Uvijek kad odrađujem zadnji trening u petak razmišljam o tome kaj napisati u idućem tekstu. Obično se ne sjetim ničega pa razmišljam nekad kasnije kad me već sto put zovu iz redakcije i šalju kamatare na vrata, ali ovaj put sam se sjetila iste sekunde.
Za vrijeme treninga u petak jedino o čemu sam razmišljala je bilo ‘Andreja, ne smiješ psovati. Nemoj psovati. Curica si, nemoj psovati! To cure ne rade! Nije lijepo psovati!’ Evo to sam razmišljala. I ne budem psovala. Vjerojatno zato jer pišem tekst par dana kasnije pa sam se već malo ohladila, ali nema veze.
Petak je bil zadnji open trening, odnosno zadnji trening koji se radi jednako na svjetskoj razini pa smo ga tak odradili i mi. Bil je grdasti, ali sam obećala da ne budem pisala o tome kak mi je bilo teško jer uvijek velim da mi je bilo teško. Evo sad ne budem. Pustila budem to vama da sami procjenite.
Svi varaždinski crossfitaši
Trening u petak nije bil vremenski ograničeni (čula sam priče da je neko negde radil taj trening šest sati!) nego su bile zadane vježbe, a ti ih radiš do kad ne odradiš. Vježbe su bile samo dvije: thrusteri, odnosno (Marko nemoj me špotati jer ne znam kak se to na hrvatskom veli) recimo nabačaj s čučnjem (sam blizu?) i druga vježba su marinci odnosno omraženi burpees (nebum opće probala objasniti kak to zgleda, google nam je prijatelj).
Ponavljanja su bila: 21 put thruster i 21 marinac pa 18 thrustera i 18 marinaca pa 15 thrustera i 15 marinaca, 12, 9, 6 i na kraju 3 od svakog. Eto. To je bil cijeli trening koji u prosjeku za normalne smrtnike traje otprilike 25 minuta (malo više ili malo manje ovisno o tome kolko si sposoban. Za mene naravno dosta više).
Nije čak u petak tolko jako bil problem u treningu i tome kolko je taj trening težak fizički, veći je problem bil u tome da smo praktički svi radili odjednom, odnosno svi crossfitaši Varaždina smo se skupili u 19 sati u petak da bi odradili trening, a to je otprilike bila moja najgora noćna mora. Raditi trening kad me neko gleda.
Kaj buljiš?
Znam ja da su dečki i cure imali i pametnijeg posla od toga da gledaju mene, ali ja sam se osjećala ko da svi gledaju kak ja radim odnosno kak nebrem raditi i mislim da sam u tom trenu bila najbliže ikad tome da jednostavno odem doma.
Prevladati taj strah/sram od vježbanja pred ljudima (koji ne vježbaju nego sjede pored) je gori od sto marinaca odjednom. Fakat je. Nisam se još uvijek toga baš riješila. valjda se nekad budem. Ko zna. Do onda, ne ponovilo se vježbanje pred tolko ljudi. Već me sad boli trbuh na datum idućeg takvog vježbanja.
Ukratko, unatoč mojim unutarnjim previranjima, odradila sam kolko sam mogla, kolko nisam mogla, nisam. Kaj je tu je. Lepo smo se podružili i odvježbali, navijali jedni za druge i pobjeđivali jedni druge. Prava mala crossfit familijica. Slatkićko skroz.
Batman je naš!
Ako još uvijek niste sigurni dal bi se priključili crossfit ekipi u Varaždinu, evo jedne zanimljivosti. Išla sam gledati Batman vs Superman u kino neki dan jer je Batman najbolji na svijetu i niko nije bolji i baš me briga dal Superman ima super moći, Batman je car!
Ne budem vam sad pokvarila film, ali odite ga pogledati, ako ništ drugo, onda zato jer budete vidli kak se batman priprema za veliku bitku. Imate tri pokušaja pogađanja. Naravno RADI CROSSFIT! Batman je crossfitaš sam takav! Baca gume, gura utege, diže se na šipku! Batman je naš!! Pogledajte film i ako još uvijek niste dobili volju za crossfitom, ne znam kak da vas bolje motiviram.
Budući da jedini znoj koji sam ovih dana brisala je bil onaj od preljutog hrena, došlo je vrijeme za povratak vježbanju. Crossfit me čeka, možda postanem novma betmenica.
