Da prvo riješimo što je školska, a što nastavna godina, budući da je MZOS na svojim stranicama čestitalo prosvjetarima uspješan završetak ‘školske’ godine.
Dakle, nastavna godina traje 10 mjeseci – od rujna do lipnja, mora biti ostvarena u 35 tjedana i najmanje 175 nastavna radna dana.
Školska godina traje od 31. kolovoza jedne godine do 1. rujna sljedeće godine. Možda netko od onih koji kroje hrvatsko školstvo i pročita taj podatak, jer zaista nema smisla da nam krovna ustanova nema pojma i ne razlikuje školsku od nastavne godine.
Produžna, pardon – dopunska nastava
U doba mračnog socijalizma pa i još nekoliko godina kasnije, postojala je produžna nastava za učenike koji se i nisu baš pretrgli tijekom nastavne godine i skupili jednu do dvije jedinice. Oni su gulili klupe još dva tjedna nakon završetka redovne nastave. Koliko je od toga bilo koristi nije baš za neku konstruktivnu raspravu, produžna nastava je ionako bila vrsta kazne kojom se ‘kažnjavalo’ lijenčine za cjelogodišnji nerad. Onda je to ukinuto i uveli su se predmetni ispiti za učenike viših razreda, a učenici nižih razreda mogli su prijeći u viši razred i s negativnom ocjenom.
U školskoj godini 2014. / 2105., točnije sredinom te školske godine, u prosincu 2014. donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi u kojem stoji da ukoliko učenik na kraju školske godine ima jednu ili dvije ocjene nedovoljan mora pohađati ‘Dopunski rad’ (čitaj: produžnu nastavu) koji ne može biti kraći od 10 i dulji od 25 sati po nastavnom predmetu.
Istim tim Zakonom nije ni slovo napisano o tome što je s radim zaduženjima učitelja koji su svoja zaduženja potpisali u rujnu, niti je igdje spomenuto da će taj dopunski rad biti plaćen. U radnom zaduženju učitelja lijepo piše, crno na bijelo (jer škole nemaju novaca za printanje u boji) da je učitelj dužan odraditi toliko i toliko sati u neposrednom radu s učenicima, a ovih dodatnih 10 do 25 sati vjerojatno idu na vatikansku valutu, popularan ‘Bog plati’, valutu u kojoj prosvjetari imaju već cijelo bogatstvo.
Neki učitelji / profesori jedva su dočekali takav način ‘kažnjavanja’ učenika koji su ih cijelu godinu maltretirali ili su zabušavali i lijepo si ih ostavili na produžnoj, pardon dopunskoj nastavi. Deset dana po dva školska sata. Van pameti je misliti da će u tih deset radnih dana onaj koji nije ništa radio cijele školske godine nešto naučiti ili da će odjednom napisati sve zadaće koje nije pisao deset mjeseci.
Pitanje je koga zapravo tom produžnom, pardon dopunskom nastavom učitelj / profesor kažnjava? Sebe ili neradnika? Jer, ovaj na produžnoj neće nešto puno naučiti, ali ni učitelj / profesor neće dobiti tih dvadesetak sati plaćeno. A morat će se i pripremati i posebno raditi s onim koji ga je deset mjeseci ignorirao.
E – matica, e – imenik, e – dnevnik
Eeee, sve je na ‘e’. E – matica je predivna stvar, e – imenik i e – dnevnik su još bolje stvari. To na ‘e’ olakšava administrativni posao učiteljima više nego ikoja druga inovacija u školstvu u zadnjih nekoliko desetljeća.
Međutim, veselje s e – maticom počne već zadnjeg dana nastavne godine. Kako svi prosvjetari, sretni što su koliko – toliko normalni preživjeli zadnjih deset mjeseci, navale upisivati podatke o učenicima u e – maticu kako bi na vrijeme završili sa svim administrativnim poslovima, e – matica se guši. To je najlakše usporediti s autobusom. Zamislite autobus od pedesetak mjesta u koji se odjednom želi ugurati 200 ljudi. E tako je i s e – maticom. Odjednom ju želi otvoriti i nešto u nju pisati nekoliko tisuća ljudi. I onda, naravno, e – matica ‘trokira’, a svi koji baš-sad-moraju nešto upisati bijesne.
