Varaždinski autor Branko Detelj u Gradskoj knjižnici 15. svibnja predstavlja svoju knjigu 'Bog iza rešetaka'. Popričali smo s njim o nizu tema…
‘Bog iza rešetaka’ naslov je knjige autora Branka Detelja, čije javno predstavljanje slijedi ove srijede, 15. svibnja, u Gradskoj knjižnici i čitaonici ‘Metel Ožegović’, s početkom u 19 sati. Riječ je o zbirci društveno-političkih eseja odabranih iz mnoštva tekstova koje je Detelj kao kolumnist objavljivao u varaždinskim medijima u proteklih petnaestak godina. O knjizi će, uz autora, govoriti Goran Štimec, Zdravko Zima i Vladimir Kurečić.
Za ovu prigodu ti su eseji nanovo obrađeni te su koncepcijski podijeljeni u pet tematskih poglavlja naslovljenih: ‘Poteškoće u razvoju’, ‘Ideološki glajhšaltung’, ‘U službi naroda i domovine’, ‘Igrači s klupe’ te ‘Identitet istine’. Podnaslov knjige je ‘Temporarni portreti’, budući da su teme kojima se autor bavi predstavljene ogledima koji problematiziraju javne istupe raznih osoba – s imenom i prezimenom – iz političkog i društvenog života, zaleđenih u određenom vremenu.
Branko Detelj priznato je ime na varaždinskoj novinarskoj sceni, prepoznatljivo ponajprije po svojem kolumnističkom radu. U razgovoru s njim želja nam je bila pronaći odgovore na neka pitanja o njegovu viđenju (lokalnog) novinarstva, o vezi novinarstva i književnosti, o slobodi izražavanja, uzorima, nošenju s pritiscima…
Formativne godine
Što te je formiralo kao pisca, novinara, kolumnista? Jesu li okolnosti i iskustva u formativnim godinama povezana s kasnijom potrebom za pisanjem, kako je to kod tebe išlo?
Odrastao sam u obitelji u kojoj su se novine kupovale i čitale. Sjećam se da je pokojni deda kupovao Vjesnik pa zatim Večernji list. Početkom devedesetih stari je donio kući nekoliko brojeva Ferala i meni je to bilo formativno važno. Unatoč tome što tada nisam razumio sve o čemu su te novine pisale, ali ako čovjek dobro pamti, ako je boginja Mnemozina na njegovoj strani, onda mnogo toga može interpretirati kasnije. Uglavnom, mislim da je za moje pisanje bila ključna ta tradicija čitanja novina, ali i knjiga. Baštinio sam od familije dosta knjiga. Većini to neće značiti mnogo, ali imam neke vrijedne enciklopedije, Maretićevu ‘Gramatiku’, rječnike…
Prvi tekst o Nives Celzijus
Iako se kolumnistika u pravilu tematski povezuje s politikom, to ne mora biti tako. Ipak, u tvojem slučaju dogodilo se upravo to da su teme kojima si se bavio bile vezane uz politiku, u širem smislu riječi.
Ja sam imao nesreću da me dopalo pisati o politici. Iako zapravo ne znam kako je do toga došlo jer moji prvi tekstovi nisu bili politički komentari. Moj prvi objavljeni tekst bio je o Nives Celzijus i njezinoj knjizi ‘Gola istina’. Afirmativan, dakako. Danas kad razmišljam, radije bih pisao sto godina o Nives Celzijus, nego dvije minute o Plenkoviću ili Milanoviću. Politika je kvaran svijet, a političari uglavnom neinspirativni ljudi koji, mandićevski rečeno, ne zaslužuju da im se pridaje mnogo pažnje. Ali ja sam se i time bavio veoma zdušno. Ako se čovjek želi baviti pisanjem onda to mora raditi najozbiljnije što se može. Mora biti spreman na to da neće umirati od ljepote niti će ga dokrajčiti tapšanje po ramenu. Mora prihvatiti činjenicu da ulazi u ring u kojem se udarci daju, ali bogami i primaju.
Lijevo i desno
Svjetonazorski rakurs iz kojeg pišeš nedvojbeno je ljevičarski, ako želimo pojednostaviti priču o svjetonazorskim podjelama. Je li za pisati na taj način nužno pisati u ‘lijevom’ mediju?
