DAN 10. Throg Phedi (4450 m.n.v.) – Thorog-La Pass (5416 m.n.v.) – Muktinath (3800 m.n.v.)
Dan kada je osvojen vrh!
Spavao sam samo dva sata. Budio sam se nekoliko puta kroz noć sa sumnjivim mislima koje su mi odlazile na Thorang-La Pass, najviši vrh ovog trekinga kojeg danas osvajamo. Na ovakvim visinama teško je imati miran san. Visina preuzima inicijativu u svemu, pa tako i u snovima. Te noći imao sam poprilično gadne noćne more. Sad kad razmišljam, baš me zanima kako se s time bore profesionalci koji osvajaju vrhove kao što su Mt. Everest i što oni to po cijele noći sanjaju.
Posljednje buđenje bilo je u 3 sata ujutro. Puni mjesec te mirna hladna noć sa svojom mističnom tišinom ostavljali su prostor za svaki potencijalni događaj koji se može desiti. S Farukom, Anne te Peri dogovorio sam se da se u pola 4 nađemo ispred kampa kako bi svi zajedno krenuli.
Jučer sam imao popriličnih problema sa simptomima visinske bolesti kada sam se pokušao popeti na jedno brdo kraj sela kako bi si aklimatizirao tijelo. Opisao sam to na kraju prošlog bloga. Taj jučerašnji “strah” uvukao mi se u um te me pratio cijelim putem. Što ako neću uspjeti? Što ako ću se morati vratiti natrag u kamp? Ajde, idemo….korak po korak i ne razmišljaj uopće o tome.
Svo vrijeme trekinga u torbi sam nosio mp3 kojega uopće nisam koristio. Sve do današnjeg dana. Ovo je bio savršeni trenutak da i njega umiješam u ove planinarske idile.
Slušanje glazbe pokazalo se odličnim potezom. Um se koncentrirao na glazbu neobazirajući se na planinu dok je tijelo samo hodalo prema naprijed. Dugo vremena nisam niti pomislio da sam na 5000 m.n.v. te da bi se trebao možda malo brinuti. Ako vas zanima što sam to slušao cijelo vrijeme, otkrit ću vam. Slušao sam “Sade”!! Da, romantika mi je olakšavala put po ovim himalajskim visinama.
Penjanje prema Thorong-La Passu trajalo je cijelu vječnost. Prva tri sata prošla su donekle bez problema i onda zadnji sat, 200 metara prije samog vrha, počeli su problemi. Visinski problemi. Počeo sam osjećati pritisak u glavi popraćen s glavoboljom koja se sa svakim korakom pojačavala. Nakon 5300 m.n.v. postalo je već poprilično ozbiljno. Razmišljao sam čak da se vratim do kampa te da tamo ostanem koji dan da se aklimatiziram ali nisam to htio preozbiljno shvatiti. Doslovno sam radio 10 koraka te se minutu odmarao….i tako sat vremena. U par trenutaka dogodilo mi se da sam hodao po samom rubu svijesti te bi u tim trenutcima sjeo na pod. Na putu sam susretao ljude koji su bili u sličnoj situaciji. Kratkim pogledima opisali smo težinu u kojoj se nalazimo te je svaki nastavio svojim životom.
Ispod samog vrha pričekao me Faruk koji je tamo sat vremena sjedio i hvatao zrak. Bio sam jako sretan što ga vidim te smo dalje krenuli u zajedničkom ritmu. Dvadeset minuta kasnije, zagledao sam vrh. Zagledao sam Thorong-La Pass! Oprala me velika euforija i potekla je suza. Takvom cijelom nikakvom i umornom nije mi jasno kako se euforija uopće može pojaviti.
U 9:36 sati stigao sam na vrh!! Što je najzanimljivije, kad sam ga osvojio, sve moje muke i visinski problemi instantno su nestali. Što se sad ovdje dogodilo? Da li mi je to sve bilo u glavi? Da li sam stvarno imao probleme s visinom? Ili je samo trenutna euforija prekrila sve moje visinske probleme? Pitanja na koja nikada neću dobiti odgovore.
Na vrhu trekinga bilo je još nekoliko ljudi koji su se grlili naokolo. Neki su trpali alkohol u sebe a neki zapalili kubanku. Kakvog li slavlja. Pola sata divili smo se sami sebi gdje se nalazimo te je došlo vrijeme da krenemo prema dolje. Kada sam konačno mislio da je problemima došao kraj, stigao je novi. Prije samog vrha, ostao sam bez vode. Faruk ju također nije imao. Po putu nisam naišao na neko crpište a sa sobom sam uzeo samo 3 litre koje su nestale do vrha. Žeđ se lagano počela osjećati u svakoj stanici tijela.
