Nije nepoznato kako je ladišćanski i vinički kraj mjesto s najvećom koncentracijom vuzmenki (ili vuzemnica) na cijelome svijetu. Što vam drugo, kao novinaru, preostaje nego da krenete u istraživanje toga fenomena. Nije to nimalo lagan zadatak, čak je i nemoguć, no krenuli smo s jasnim ciljem: posjetiti što veći broj vuzmenki u ladišćanskom i viničkom kraju. Ipak, vrlo brzo redefinirali smo ciljeve: što temeljitije upoznati što manje vuzmenki!
Bez nepotrebnog filozofiranja, odlučili smo saznati što su vuzmenke na licu mjesta. Prva vuzmenka do koje smo stigli bila je u Vinici, blizu granice s Vratnom, a glavnu riječ kod nje vodio je Darko Bek.
– Dobar dan, dobro došli! – bile su prve riječi koje nam je uputio.
Na naše zadovoljstvo, Darko je odmah dao nalog momcima okupljenima kod vuzmenke.
– Natočite dečkima gemišt! – rekao je Darko, a, bit ćemo iskreni, ništa ne kaže ‘dobrodošli’ u našem kraju kao gemišt.
Nakon iznimno kratkog razdoblja prilagodbe, upoznali smo sve bitne dijelove vuzmenke: krijes koji se pali u nedjelju, šator s potrepštinama, pri čemu se ističu hrana i vino, te prostor za pucanje iz karabita.
– Napraviti vuzmenski krijes nije problem, ima nas tu dvadeset, to mi napravimo začas. Ali sad kad je vuzmenka gotova treba biti tu i paziti na krijes pa ćemo tu biti cijelu noć, sve do sutra kad ju planiramo zapaliti – dodao je Darko.
Sve što je potrebno bilo je u ‘glavnom štabu’, a kuhar, mladić tek s propupalim brčićima, radio je na jelu za cijelu ekipu. Kuhao je kotlovinu.
– Treba nam energije za biti tu cijeli dan, vina imamo dosta, sad samo moramo raditi na jelu – rekao je Darko i obvezao nas da moramo probati kad bude gotovo. Naravno, nije nam ni kraju pameti bilo odbiti takvu ponudu, kako i priliči novinarima.
I dok smo čavrljali i upoznavali ekipu, snažna detonacija lagano nam je prodrmala živčani sustav. Momci kod vuzmenke već su bili navikli, no moramo priznati kako smo prolili malo gemišta u trenutku pucnja.
– Imamo jedan bojler i dvije zakopane bačve, dečki iz toga pucaju cijelo vrijeme.
Pucanje iz karabita bilo je više nego jako, pa su glavni artiljerci imali slušalice, kako bi zaštitili sluh. Uskoro smo i mi navikli na pucnjeve pa smo krenuli u daljnja istraživanja.
Više od svega zanimale su nas glasine kako oni cijelu noć zapravo stražare da im konkurencija ne bi zapalila vuzmenku. Ispostavilo se kako smo cijelo vrijeme bili u krivu.
– Ma nema toga, nitko ne želi zapaliti tuđu vuzmenke, to bi bilo baš bezobrazno. Tu smo prije svega zbog fešte, a i ostali koji slave misle isto kao i mi – objasnio nam je Darko.
Što se vuzmenke tiče, sastojala se samo od biološkog materijala, nema guma, nema nikakve vrste otpada.
– Nekad su se na vuzmenkama obavezno palile gume. I to je bilo po sto guma, već u prosincu smo počeli nabavljati gume za vuzmenku – započeo je priču o gumama Darko.
Korak po korak, i počele su priče o tome kako je to bilo nekad.
– Jednom smo našli nove gume, nismo ni znali, i mi smo ih sebi lijepo dokoturali doma. Kad smo saznali da je riječ o posve novim gumama, onda smo ih počeli gurati u kontra smjeru – smijao se Darko svojim poduhvatima iz mladosti.
I dok je vrijeme prolazilo, meso se krčkalo, a dan ustupao mjesto noći, do viničke vuzmenke stigla je i ‘konkurencija’.
Pročulo se da su novinari na jednoj vuzemki pa je Tomica Kovačić došao po nas da vidimo i njegovu. Uslijedila je standarnda procedura.
– Donesi Tomici jen gemišt!
Nije trebalo puno vremena i proradilo je rivalstvo, a to je urodilo međusobnim podbadanjem. Prijateljskim.