Polaaako ljudi, nije e – matica zec pa da pobjegne. Oni strpljiviji i snalažljiviji ubacuju se u e – maticu u kasnim poslijepodnevnim ili večernjim satima i sve lijepo obave u miru. Ima se vremena, godišnji odmori prosvjetarima ionako počinju polovicom srpnja. Mjesec dana za ispisivanje administracije je dovoljno. Ma koliko iste bilo.
Poklon(i) učiteljicama
Krajem nastavne godine internet je preplavila priča o učiteljici koja je ‘odbila poklon’ razreda. Navodno je poklon bio ručni sat, a ona ga je navodno odbila uz objašnjenje da već ima hrpu satova. E sad! Koliko je istine u pisanju raznih portala i opisivanju događaja i navođenju rečenih riječi i rečenica, a koliko ‘žutila’, nije tema ove kolumne.
Zanimljivo je to što se pod ‘normalno’ smatra donošenje poklona medicinarima, odnosno liječnicima i medicinskim sestrama. Autorici ovih redaka u sjećanju je priča zabezeknute kolegice koja je nazočila komentaru jedne medicinske sestre u nekom zajedničkom neformalnom društvu: ‘Ne znam zašto opet skupljamo za poklon učiteljici. Svake godine isto. Zamisli, nas dvadeset po dvadeset kuna, to ti je 400 kuna. Gle, to da se doktoru donese nešto – to je normalno, radi se o zdravlju, ne, ali zašto kupovati učiteljici?’ i tako dalje.
U redu, slažem se da je lijepo i pristojno zahvaliti se liječniku ili medicinskoj sestri (čiji je posao izuzetno naporan i stresan) na brizi i pozornosti koju su nekome pružali za vrijeme bolesti. Lijepo je i pristojno zahvaliti se svakome tko nas je nečim zadužio i to je zaslužio. I našoj frizerki, manikerki, prodavaču u mesnici koji nam ostavlja najljepše komade mesa, ma lijepo je iskazati znak pažnje svakome tko je ljubazan prema nama. Zašto bi učitelji bili izuzeti od toga?
Ni jedna učiteljica ne traži od svojih učenika poklone. A djeca k’o djeca – žele nečim razveseliti svoju učiteljicu. Tijekom školske godine crtaju svojim učiteljicama crteže, pišu im u srca svih veličina poruke ‘Učiteljice ja vas volim!’, dijele s učiteljicama čokolade, kekse, bombone, a da nije nekakav praznik ili izniman povod. Jednostavno, vjerovali ili ne – djeca vole svoje učiteljice.
Još dok se slavio Međunarodni dan žena 8. ožujka u Hrvatskoj, učenici su se natjecali koji će učiteljici donijeti što ljepši poklon ili buket cvijeća. Slično je bio i s primanjem prvašića u pionire. Uz tu svečanost su se radile cijele gozbe koje su roditelji pripremali, kupovali su se pokloni učiteljicama koje su pripremale učenike za svečani program.
Kad je proslava Dana žena ‘ukinuta’, darivanje učiteljica se isprva ‘prebacilo’ na Božić, a zatim je i taj ‘običaj’ prestao pa sad učenici darivaju učiteljice na kraju školske godine, zajednički skupljajući novac. Umjesto pionira, u današnje se vrijeme gozbe rade uz Prvu Svetu Pričest učenika i darivaju se vjeroučitelji.
Dakle, darivanja je uvijek bilo i bit će. Ali učiteljice ipak najviše veseli osmijeh na licima njihovih učenika i iskren i topao zagrljaj.
