Prošlo je ovogodišnje vrijeme upisa u prve razrede osnovne škole. Upisi u prve razrede srednje škole su u tijeku. Za vrijeme svakog upisnog roka krenu kružiti priče i za osnovne i za srednje škole pod naslovom ‘koja-je-škola-bolja’ i u koju školu svakako treba ili se ne smije ni pod koju cijenu upisati dijete.
Srednje škole
Za upis u prvi razred željene srednje škole, učenik prvenstveno mora imati ‘duboke tragove u snijegu’ iza sebe, odnosno, što su ocjene tijekom osnovno školskog obrazovanja bolje i šanse za upis u željenu srednju školu su veće.
Odlikaši i oni koji imaju dovoljan broj bodova mogu mirno sjesti za računalo i birati u koju će se srednju školu upisati. No i kad su gimnazije u pitanju, ali i ostale srednje škole, neizbježna je rasprava ‘koja-je-škola-bolja’.
Razmjena mišljenja o ‘koja-je-škola-bolja’ najčešće se temelji na iskustvima polaznika određene škole. Nerijetko loše glase o školi šire oni učenici koji nisu ostvarili željeni ili očekivani uspjeh, oni koji su nakon prve godine shvatili da su upisali pogrešnu školu, školu koja nije po njihovoj mjeri i zatim bacaju drvlje i kamenje i po školi i po profesorima.
Žito i kukolj
Naravno da nisu svi profesori idealni, u svakom žitu ima kukolja, ali isto tako i jedna lasta ne čini proljeće.
Škola na loš glas može doći i nakon incidenata njezinih učenika koji dobiju previše prostora u tiskovnom žutilu ili preko društvenih mreža. Najčešće su za učeničke ispade krivi (a tko drugi) profesori. Barem tako javnost percipira.
Pa što onda neku školu čini ‘boljom od drugih’? Sve gimnazije imaju isti ili vrlo sličan nastavni program. U svim srednjim školama (osim u strukovnim, gdje je kronični nedostatak stručnog nastavnog kadra za pojedine strukovne predmete) rade školovani profesori.
Trač vulgaris
Priče ‘koja-je-škola-bolja’ mogu se svesti na zajednički nazivnik kojem je ime ‘trač’. Tračerajom o školama bave se učenici, njihovi roditelji, prijatelji roditelja, susjedi i šira rodbina.
Trač počinje pitanjem: ‘U koju srednju školu ti se mali namjerava upisati?’. Nakon odgovora, ma koja škola da je u pitanju, slijedi zgražanje: ‘Hiiiiii! Samo ne u tu! Znaš li ti što su tamo napravili XY-u? A kakvi su tek profesori!? Pazi ovako…’. I tako dalje, i tako dalje. Pa onda na tu priču osobe koje prenose istu dodaju svaki još nekoliko svojih rečenica, epiteta, jezičnih ukrasa i detalja kako bi priča postala što vjerodostojnijom i istinitijom, naravno i zastrašujućom.
Kao svaka legenda, priča o ‘strašnoj’ i ‘lošoj’ školi kruži od usta do usta usmenom narodnom predajom, svaki prepričavač dodaje ili oduzima nešto svoje i sad se ti ‘operi’ od neutemeljenog i nedokazanog trača vulgaris.
Eto, tako nastane priča ‘koja-je-škola-bolja’. Tako su nastale i legende i narodne pripovijetke. Ali dok narod baš i nije sklon povjerovati sadržajima narodnih pripovijedaka, u tračeraj se bezuvjetno vjeruje.
Upisi u prvi razred osnovne
Nisu ni osnovne škole pošteđene od tračeraja i priče ‘koja-je-škola-bolja’. Mjerila za ‘podobnost’ neke škole i tu su upitna i uglavnom se svode na isti trač vulgaris. Prvo što se istražuje kod neke osnovne škole je sastav i ‘kvaliteta’ razrednih učiteljica.
Kako izabrati razrednu učiteljicu
O učiteljicama razredne nastave koje trebaju primiti prvašiće roditelji se raspituju još od trenutka kad izračunaju kojoj bi učiteljici njihovo dijete moglo pripasti u razred, tamo negdje kad im klinac ima tri ili četiri godine.
Ni CIA, ni KGB, a ni Interpol, nisu toliko ažurni u prikupljanju podataka o svim, ali svim učiteljicama te generacije učenika, ma s koje škole te učiteljice bile. Analizira se obiteljski, društveni pa čak i materijalni status učiteljice, ali i njezino zdravstveno stanje.
Pobogu, ako je učiteljica boležljiva bit će često na bolovanjima, ako je mlada ići će na rodiljski, ako je stara nervozna je, ako ima puno svoje djece neće voditi brigu o učenicima u razredu, ako nema djece znači da ne voli djecu i slično – kako god da se okrene – ne valja.
Obožavatelji i neprijatelji
Nakon što se pretresu svi podatci o privatnom životu razredne učiteljice, pretresa se njezina stručnost i rad s djecom. Budući da se još nije rodio taj koji bi ugodio svima, naravno da će se naći i obožavatelji neke učiteljice, ali i njezini najljući neprijatelji, sve ovisi o osobnom iskustvu.
Nekome je učiteljica Cica najbolja učiteljica na svijetu, osoba vrijedna divljenja, obožavanja i svekolikog poštovanja, a drugome je ta ista učiteljica Cica najveće zlo na svijetu, vještica koja samo maltretira djecu i njihove roditelje.
Prema kazivanju jednih Cica djeci zadaje premalo zadaće, drugih taman, a treći tvrde da Cica maltretira djecu gomilama zadaća. Sto ljudi, sto ćudi.
Izbor najbolje učiteljice
I kad se napokon nađe ‘podobna’ učiteljica, ma nema te sile koja bi roditelje spriječila da dijete ne daju u razred baš toj učiteljici (što se kasnije često pokaže totalnim promašajem, jer se dijete nije ‘kliknulo’ s učiteljicom) makar zbog učiteljice i škole mijenjali mjesto prebivališta i sve dokumente kako bi im dijete bilo primljeno baš u tu školu koja je, eto, idealna za njega.
Naravno da ima učiteljica za koje u startu roditelji kažu da ne žele da im ona uči dijete. Viđaju li roditelji učiteljicu u kafiću blizu škole, kako sjedi i puši uz kavicu, poglavito za vrijeme radnog vremena (nije bitno ima li ona tada ‘rupu’ u rasporedu), automatski će se pitati kako ta osoba radi s djecom i kakav primjer ona daje.
Naravno da učitelji imaju pravo na svoj privatan život i slobodu provođenja slobodnog vremena kako žele, ali to se onda radi daleko od očiju javnosti, jer, ne zaboravimo, učitelji su javne osobe i pod stalnim su povećalom.
Škola na lošem ili dobrom glasu
Često se kvaliteta škole povezuje s uspjesima njezinih učenika. Ali, ruku na srce, pa zar ne bije dobar glas one škole čije se ime ipak najviše spominje u raznim medijima? Školu čine i njezini učenici i njezini zaposlenici, ali i dobar stari epepe.