Naravno, naši domaćini istaknuli su kako je baš njihova vuzmenka najveća i da ostale nema smisla ni gledati.
– Možda je vaša vuzmenka veća od naše, ali mi imamo bolju feštu, a to je jedino bitno kod vuzmenki – započeo je Tomica izlaganje svojeg viđenja vuzmenki.
Moramo priznati, njegovi argumenti bili su posve smisleni. Bacio je karte na stol i pridobio nas.
– Pečemo jarića i odojka!
Teško je suprotstaviti se takvim argumentima pa smo odlučili i drugoj vuzmenki dati šansu da se pokaže u najboljem svjetlu. Ipak je ovo reportaža o vuzmenkama i potrebno je vidjeti više od jedne kako bi čitatelj mogao stvoriti jasnu sliku o čemu se radi.
Noć je pala, a mi smo pod Tomičinim vodstvom krenuli ka vuzmenki broj dva. A ta vuzmenka bila je duboko u šumi, no domaćin nas je doveo na cilj bez ikakvih poteškoća.
Nakon pozdrava uslijedio je već nam dobro poznat ritual.
– Dajte dečkima gemišt – čulo se sa svih strana, a mi smo kao zahvalni gosti objeručke prihvatili taj čin prijateljstva.
Ono što nam je Tomica ispričao bilo je točno. Druga vuzmenka bila je manja od prve, ali nam je u oko odmah upao jarić, na jednom dijelu, i odojak, na drugom dijelu.
Baš smo došli nekoliko minuta prije nego su skinuti s ražnja i posluženi. I bili su iznimni, hrskava korica, mekano meso. Idealno.
Vrijeme je teklo sve brže, a noć je postajala sve hladnija i hladnija. No, služba ne pita, bilo je potrebno vidjeti kakve još vuzmenke gore u kraju Ladanja i Vinice.
Teška srca ostavili smo tako i drugu feštu i krenuli put vuzmenke broj tri.
Sad, možda vam kao čitateljima djeluje da je dovoljno vidjeti jednu vuzmenku i da ste vidjeli sve vuzmenke. Vjerujte na riječ, tome nije tako.
Treća vuzmenka, smještena u Gornjem Ladanju, bila je na vrhu brda do kojeg možda i ne bismo došli da nismo toliko fizički spremni za rad na terenu. Zajedničkim snagama uspeli smo se na to brdo i prošli uvodne korake.
– Dajte dečkima gemišt – uslijedilo je opet, čak i prije nego što smo se uspjeli predstaviti.
Treća vuzmenka nije se strukturno razlikovala od prethodnih, nije bila najveća, no imala je specifičan šarm upravo zbog mjesta na kojem je bila smještena. Vrijedilo je malo planinariti jer je pogled bio fenomenalan.
Ispod nas sitna svjetla našeg kraja, iznad nas zvijezde. Ispred nas zapaljena vatra. Nedostajala je samo gitara, ali i ovako je bilo fantastično.
I dok smo počeli odbijati ponuđenu hranu, što je čak i nas začudilo jer, budimo realni, novinari nisu bezveze okarakterizirani kao izjelice, čuli smo nešto što nas je zaintrigiralo.
– Došel je Deda – čulo se sa više strana.
I uistinu, Deda je očito kotirao kao jako poštovana ličnost te male zajednice, a mi smo bili presretni što će nam Marko ‘Deda’ Brodar, sa svojih 79 godina, reći nešto više o tome kako je bilo nekad. Nije bilo potrebno dugo ga nagovarati da nam kaže nešto o vuzmenkama iz vremena svoje mladosti.
– Mi smo nekad radili puno veće vuzmenke, ove su ništa. Radili smo vuzmenke do 12 metara visoke – započeo je Deda svoje izlaganje, a mi smo pažljivo upijali svaku njegovu riječ.
Nekad su stvari bile drugačije nego danas, kazao nam je Deda.
– Puno više vremena posvećivalo se ovakvim običajima, ljudi su se družili i bile su to puno veće fešte. Nas se znalo okupiti po 30, 40 i nije bio nikakav problem napraviti vuzmenku.
Nismo mogli a da ne pitamo jesu li bar nekad jedni drugima palili vuzmenke.
– Ma nitko nije palio vuzmenke. Pa tko bi bio tolko lud da nama ide palit vuzmenku? Pa mi smo bili mladi i jaki, ne bi se palitelj najbolje proveo – dodao je Deda svoje objašnjenje zašto nije bilo paljenja.
