Nije uvijek, ali često je falio upravo jedan – gol, trofej, vizionar.
Varteks devedesetih. To i pomalo romantično zvuči, barem
kada promišljamo u sportskim okvirima, pošto su oni industrijski
već itekako počeli kašljucati i zaostajati za
konkurencijom.
Ovo danas je nogometna priča povezana s vizijom i djelom jednog
čovjeka – Anđelka Herjavca – koji je poginuo u
prometnoj nesreći kod Posedarja 20. srpnja 2001. godine.
Đelac je bio direktor Varteksa d.d. i predsjednik Nogometnog
kluba Varteks. Da, onog malog nogometnog kluba iz Varaždina koji
je u drugoj polovici devedesetih i prvim godinama 2000-ih značio
na hrvatskoj, ali i europskoj nogometnoj sceni. Na primjer, mnogo
više nego što jedan Osijek, Rijeka ili Hajduk znače danas – u
europskim okvirima.
– Večer prije tragedije bili smo zajedno na Pagu, on i
Stolnik išli su na skupštinu HNS-a. I mene su
nagovarali da idem s njima. Eto, i dogodila se ta tragedija, koja
je ostavila strahovit utjecaj na sve nas, i na klub i na cijeli
kraj – prisjeća se Stjepan Cvek za nas 2016. godine. Bio je Đelacov prijatelj i
jedan od najbližih suradnika u klubu tog kobnog 20. srpnja 2001.
godine.
Mnogi za Herjavca ističu da se radilo o vizionaru, čovjeku koji
je stvari vidio drugačije i nešto dalje od svih drugih.
Đelac je dopremio reflektore na stadion i prvi put se u
Zagrebačkoj 94 zaigralo u večernjim satima, pod svjetlima. Igrale
su se devedesetih utakmice protiv Heerenveena, Mallorce,
Lokomotiva iz Moskve, Branna, Rudara, a kasnije i protiv Aston
Ville, Brondbyja, Midtjyllanda, Debrecena, Lensa…
Činilo se, tada, na prijelazu stoljeća, da je samo nebo granica.
Lotto dresove zamijenili su Nikeovi, navijača je bilo na sve tri
tribine Varteksa, stadiona koji prima preko 10 tisuća duša. Južna
tribina bila je prava navijačka, a tamo su se okupljali White
Stonesi, osnovani 1990. godine. Glasni na svakoj utakmici,
pokazujući da je i u Varaždinu moguća vatrena atmosfera, koja je
tada često bila rezervirana samo za Torcidu i Boyse, nisu
krili suradnju s Đelacom.
– Definitivno su nam tada njegove riječi, njegov entuzijazam i
energija bile najveće pogonsko gorivo. Sjećam se dobro te 1996.
godine, kada se Varteks borio za naslov prvaka, a nakon utakmice
u Splitu igrala se još i uzvratna utakmica finala Kupa. Bilo je
jasno da ne možemo pobijediti, mi smo svi bili utučeni i
razočarani, no došao je do nas u Udrugu i ipak nas sve nagovorio
da idemo i na uzvrat – sjeća se Rikardo Kahlina,
vođa White Stonesa, u razgovoru za naš portal 2016. godine.
Anegdote s Herjavcom gomilale su se iz sezone u sezonu.
– Došli smo do njega u Contru, on je bio s ekipom, a mi smo imali
samo karte za Englesku. Molili smo ga za pomoć, pozvao je nekoga
od svojih prijatelja za stolom i rekao, dečki idu u Englesku,
dajte to riješite. Sutra ujutro nas je čekao kombi s vozačem, a
isto je bilo i kada smo se vraćali iz Engleske. Bio je čovjek
velike karizme i energije, a znao je i pronaći novce, što je još
važnije – ističe Kahlina.
Često se ističu i Đelacove tri obitelji: tvornica, klub i grad. U
televizijskim nastupima često je isticao da je Varaždinec,
izjavljivao da ‘tek nakon Pake počinje Europa’, a klub je tada
bio i iznad politike, iako je Herjavec bio član HDZ-a.
Može li se onda nakon svega uopće govoriti o tome ‘što bi bilo,
kad bi bilo’?
Nakon 2001. godine počeli su se gomilati dugovi za klub,
promijenila se percepcija i Hrvatskog nogometnog saveza prema
Varteksu, oslabila je pozicija na nogometnoj karti koju je Đelac
držao svojim radom, djelima, ali i komunikacijskim vještinama.
Gdje su White Stonesi danas?
Evo ih uz Varteks. Još 2011. u sjećanje na Đelaca i dane ponosa i
slave osnovali su svoj klub i probijali se iz blata nižih liga do
Treće lige Sjever. Prošle sezone, navijački Varteks, po prvi je
puta u svojoj povijesti podigao i pehar Županijskog kupa, a ove
sezone prvi put će se natjecati i u pretkolu Hrvatskog kupa,
istog onog u kojem je ‘stari’ Varteks čak šest puta bio nadomak
Rabuzinovog sunca (Jedno finale za kup Maršala, pet za
Sunce). Da smo iz Splita, rekli bi: ‘Uvijek je falio
jedan jedini gol!’. Doduše, nije uvijek, ali često je falio
upravo jedan – gol, trofej, vizionar.
Gdje je prvoligaški nogomet danas?
Pa evo, kada već pitate, NK Varaždin na bespućima interneta
‘uzima’, namjerno ili nenamjerno, zasluge starog Varteksa, naziva
se direktnim nasljednikom, a od ove sezone vratio se u HNL, nakon
što je u tadašnju Drugu ligu ispao 2021. godine. Godina dana
donijela im je drugi naslov prvaka 2.HNL, ali i vjerojatno iste
probleme. I manjak decibela na tribinama. Nismo to primijetili
samo mi, već i ljudi koji poznaju nekoliko hrvatskih
nogometnih liga, uz onu elitnu, kao svoj džep. Doduše, tako
su nam rekli i ne znamo jesu li nas lagali, utakmice se ne igraju
na tribinama. Vjerojatno se ne igraju niti zbog navijača.
Za sve ostalo, pitajte Hajduk. Vjerojatno nitko u Hrvatskoj nije
ljubomoran na činjenicu da na jednu njihovu utakmicu dođe duplo
više ljudi nego zajedno na svim ostalim susretima u jednom kolu
HNL-a.
Sukus je svega da je Đelac pokopan vrućeg srpanjskog dana 2001.,
dok je s Varteksom isto učinjeno desetak godina kasnije. Nogomet
u Varaždinu nije umro, isto kao što nije umro s vizionarom, isto
kao što nije ni s prestankom djelovanja starog Varteksa. Ipak,
situacija je složenija i kompleksnija nego prije dvadesetak
godina. Možda ni Đelac ne bi uspio otpetljati gordijski čvor.
Možda do njega nikad ne bi ni došlo. Možda… ma sve je to već u
domeni ‘što bi bilo, kad bi bilo’. Povratak u realnost.