- Volim kad učenici sami zaključuju, diskutiraju međusobno i sa mnom. Potičem ih da razmišljaju.
Na Dan učitelja, 5.
listopada, Ministarstvo znanosti
i obrazovanja Republike Hrvatske nagradilo
je 510 najuspješnijih odgojno-obrazovnih
radnika u školskoj godini 2018./2019. temeljem
odluke Povjerenstva za nagrađivanje.
Damir Kliček jedan je od
nagrađenih profesora fizike Elektrostrojarske
škole, a nagrađen je ‘za mentorstvo učenicima koji
sudjeluju na natjecanjima, smotrama i sl. na državnoj razini,
predavanje ili radionicu na međunarodnoj razini, neposredan
odgojno-obrazovni rad s učenicima s teškoćama ili s darovitima
učenicima izvan školske ustanove te objavljivanje stručnog članka
u tiskanoj ili online publikaciji izvan Republike Hrvatske’.
– Diplomirao sam na Prirodoslovnom fakultetu u Zagrebu i stekao
zvanje diplomirani inženjer fizike. Zaposlio sam se 1985. godine
u Osnovnoj školi Molve i radio samo
drugo polugodište. Te iste godine zaposlio sam se
u Medicinskoj školi Varaždin gdje sam
radio dvije godine. 1987. zaposlio sam se
u Elektrostrojarskoj školi gdje radim
do danas – kazao je uvodno Kliček koji je i
voditelj Međužupanijskog stručnog vijeća profesora
fizike Varaždinske i Međimurske županije
i Centra izvrsnosti za fiziku za srednje
škole.
– Član sam Državnog povjerenstva natjecanja iz fizike i izrađujem
eksperimentalne zadatke za natjecanje. Promoviran sam u
zvanje profesor savjetnik. Držim predavanja i radionice na
seminarima, simpozijima i konferencijama – kazao je.
Osim toga, Kliček je trenirao hrvanje te je bio tajnik
Hrvačkog kluba Varteks.
– Pišem pjesme i kratke priče. Sudjelovao sam na raznim
književnim susretima i natjecanjima gdje sam osvajao nagrade. Bio
sam tajnik i predsjednik Varaždinskog književnog
društva. Objavio sam zbirku pjesama Svjetlo
sa strane zajedno sa Stjepanom
Aladrovićem te zbirku pjesama i kratkih
priča Žuta točka – opisao je.
Rad u Centru izvrsnosti iz fizike
U Centru izvrsnosti vodim eksperimentalnu grupu.
– Centar izvrsnosti počeo je s radom 2009. godine i bio je drugi
centar (poslije Centra izvrsnosti iz matematike). I prije
osnivanja centra radio sam s učenicima koji su odlazili na razna
natjecanja. Bio sam prisutan na svim Državnim natjecanjima od
1987. do danas, osim 1991. kad se zbog rata natjecanje nije
održalo, i na ta natjecanja doveo preko četrdeset učenika.
Zanimljivo je, dodaje, da je na prvo natjecanje vodio
učenika iz Medicinske škole i to je ‘prvi i jedini učenik te
škole koji je bio na Državnom natjecanju iz fizike’.
– Moji učenici poznati su po eksperimentalnim radovima. Na
Državnim natjecanja osvajali su s radovima dosta nagrada od kojih
su neke bile i prve. Zadnjih desetak godina poziva samo šest
radova, a gotovo uvijek su prisutni naši učenici, ponekad i sa
dva rada – rekao je profesor čiji su učenici sudjelovali i
na Državnim turnirima mladih prirodoslovaca i Državnim turnirima
mladih fizičara gdje su ostvarivali zapažene rezultate.
– Pet učenika sudjelovalo je na Međunarodnim turnirima
mladih fizičara kao članovi ekipa i do sada su
osvojili tri brončane medalje. Kao tim
lider vodio sam učenike na turnir u Kinu i Tajvan. Sudjelovali su
na međunarodnim natjecanjima s radovima u Srbiji i Makedoniji. U
Makedoniji su osvojili dvije zlatne
medalje. Osim toga imao sam i učenike koji su se na
Državnim natjecanjima natjecali u rješavanju teorijskih zadataka,
a neki od njih osvojili su nagrade.
