Većina vozača je zahvalna na postojanju trube u automobilu – jer kako bi na drugi način mogli popratiti sočne psovke upućene drugim sudionicima u prometu. Neki ljudi jednostavno ne znaju voziti i to im treba glasno staviti do znanja.
Međutim, sustav upozoravanja u automobilima je star preko stoljeća i nije prvotno zamišljen kao što se koristi danas. Nakon što su se prvi automobili uključili u promet, građanstvo je uvidjelo da bi bilo zgodno da postoji nekakav sustav upozorenja koji bi upozoravao sudionike u prometu na nadolazeće vozilo. Britanska Vlada je ubrzo našla rješenje.
1865. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu izglasan je zakon u kojem sva motorna vozila “moraju biti praćena pješakom koji nosi zastavu tijekom dana, odnosno svjetiljku po noći”. Nova regulacija se zvala “Zakon lokomotive” i “Zakon crvene zastave”. Zašto bi se uopće vozili automobilom ako netko ispred nas treba ići pješke?
Doduše, to je u ono vrijeme imalo možda i nekog smisla – prva kazna za prebrzu vožnju uručena je vozaču tako što ga je policajac presreo – biciklom! No, zamislite danas da putujete automobilom na posao dok netko ispred vas šeta i maše s crvenom zastavom. No, ubrzo su zakonodavci počeli tražiti novo rješenje.
U Massachusettsu zakonodavac je predložio da svi automobili budu opremljeni zvonom koje bi zvonilo svaki put kada kotač napravi jedan okret. Još luđa ideja je bila da vozač ispaljuje vatromet ispred sebe da upozori ostale na svoje kretanje. S vremenom su automobili dobili razne opcije za signalizaciju koje su vozači koristili i da upozore ostale, ali i da ih pitaju tko im je dao vozačku dozvolu.
Tako su automobili dobili zvona, zviždaljke, ručne trube (poput onih na hipsterskim biciklima) što je u suštini bilo tiše i manje zastrašujuće od današnjih sirena. S vremenom su automobili postajali sve brži, pa su proizvođači automobila u periodu 1910 i 1920-ih često na vozila stavljali sirene s više tonova u svoje automobile.
No, ubrzo su proizvođači shvatili da bi širok spektar zvukova trebalo zamijeniti standardom. Tako su se ubrzo proizvođači automobila usuglasili da se koriste električne trube s jednim tonom koji je bio najčešće Es ili C.
Šezdesetih godina se shvatilo da se zvuk sirene s dva tona bolje “probija” kroz prometnu buku, tako da su se tonovi povisili na Fis i Ais.
Danas su trube jako glasne i puno se koriste: iako su svoj put počele isključivo kao sigurnosna inovacija, danas se koriste za pozdravljanje, ljutnju, svatovske povorke, izraze sreće, izraze ljutnje… uglavnom za sva moguća emotivna stanja.
Idući put kada potrubite onom tko vam oduzme prednost, sjetite se da bi ste ga u davnoj prošlosti eventualno mogli gađati zastavom ili vatrenim kuglicama, piše portal Automobili.dnevnik.hr.
