori hrpa ljudi koji bez imalo ustručavanja pitaju tko je i kuda ide.
– Nema puno pretvaranja i okolišanja. Stvarnost je surova, patnje i bijede materijalnog života su takve kakve jesu i dobro je vidjeti to i podsjetiti se da je ovaj svijet prolazno mjesto u kojem nema prave sreće bez Boga. To je ono što je prednost Indije, a posebno za duhovni život. Sve ideje o uživanju i blagostanju u materijalnom svijetu brzo se lome. Indija je zapravo korijen Vedske kulture, koja je u davna vremena bila rasprostranjena po čitavom svijetu i ta kultura je još donekle danas prisutna u nekim djelovima Indije i zbog toga sam tamo – rekao je.
Na kraju, istaknuo je želju da ostane u Indiji.
– Moja želja je biti i ostati u Indiji ali, kao što sam rekao, čovjek snuje, Bog odlučuje. Vidjet ćemo. U svakom slučaju, lijepo je nakratko vidjeti Varaždin i prijatelje nakon pet godina. Upoznao sam dosta finih ljudi koji su mi prišli pitanjima, tako da nosim sa sobom samo lijepe dojmove. Za koji dan putujem natrag i moja poruka svima je da razmisle o najvažnijim pitanjima u životu i naprave nešto za ‘vječnost’. Od svih stvari i odnosa koje posjedujete, što će vam pomoći u trenutku smrti da dostignete Božje kraljevstvo? Sada je vrijeme za raspitivanje – zaključio je Andro s osmijehom na licu.