Bio sam toliko žedan da sam uzeo snijeg i stavio ga u bocu s vodom. Putem prema dolje tresao sam tu bocu…ali uzalud. Zbog hladnoće koja je prisutna gore i nakon pola sata snijeg se nije otopio. Zanimljivo kako um počinje raditi kada shvati da nema vodu i da će još jedno vrijeme biti bez nje. Sve odjednom postaje manje važno.
Imali smo samo jednu soluciju; brzinom svjetlosti krenuti prema dolje. To smo i učinili. U sat vremena koliko nam je trebalo da naiđemo na crpište vode, spustili smo se za 1000 metara. To je definitivno bio rekord. Ne da se hvalim ali tog jutra bili smo najbrži planinari u spuštanju s Thorong-La Pass-a. Sa svojim brzim koracima sjekli smo planinu.
U jednom trenutku vidio sam ženu koja se prema vrhu uputila na magarcu. “Isuse, što je sad ovo??”.
Oko 3 poslijepodne spustili smo se na 3800 metara n.v. te smo stigli u Muktinath.
Na ulazu u selo nalazi se GuestHouse privlačnog imena Bob Marley. Rijetko tko otiđe dalje od tog GuestHousa. Rastafarijanska sudbina sve prolaznike odvede u njega…pa tako je i nas. Ambijent u GuestHousu bio je sukladan s imenom. Opuštajuća atmosfera popraćena reggae glazbom nešto je najbolje što vam se može dogoditi nakon tako napornog dana. Definitivno najbolji ambijent na cijelom trekingu.
Eh, bio je to jedan težak ali uspješan dan. Dan koji ću pamtiti cijeli život.
DAN 11. Muktinath (3800 m.n.v.) – Murpha (2670 m.n.v.)
Nakon jučerašnjeg velikog i teškog dana, danas je sve nekako utihnulo. Onaj veliki entuzijazam koji me gurao cijelo vrijeme prema naprijed, odjednom je nestao. Ostala je samo praznina. Čak je i priroda s ove strane planine bila dosadna. Bez zelenila, samo krš i jak vjetar.
Filozofija na ovoj strani Annapurne malo je drugačija. Ovdje je zastupljena tibetanska pokrajna Mustang u koju, ako želite ući, morate izdvojiti oko 500-tinjak dolara. To područje preplavljeno je “bogatim” turistima koji se s džipovima penju sve do 3500 m.n.v. samo kako bi posjetili Mustang. Zbog te famozne pokrajne, s ove strane planine sve je poprilično skuplje. Čak se i prenoćišta plaćaju što do sada nije bio slučaj. Dovoljno je bilo samo dva puta jesti u prenoćištu u kojemu se nalazite i noćenje vam je besplatno. Ali ne i ovdje. Ovdje se sve naplaćuje.
Nakon 3 sata hodanja te prolazak kroz par sela, pronašao sam se s Farukom ispred Jomsoma. To je selo koje nam je par dana odzvanjalo u umovima zato što se u njemu nalazi jedan jedini bankomat na cijeloj Annapurni. Danas ujutro potrošili smo zadnje novce te nam je ovo bio blagoslov. Bankomate, hvala ti.
Sat vremena kasnije, dolaskom u Murphu završili smo današnji treking. Na ulaznim vratima sela pričekao nas je Andy,Englez kojega smo upoznali prije par dana. Za mnoga sela pričao sam da su posebna…..ali ovo ovdje daleko je najposebnije. Cijelo je izgrađeno od kamena te umjesto krovova, na vrhu kuća uskladišteno je drvo za ogrjev. Još mi danas nije jasno zašto im to zamjenjuje krov i crijep.
Dolaskom noći, s Andyjem sam išao u razgledavanje sela. Ubrzo je nestala struja i cijelim selom odjeknuo je totalni mrak. Upalili smo svjetiljku i ulazili u najmračnije ulice i hodnike koje smo zagledali. Imali smo osjećaj kao da smo se vratili tamo negdje u 17. stoljeće. Ono, kada hodate mračnom ulicom i odjednom u daljini načujete neke tihe glasove te zamijetite kako se svjetlost od svijeće ili lampe lijepi po zidovima. I tako svuda naokolo.
Objašnjavao sam Andyju da je ovo mjesto stvoreno za snimanje nekog starog povijesnog horor filma. Što je i istina.
Povratkom u GuestHouse zaustavio nas je Andyjev vodič te nam naredio da sjednemo za stol. Ubrzo nam se pridružio te je ispod stola izvadio domaću nepalsku rakiju. Doslovno ispod stola. Pogodio je savršen trenutak za ovaj čaroban potez. “Hmm, što sad? Što da slavimo?”, mislim si. Imali smo toliko toga za proslaviti tako da smo krenuli odmah na posao.
DAN 12. Murpha (2670 m.n.v.) – Kalopani (2535 m.n.v.)
Bio je to jako težak dan. Mislim da je najveći razlog prijašnja noć koja je sa sobom donijela mamurluk. Tog dana krenuli smo najkasnije, oko 11 sati. To je bila velika pogreška zato što smo cijeli dan hodali po najvećem suncu.
