Životna priča trenera Varaždina.
Kraj je ožujka 1994., na grad pod najduljom opsadom još od Drugog
svjetskog rata padaju granate, ljude ubijaju snajperima, a na
stadionu Koševo, malo ispod agresorskih Karadžićevih linija,
dvadesetak tisuća ljudi pruža otpor i navija. Na terenu su
nogometaši FK Sarajeva, s njima i četvorica iz Želje, njihova
žestokog, najvećeg rivala.
U opkoljenom Sarajevu igra se utakmica za povijest, prva koju je
neki BiH klub odigrao od početka rata, i to protiv pripadnika
UNPROFOR-a, piše Večernji list.
Dres Sarajeva nosio je tada 19-godišnji Mario
Kovačević, a danas je hit-trener HNL-a o kojem se govori
od početka sezone, nakon što je Varaždin, dojučerašnji
drugoligaš, namučio prvo Hajduk, pa uzeo bod Dinamu, a pokazalo
se u sljedećim kolima da priča nije slučajna. No malo se zna o
nevjerojatnom životnom putu mladog trenera rođenog u Jablanici,
koji je s jednom torbom, nakon tri godine života u okupaciji,
pobjegao k rođaku u Zagreb i završio u Varaždinu.
– Takav je život. Počeo sam u Turbini, ja i Hasan
Salihamidžić, njegov otac bio nam je trener. Nije bilo
tako malih kopački, pa smo igrali u tenisicama. Preselili smo se
kad je otac dobio posao u Sarajevu, on je navijač FK Sarajeva, pa
sam nakon dolaska onamo odmah otišao na Koševo i prijavio se da
vidim mogu li biti nogometaš. Tamo sam proveo devet prelijepih
godina, sve sam kategorije prošao i potpisao prvi ugovor 1992.
Tad je počeo rat, a ja sam taman trebao početi trenirati sa
seniorima, to mi je bio životni san, Sarajevo mi je bilo sve. Sve
je naše snove prekinuo rat, iz škole smo se svi odjednom našli u
rovovima. Najljepši dio života bio nam je oduzet, ali preživjelo
se. Ne mogu danas svojim igračima objasniti kakva je to
zaluđenost nogometom bila, oko 12 kilometara pješačio sam do
Skenderije, mogli smo tada igrati samo u dvoranama. Nekad bi mi
susjed posudio bicikl, no nikad nisam propustio trening, najčešće
sam pješačio. Jednom sam došao onamo, a trening je zbog
granatiranja bio odgođen. Nevjerojatno je to. I nisam bio jedini,
bilo je nas dosta koji se nismo dali. Pa iz Sarajeva je malo
prije mene bježao Mario Stanić, Marijo Dodik bio
je sam mnom na terenu. Puno je mojih prijatelja ubijeno, to je
najteže.
Igrali ste u utakmici na Koševu 1994., ta je slika otišla u
svijet, koliko vam je sad važna?
– Nemjerljivo. Veliko je to bilo veselje, ali i rizik. Bilo nas
je strah, linije su bile poviše Koševa, ali 20 tisuća ljudi je
došlo i taj dan nikada neću zaboraviti.
A zatim jedna torba i pravac Zagreb?
– Doslovno jedna, i to torba FK Sarajeva, ne možeš vjerovati. Bio
sam kod Ivice Osima u Austriji, trebao sam
ostati, ali bio sam premlad. U međuvremenu sam stupio u kontakt s
Anđelkom Herjavcem, preporučili su me kao mladog
reprezentativca BiH i tako sam došao u Varaždin. Varteks je tad
bio u ekspanziji, pa sam išao malo po posudbama…
Ta se momčad Varteksa na Poljudu u zadnjem kolu borila i za
naslov prvaka.
– Dalić, Besek, Mumlek, Vuga… Ti ljudi
nogometno su me odgojili i to je sve što treba reći. Branko
Ivanković je bio trener tada, a ja sam krenuo iz Podravine u
Ludbregu, s tom torbom došao sam tamo, ali brzo se
Branko vratio po mene. To je za mene bio cijeli
život, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. I tako sam počeo u
HNL-u 1994., Varteks je bio u ekspanziji, bio sam ponosan što sam
dio te priče. Najbolje sam dane imao u Belupu. S tom sjajnom
ekipom prošao sam cijelu Europu, igrao europske utakmice:
Dodik, Jurčec, Ferenčina, dva Bošnjaka,
Pavo Crnac… Kakva je to ekipa bila! Posebno
smo Hajduk rušili u Koprivnici, bili smo im crna mačka. I na
Poljudu smo igrali 0:0, sjećam se kako je Bilić
trčao u napad u zadnjoj minuti.
Sad se vraćate na Poljud kao trener, za vikend s Varaždinom
igrate protiv Hajduka.
– To je poseban gušt, svakako, zna se da je Poljud religija.
Da ga niste vi spomenuli, mi bismo pitali ono što se pitaju svi:
zašto nekadašnji Hajdukov talent Teklić u Splitu
ne prolazi, a ovdje gotovo briljira?
– Teklić nije iznenađenje, sjećam ga se iz Hajduka 2 dok sam
vodio Varaždin u drugoj ligi. Osvojio me svojom igrom na prvu. Ne
znam zašto se nije uspio izboriti na Poljudu, ali otkako je došao
ovamo, najprije u drugu ligu, preporodio se. Opet se vraćamo na
kontinuitet, a on je igrao i borio se baš kao lav. Saživio se s
gradom, navijači su ga prihvatili i raste iz utakmice u utakmicu.
Vidim koliko uživa na terenu sad u prvoj ligi i gori od želje da
se dokaže svima. Ne volim da ga se povezuje s Hajdukom, on je
sada naš. Vidjeli ste njegovu iskrenu reakciju kad je dobio
karton zbog kojeg ne može igrati na Poljudu. Proveo je život
tamo, obožava Hajduk, ali nema pardona. Da može igrati, gorio bi
na terenu. Znam da će žestoko navijati za nas.
Koga vi slušate, imate li uzor?
– Možemo sad spominjati Guardiolu, Kloppa, znamo
sve o njima. Ali ja ovdje pijem kavu s drugim čovjekom na
svijetu, Zlatkom Dalićem, koji mi daje mi
savjete. Što mi više u karijeri treba? Dalić, Bonačić,
Ivanković – to su moji ‘juergeni’, kazao je za Večernji
list.