Garibović planira izboriti i vizu za Olimpijske igre u Tokiju...
Izborivši se za broncu u kategoriji do 75 kilograma, Enes
Garibović (25) postao je jedini naš karataš koji se s
Prvenstva Europe u karateu kući vraća s dvije medalje.
Pojedinačnom i momčadskom u koju je i on ugradio priličan
dio sebe.
U borbi za broncu, Enes je pobijedio trostrukog prvaka Europe,
Nizozemca, Timothyja Petersena (2:0).
– Uspio sam mu prodati udarac, zadnji kružni u tijelo, kojeg nije
očekivao i smireno privesti meč kraju. S obzirom da se međusobno
nismo nikad borili, ispočetka smo se ispitivali i u tome obojica
zaradili po dvije kazne za pasivnost. S kvalitetom svoje izvedbe
nisam najzadovoljniji no bitna je pobjeda, medalji se ne gleda u
zube.
Ozareni medaljaš, rodom Varaždinac, nakon svoje prve seniorske
kolajne na velikim natjecanjima zahvaljiovao se na sve strane:
– Ova medalja mi puno znači. Hvala cijelom timu, izborničkom
stožeru, Hrvatskom karate savezu, kondicijskom treneru
Eugenu Kanjiru, mom gradu Varaždinu kojeg s
ponosom predstavljam a naročito mom treneru i ocu Esadu
Gariboviću.
A Esko je 90-tih godina bio standardan član hrvatske muške
borbene vrste, no pojedinačne medalje nije se domogao.
– Otac mi je često pričao kako je 1995., na Prvenstvu Europe u
Finskoj, ostao bez medalje. Isto se, kao i ja, plasirao se u
polufinale koji je izgubio a onda je u borbi za broncu
diskvalificiran zbog prejakog kontakta protiv Austrijanca. On je
sada zacijelo sretniji i od mene samog jer svaki roditelj bude
sretan kada ga vlastito dijete nadmaši.
Ono po čemu se Enes izdvaja od svih onih koji su se u karateu
gotovo profesionalizirali jest to da je on zaposlen i da ima
osmosatno radno vrijeme.
– Počeo sam raditi da ne kaskam jer IT industrija eksponencijalno
napreduje i moram biti u tijeku. Zaposlen sam na odjelu za
automatiku i elektroniku u Vindiji. Ono što me iznenadilo jest da
sam se kroz posao puno bolje organizirao nego što je to bio
slučaj dok sam bio student, a sada mi je zapravo teže nego dok
sam bio na faksu kada sam predavanja pa i ispite mogao
prilagođavati sportskim obvezama.
A bio je izvrstan student o čemu svjedoči i rektorova nagrada
koju je dobio 2017. godine.
– Završio sam Fakultet elektrotehnike i računarstva i, da, bio
sam dobar student. Rado se sjetim tih studentskih dana i života u
Studenskom domu u Cvjetnom naselju. U mojem naraštaju bilo je
strašnih studenata i možda jednog dana čujete za njih kao
znanstvenike u području elektrotehnike i informacijske
tehnologije. Meni je sada prioritet sport.
Kako uz stalni posao trenirati dva puta dnevno, a to ova razina
natjecanja svakako zahtjeva?
– Moje radno vrijeme je do 7 do 15 sati, a u dane kada treniram
dvaput dnevno, nakon posla pojedem bananu i odem na kondicijski
trening. Nakon toga, ručam, odmorim, pogledam ‘Potjeru’, a volim
gledati taj kviz i odem na večernji karataški trening.
Je li s ovom broncom Enes prebrodio psihološku barijeru koja vrlo
dobre borce odvaja od medaljaških postolja?
– Trebao mi je ovakav vjetar u leđa. Medalja je ogromna stvar,
ali ne samo kao medalja nego kao nešto što će mi biti vjetar u
leđa, potpora samopouzdanju. Kad ste jednom medaljaš vi možete
početi gubiti, ali nećete si dozvoliti da gubite tek tako jer
branite i status medaljaša.
Želja mu je plasirati se na Olimpijske igre i u Tokiju praviti
društvo Ivanu Kvesiću koji nije uspio izboriti
broncu jer je izgubio od Slovaka Gjurika (1:3).
Ivan je, tako nam je rekao, zaboravio namazati tabane sa lakom za
kosu i coca-colom pa mu se, na novom tatamiju, strahovito
klizalo.
– Tatami je doista klizav pa sam se i ja, u kvalifikacijama,
služio s lakom i coca-colom ali ne i danas. Kada ti se kliže onda
ne možeš biti sto posto siguran u sebe i zato mi je žao Ivana jer
on je definitivno bolji borac od Slovaka. Znam da je zbog toga
tužan, no to što se plasirao na Olimpijske igre puno je veća
vijest.
Izboriti vizu za Tokio pokušat će u lipnju i Enes i ako se
plasira na Olimpijske igre morat će sav godišnji potrošiti na
pripreme.
– Ova je godina jako izazovna. Nakon ovog Prvenstva Europe
slijedi kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre a u studenom je
Svjetsko prvenstvo. I zato se moram zahvaliti i poslodavcu što mi
izlazi u susret. Ne samo da me puštaju na pripreme i natjecanja
nego me i bodre, a jako je bitno kada imate takvu podršku.