Multidisciplinaran pristup
Opisao je kako se radi u eksperimentalnoj grupi.
– Učenici odaberu neki rad za određeno natjecanje, a i ne moraju.
Mogu samostalno istraživati za sebe što žele. To što rade su
projektni zadaci koje treba napraviti na vrlo visokom nivou da bi
se otišlo dalje na neko natjecanje. Ako se plasiraju na
Međunarodni turnir moraju izradit najmanje još dva taka rada. Za
jedan projekt utroše i preko 200 radnih sati – ističe i dodaje da
za njih vrata kabineta i učionica nisu nikada zaključana.
– Mogu doći kada žele, koristiti pribor, mjerne instrumente i
opremu koju žele. Učenici ne nauče pri tome samo fiziku. Rad je
multidisciplinarni. Učenici sami izrađuju svoje uređaje, mjerne
instrumente, osmišljavaju pribor. Nauče raditi s različitom
opremom i mjernim instrumentima. Nauče matematiku, vježbaju
komunikacijske vještine jer često rade u grupama, pomažu jedni
drugima makar su često konkurencija. Nauče se služiti
literaturom, ali i engleski jer je literatura često na
tom jeziku – opisao je.
Kabinet je dobro opremljen, ističe.
– Imamo uređaje koji su još u funkciji, a potječu još iz početka
šezdesetih godina prošlog stoljeća. Također imamo i
najsuvremenije Vernierove uređaje pomoću kojih možemo direktno
mjeriti pomoću računala. Kad učenici pripremaju svoje radove
kabineti i učionice liče na prave laboratorije.
Područje fizike kojom se bave, iako je usko vezano za sam rad, na
višem je nivou nego gradivo koje se obrađuje na nastavi, a
često se u opće ne uči u srednjoj školi, rekao je Kliček te
priznao da je puno naučio radeći s učenicima.
– Vidio sam pojave i efekte koje nisam imao prilike vidjeti.
Radili smo stvari o kojima nisam nikada učio ni ti o njima učio.
Svaki rad je jedna avantura.
Mišljenja je da bi takav način rada bio dobar i u redovnoj
nastavi.
– Učenici bi dobili godišnje tri projektna zadatka i radili u
grupi po tri. Zadaci bi bili iz različitih područja fizike. Ne bi
ih rješavali na tako visokom nivou kao učenici koji idu na
natjecanja. Radili bi samo to. Ne bi bilo klasične nastave. Možda
bi tako stekli manje ‘znanja’ iz fizike nego radeći po klasičnom
programu. Ali kompetencije i vještine koje bi stekli bile bi puno
veće.
Na žalost, dodaje, program fizike za srednje škole isti je kao i
predmet Opća fizika na fakultetu, samo na nižoj razini, bez
derivacija i integrala.
– Učenici koji bi išli na fakultete na kojima bi im trebala
fizika lako će na fakultetu nadoknaditi manjak ‘znanja’.
U redovnoj nastavi pokušava primijeniti problemsku i
heurističku nastavu.
– Volim kad učenici sami zaključuju, diskutiraju međusobno i sa
mnom. Potičem ih da razmišljaju. Sve je popraćeno pokusima i
mjerenjima koje izvodim ja ili učenici. Iako često čujemo
kako se mora razvijati STEM područja u mnogim programima, ukinuli
su nam vježbe. Razred bi se dijelio na dvije grupe, a
svaka bi svaki drugi tjedan u blok satu izvodila pokuse i
mjerenja te ih obrađivala i analizirala. Sada je to teže, ali
može se i s cijelim razredom.
‘Lakše je naštrebati nego razmišljati’
Kliček ističe da je učenicima lakše naštrebati gradivo nego
razmišljati.
