TRENutak za roditeljski KUTak: Roditeljska grižnja savjesti

Grižnja savjesti je osjećaj koji se javlja kod većine roditelja. I to onih koji gotovo uvijek ispituju svoje postupke. Jesu li dobri roditelji, čine li najbolje za svoje dijete, je li taj postupak najbolji za dijete, ima li išta bolje, mogu li biti bolji i slično.

Ima i onih roditelja koji su mirni, nemaju grižnju savjesti i rade svaki dan stihijski, ne razmišljajući o posljedicama svojih djela i postupcima djece kojom se (ne)bave.

Koliko je teško živjeti s grižnjom savjesti i ima li smisla tako živjeti?

Živim u uvjerenju da svaki roditelj čini najbolje što zna i umije za svoje dijete u određenom trenutku nastojeći donijeti odluku koja je najbolja za dijete.

Ne smatram da ima roditelja koji namjerno upropaštavaju svoje dijete želeći ih pretvoriti u zle ljude. Nitko to ne radi namjerno osim ako je bolestan a i tada je namjera upitna.

No, znate li da nas najčešće ne ubije ono što znamo već ono o čemu ništa ne znamo.

Primjer, ako o nekom lijeku znate sve, i koristi i nuspojave, kako ga koristiti i to radite prema uputama, tada imate potrebna znanja i uvjereni ste da će tako djelovati te ga koristite i bude sve u redu. Naročito ako ste lijek dobili od stručne osobe.

No, što ako dobijete neki lijek po preporuci i vi ga konzumirate jer ste čuli da je dobar i pomaže. Možda će vam pomoći, a možda i neće. Naročito ako ga ne trošite propisno. Niste se raspitali o mogućim nuspojavama. Pa čak niste ni nešto uvjereni u njegovu moć ali eto, dobili ste ga pa isprobavate.

Vjerojatno neće biti toliko djelotvoran kao u prvoj situaciji.

Poučeni ovakvim iskustvom vjerojatno ćete drugi put biti sumnjičaviji i nećete više olako vjerovati već ćete se raspitati. No, gorak osjećaj ostaje. Uvjerenje da svi lijekovi ne pomažu, ostaje.

Ima tako tih nekih uvjerenja koja nosimo unutar sebe, stekli smo ih tijekom života kroz raznorazna iskustva koja su se saživjela s nama. Nismo ih svjesni. Aktiviraju se prema potrebi. Nekad nam koriste a nekada ne, no mi nastavljamo djelovati u skladu s njima i vjerujemo da činimo najbolje jer je to naše iskustvo.

Tek kada vidimo nastalu štetu postane nam jasno da možda ipak nismo trebali tako, ali je gotovo.

Kada se dogodi nekoliko takvih situacija, posljedica je grižnja savjesti ili krivnja s kojom nastavljamo živjeti. Poprilično loš osjećaj za život, zar ne?

Zar nije ljepše živjeti u miru, slobodi i ljubavi nego s neprestanim osjećajem krivnje i sumnje u svoja djela?

Kako izbjeći?

Nikako nemojte ignorirati i prijeći u onu drugu skupinu roditelja koji će odmahnuti rukom i reći ‘Kak bu, bu’ jer ste odgovorni prema svojem djetetu. Odgovorna osoba ne prepušta drugima odgoj SVOJEG djeteta. Zna da je to njen posao, ma kako u nekim trenucima bilo teško.

Ono što možete je educirati se na polju roditeljstva, nabaviti literaturu, tražiti po internetu, pohađati radionice i seminare o roditeljstvu, razgovarati s drugim roditeljima, razmjenjivati iskustva, nastaviti pokušavati i truditi se dajući najbolje od sebe s puuunoooo ljubavi i strpljenja za dijete. Takav način djelovanja sigurno će imati dobar rezultat.

Na predavanjima za roditelje upoznajem dosta roditelja koji žive s osjećajem krivnje, ispituju svoje postupke, sumnjaju u njih, svaki put djeluju drugačije jer ne vjeruju sebi i samim time zbunjuju dijete te im se dijete prilagođava.

Kada vam se dogodi krivnja, grižnja savjesti ili sumnja u sebe, nikako ne njegujte taj osjećaj. Radije odmah prionite na edukaciju i raspitivanje, sve dok ne dobijete potvrdu da radite dobro ili ne radite dobro. Tada možete nešto mijenjati ili nastaviti djelovati čvrsto uvjereni da radite dobro.

Ono što govorim roditeljima je da djeluju u skladu sa svojim uvjerenjima tada kada vjeruju u njih i kada ima koriste u odgoju. Ako počnete sumnjati, najprije poradite na sebi, uvjerite sebe da je to to, da imate dobar lijek i da će sve biti dobro i tek tada s tim uvjerenjem djelujte.

U suprotnom njegujete nesigurnost u svojem ponašanju ali ćete odgojiti i takvo dijete.

Nastojite uvijek ispitivati svoje postupke, uvjerenja i metode. Sve dok funkcioniraju, djelujte u skladu s njima. Kada osjetite da nešto ne štima, mijenjajte ali tako da se najprije raspitate i uvjerite sebe te djelujete.

Ima i ona dobro znana metoda pokušaja i pogrešaka koju roditelji često primjenjuju na djetetu. Pa onda kako bude, bude. Povremeno u redu, ali nije baš najbolje da je jedina i uvijek prisutna. Ima boljih, korisnijih i efikasnijih.

Vremena se mijenjaju, rađaju se nove generacije, svijet ide naprijed, zar ne biste trebali i svoje roditeljske metode barem malo osuvremeniti? No, ako vaše funkcioniraju, pustite sve dok traje. Ali, ako su prisutni sumnja i grižnja savjesti, vrijeme je za edukaciju i promjenu.

Želim vam puno sreće u odgajanju svojih anđela, a ako zapne – tu sam!