Za razliku od jučerašnje dosadne prirode, danas smo samo nakon 20-ak minuta hodanja opet ušli u zelenilo. Šume, livade, potoci i puteljci vraćali su nam entuzijazam koji nam je bio na samom dnu.
Ipak, entuzijazam je trajao samo neko vrijeme. Par sati kasnije, opet je postajalo sve teško. Ovo nam je 12. dan trekinga i polako je kronični umor počeo probijati van.
Pokraj puteljaka pratilo nas je ogromno korito rijeke koje je bilo većim djelom prazno. Za vrijeme kišne sezone korito se napuni kišom te se svi ti polu-prazni kanali pretvaraju u jednu ogromnu veliku divlju rijeku. Danas, viđali smo samo par razgranatih riječnih tokova.
Jedno od pravila koje je također zabranjeno na Annapurni i koje je opisano u priručniku je prelaženje rijeke. Nisam shvaćao zašto ali ubrzo sam shvatio. Kako bi si skratili put, naravno da smo ju prehodali. Izuo sam si čizme, čarape te zasukao hlače dok se Faruk samo takav obučeni prošetao kroz nju. Kasnije se pokazalo da je to bio jako glupi njegov potez zato što su mu i nakon 2 dana cipele još uvijek bile mokre. Bila je to najhladnija voda u koju sam ikada ušao. Živi led. Kako i ne bi kada se slijeva sa snježnih ledenih vrhova.
Pred samu večer, mukotrpno i u pratnji kiše, stigli smo u Kalopani, selo gdje smo prenoćili. Uzeli smo sobu i onesvijestili se. Kasnije sam saznao da je Andy isto u ovom selu te da je i njemu ovo bio jako težak dan. Čudne li neke relacije. Andy ima problema sa žuljevima, točnije ostao je bez pol nokta na lijevom stopalu. Ozbiljno razmišlja o prekidu trekinga te sutrašnjem povratku u civilizaciju. Bez puno razmišljanja, Faruk mu se samo tako priključio u toj ideji.
“Dečki, pa imamo samo još jedan dan za hodati. Nećemo valjda sad predzadnji dan odustati. Ajde, samo još jedan dan”, vodio samo monolog kojeg nitko nije doživljavao. Ipak, dvojica su bila jača od mene i odluka je donesena; sutra ujutro lovimo autobus s kojim se spuštamo s planine.
DAN 13. Kalopani (2535 m.n.v.) – Tatopani ( 1200 m.n.v.)
Zadnji dan trekinga!
Andy i njegov vodič već su u 6 sati ujutro stajali ispred našeg GuestHousa. Kako bi ulovili autobus, prvo moramo pješačiti do sljedećeg sela koje je udaljeno 2 sata hodanja. Andy je sve više šepao, Faruka je lovila panika kako se čim prije mora vratiti u Kathmandu, Andyjev vodič pokazivao nam je vrhove u daljini i davao im imena a ja sam sipostavljao pitanje; “Zar je to to?”. “Uskoro je gotovo???”.
Već nakon sat i pol stigli smo u Ghasu, selo iz kojeg kreću autobusi. Brže od očekivanog. Našli smo prvog vozača autobusa i pitali ga za prijevoz. Vozač je, na moju sreću a na njihovu nesreću, odgovorio da je danas štrajk i da danas autobusi ne voze. “Odlično! Evo vam sad vašeg bježanja s planine”. Imali smo samo jednu soluciju; pješice doći doTatopanija te sutradan u njemu loviti autobus. “Super, ipak ćemo dovršiti ovu Annapurnu do kraja. Sa stilom.”
Tatopani je udaljen oko 15-tak kilometara za što nam je trebalo 5 sati hodanja. Selo je specifično po tome što se u njemu nalazi “hot spring”, vrući izvor prirodne ljekovite vode. Nešto presavršeno za kraj. Nakon što smo nekako došli do njega te se smjestili u GuestHouse, uzeli smo ručnike i krenuli prema izvoru. Dečkima je na kraju ipak bilo jako drago što je danas bio štrajk vozača i što se trenutno nalazimo ovdje gdje se nalazimo. Nakon 13 dana hodanja, dolaskom u Tatopani napravili smo posljednji, 183. kilometar. Skokom u bazen, završili smo ovaj nesvakidašnji, predivni i pomalo čarobni treking. Završili smo Annapurnu!!!! Kraj!!!!
Za kraj ću vam s jednom jednostavnom rečenicom opisati cjelokupni rezime mojeg doživljaja Annapurne. Spremni??
“Tijelo je patilo, um se čudio a duša je uživala!!”
Hvala Vam što ste pratili moje pustolovine po ovom dijelu svijeta koje sam vam pokušao prenijeti kroz 4 bloga. Nadam se da sam u tome donekle i uspio. Hvala Vam još jednom.
Do sljedećeg susreta…