– Zanimljivo je da je jedan od ciljeva ‘Škole za život’ da
učenici razmišljaju i sudjeluju u radu, a ne da se samo
naštrebaju činjenice. To ide teško jer nisu na to navikli. Često
se događa da učenici koji imaju lošije ocjene aktivnije sudjeluju
u nastavi, bolje zaključuju i razmišljaju nego učenici koji imaju
bolje ocjene. Međutim, test će bolje riješiti učenici s boljim
ocjenama. Razlog je što učenici s lošijim ocjenama uglavnom su
odustali od štrebanja, a zbog toga od bilokakvog učenja.
Voli raditi u razredu, a ne voli raditi stvari koje smatram
nepotrebnima i beskorisnima.
– Jako sam zadovoljan kada sat uspije kako treba. Naravno da to
nije uvijek tako. Ima dana kada tko zna iz kojih razloga
nisam raspoložen ili me nešto muči i onda ne ide. Čim uđete u
razred učenici odmah znaju kakvog ste raspoloženja i ne možete
glumiti. Ako najmiliji i najbolji razred osjeti da nekog
profesora može ‘pojesti za doručak’ on će ga i pojesti. U razredu
ste sami s učenicima s kojim ni pojedini roditelji ne mogu izaći
na kraj. Uostalom, sjetite se što ste radili svojim profesorima –
rekao je.
Nagrada Ministarstva
Dobivenom nagradom Ministarstva je, kaže, zadovoljan.
– Drago mi je što sam dobio nagradu, ali smatram da na mojoj
školi postoje profesori koji su bolji od mene. Vjerojatno se
mnogi nisu ni prijavili iako su mogli. Osim toga trebalo je imati
neke bodove po nekim pravilima. To ne znači da neki profesori
koji i nisu imali dovoljan broj bodova nisu izuzetno dobri
profesori.
Škola za život – ‘idealistička, utopistička i nerealna’
Slaže se da treba promjena u obrazovnom sustavu, no što se tiče
ideje ‘Škole za život’ misli da je ‘previše idealistička,
utopistička i nerealna’.
– Oni koji su stvorili tu ideju kao da ne žive u realnom svijetu.
Teško mi je zamisliti da će učenici odjednom početi misliti i
razmišljati, da će radije sjediti uz računalo nego uz knjigu ili
da će više (vremenski) učiti nego sad.
S druge strane, misli da profesori koji su pred mirovinom,
poput njega, ne žele i ne mogu bitno mijenjati svoj način
rada.
– Neki možda rade i bolje nego što predviđa Škola za život. Ništa
se ne čuje da se mijenja rad na učiteljskim fakultetima koji bi
trebali obrazovati nastavnike i profesore za rad u Školi za
život. Imam dojam da nitko ne vodi računa o vremenu. Kao da
imamo beskonačno puno vremena. Ne znam da li je itko napravio
projekciju koliko je vremena potrebno da bi se ostvarilo ono što
predviđa ‘Škola za život’.
Mnogi odlaze iz Hrvatske raditi u druge zemlje, gdje su
cijenjeni radnici u svojoj struci, što znači, smatra profesor
Kliček, da obrazovni sustav i nije bio tako loš.
– Očekivao sam da će reformom smanjit se broj nepotrebnih
sadržaja i štrebanja činjenica i omogućiti veća sloboda
učenicima.
Bio je član Stručne radne skupine za izradu
predmetnog kurikuluma iz fizike.
– Problem sa izradom kurikuluma bio je što su ga radili
stručnjaci za određeni predmet. Naravno da moraju biti
stručnjaci. Pokazalo se da svi, a naročito profesori koji rade na
fakultetu misle da učenici moraju znati sve ono što i oni znaju,
naravno na nižem nivo. I da je sve važno. Tako mi se čini da se
obim gradiva nije smanjio nego povećao.
Možda će se pravi efekt vidjeti za desetak godina kada učenici
koji su sada krenuli u prvi razred osnovne škole dođu do srednje
škole, dodaje.
– Vjerujem da ako se ostvari dvadeset posto onog što je
predviđeno u ‘Školi za život’ da će napredak biti veliki – kazao
je zaključno.