Teško mi je govoriti o tome, mene desni mediji baš i nisu zvali, ali ja s tim nemam problema. Veliki Matoš rekao je da se i u najgorim novinama može dobro pisati. Ima darovitih i pametnih ljudi, poput Vučetića, Becka, Pofuka, koji nastupaju s konzervativnijih pozicija. Isto tako, neki od teoretičara, kao što su Žmegač, Katičić, Grčić, čije sam knjige kupovao, sasvim sigurno nisu ljevičari. Ne moramo se u svemu slagati. Zazirem od društva u kojem svi isto misle ili pišu, u kojem se nešto zabranjuje. Samo konfliktno društvo može ići naprijed. A uskoro ćemo, eto, dobiti najdesniju Vladu nakon ’45., a njeni budući članovi već tjednima govore o ukidanju zagrebačkih Novosti. To je poraz pameti i demokracije i samo jedan od brojnih dokaza da srljamo u latentnu autokraciju. Hrvatska, kao i uvijek, kaska za Srbijom, ono što Vučić radi u Srbiji zadnjih desetak godina, to sad Plenković implementira ovdje.
‘Varaždinski Dežulović’
Na društvenim mrežama moglo se s vremena na vrijeme naići na objave u kojima te se naziva ‘varaždinskim Dežulovićem’. Ne znamo jesu li autori tog naziva mislili na svjetonazorsku poziciju ili na stil pisanja, no neki uzori svakako se mogu primijetiti u tvojem pisanju. Vidiš li i ti u svojim tekstovima odbljeske stila nekih imena na kojima si odrastao?
Ne mogu reći da imam uzore u klasičnom smislu te riječi, ali sasvim sigurno postoje pisci koji su, i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini, utjecali na moje pisanje. Kad su Krležu onomad upozorili da mu jedna proza podsjeća na Galovićevu, on je vrlo mirno objasnio da je riječ o književnom nasljedovanju. Na kraju krajeva, isto je govorio, pozivajući se na Borgesa, i Danilo Kiš u jeku polemike oko ‘Grobnice za Borisa Davidoviča’. Nije tajna da su u formativnim godinama na mene utjecali pisci iz Ferala. Rašeta mi je i danas omiljeni novinski pisac, pa onda starija generacija pisaca – Tenžera, Mandić, Zima, koliko god oni bili različiti. U književnom smislu, to je svakako generacija fakovaca. To je nešto što te formira i od toga je teško pobjeći.
Ideologije i zločini
Knjiga ‘Bog iza rešetaka’ sastoji se od četrdesetak eseja objavljivanih u zadnjih nekoliko godina. Imena i teme koje knjiga objedinjuje i nacionalne su i lokalne. Je li ovo više nacionalna ili lokalna knjiga?
To je lokalna knjiga. Tekstovi su pisani za lokalni portal i u njima se neke generalne stvari, bića ili pojave nastoje lokalizirati, nekiput je to uspješnije, nekiput nešto manje. Knjiga je naslovljena po jednom tekstu u njoj, a to je zapravo bio naziv jednog predavanja koje je zagrebačkim studentima, na poziv don Damira Stojića, održao ratni zločinac Dario Kordić. Meni se, moram priznati, činilo da je taj čovjek iščilio iz kolektivne memorije, da bi onda, prije par mjeseci, izgmizao iz neke rupe i s osmijehom od uha do uha, ustvrdio da bi i danas ponovio sve isto kao i devedesetih. A osuđen je, da vas podsjetim, za smrt 116 ljudi od kojih je najmlađa bila tromjesečna beba. Uredniku i meni tada je postalo jasno da su pojedini tekstovi aktualni baš kao i u trenutku objavljivanja u novinama. Osim toga. Čini mi se da je taj kratki esej reprezentativan za zbirku jer pokriva neke teme kojima sam se ja dominantno bavio u pisanju, a to su obrazovanje, ideologija, Crkva, zločini etc.
Jalovo i bezmudo novinarstvo
Ova knjiga ne može se promatrati odvojeno od novinarstva. Kako vidiš stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj danas, kakva je tvoja ocjena stanja u lokalnom novinarstvu?
Danas je manje nego ikad važno u kojem se mediju piše. Zahvaljujući internetu i društvenim mrežama dobar tekst uvijek će naći put do publike. Važnije je da je pisac u sukobu s dominantnim narativima, s okolinom. Mislim da je za pisca uvijek dobro da nastupa iz autsajderskih pozicija. A što se tiče lokalnog novinarstva, smatram da je pravo, bazično novinarstvo upravo ono lokalno. I da je ono dobro onoliko koliko ima sposobnih ljudi, odnosno pera, da se o svim anomalijama jedne mikrozajednice piše slobodno i kritički. Najteže je pisati o ljudima koje srećete svakodnevno na ulici. U tom smislu, ne mogu reći da se varaždinsko novinarstvo već godinama davi u samrtnom hropcu zato što mi se čini da nikada i nije bilo bogzna kako živahno. Čast rijetkim izuzecima. Ovdašnje je novinarstvo oduvijek jalovo i bezmudo, i više se svodi na PR nego na kritičko opserviranje.