Sve u svemu, lijepo je da se vuzmenke i danas rade, kazao je Deda, no nije to kao nekada. Tko zna, možda ćemo i mi pričati istu stvar za nekih 40 godina. Dotaknuo se Deda još jednog problema, vezanog za društva i druženje, te apostrofirao najveći problem.
– Vi danas ne fukate dosta.
S tom mišlju na umu odlučili smo reći zbogom odličnoj fešti navrh brda i uputiti se u niže krajeve. Polako nas je dostizala ponoć, a posla je još bilo preko glave.
Začudo, na vuzmenki broj četiri nije nas dočekao gemišt. Šala, šala! Naravno da su nas dočekale poznate riječi koje visoko kotiraju za novi moto naše male redakcije.
– Natočite dečkima gemišt.
Poput riba u vodi stopili smo se s još jednom ekipom koja je bila epitom dobre fešte. Na žalost domaćina, morali smo odbiti jelo, no nadoknadili smo to gemištom.
Društvo na koje smo naišli bilo je dosad najšarenije, mlado, staro, muško, žensko, svi su ti glasovi činili jednu simfoniju koju je povremeno prekidao glasan pucanj iz zakopane bačve.
I polako, dok smo pričali o najrazličitijim temama s našim domaćinima, palo nam je na pamet što vuzmeneke, kad se skine sve manje bitno, jesu. One su prilika da ljudi jednostavno slave život, da se odmaknu od svakodnevnih uloga, obveza, problema i muka i da na jedan dan budu dio zajednice neopterećenih ljudi, ali i dio duge tradicije ljudi koji su prije njih prakticirali istu stvar.
Vuzmenke možda nose simboliku, možda su posvećene nekome ili nečemu, no na kraju krajeva, bili vi vjernici ili ne, bit same vuzmenke neće vas zaobići. Ako ste mizantropi, onda će vas ipak zaobići, ali, bože moj, ništa na ovome svijetu nije savršeno.
I dok smo tako gledali sebe kako postajemo dio vuzmenke broj četiri, polako nam je bilo vrijeme za povratak u sigurnu luku i pisanje teksta poput ovog. Stoga smo i odlučili krenuti, no ispriječila nam se jedna djevojka.
– Morate vidjeti i našu vuzemku – jasno je zapovjedničkim glasom rekla Jelena, kad je sa sestrom Marinom na kratko došla vidjeti što rade susjedi.
Što reći, novinarska etika možda je stvar o kojoj se može puno polemizirati, no nismo željeli da nam se umor ispriječi u pričanju potpune priče o vuzmenkama. Stoga smo odlučili slijediti Jelenu.
Ipak, dok smo pozdravili ljude i popili nekoliko putnih gemišta, djevojke su otišle, no prije su nam ostavile neke smjernice da baš ne zalutamo u potrazi vuzmeneke broj pet.
Imajući najbolje namjere, ipak smo zalutali te smo vuzmenku broj pet odgodili i prvo odradili vuzmenku broj šest.
– Natočite dečkima gemišt!
I dok smo razmišljali gdje smo trebali skrenuti, domaćini su nas upoznali sa svojim unikatnim topom.
Njegov tvorac zove se Vlado, a Vlado je bio pun hvale za svoj izum.
– Možda nije savršen top, no nitko drugi u Ladanju nije napravio bolji!
Priznajemo, nismo naišli na sličan top u Ladanju, a dok su domaćini pokazivali kako funkcionira, mi smo već planirali daljnji put. Bilo bi neprofesionalno od nas kao novinara i nekurtoazno od nas kao gospode da ne pronađemo mlade dame koje su nas tak lijepo pozvale do svoje vuzmenke.
Stoga smo nakon upoznavanja ladanjskog topa nastavili izvršavati naš novinarski zadatak. Uponati sve dimenzije vuzmenki.
Malo istraživanja i došli smo do cilja, izgubljena vuzmenka broj pet bila je ispred nas.
– Natočite dečkima gemišt!
I tako… Svemu jednom dođe kraj. Pa i našim novinarskim putešestvijama putevima Vinica i Ladanja. Kod vuzmenke broj šest bila je naša posljednja postaja – iscrpili smo i sebe i vuzmenke pa, istovremeno sretni i tužni, oprostili se od domaćina pa krenuli uhvatiti dom prije zore.
Kad se sve zbroji i oduzme, vuzmenke možda prvo asociraju na velike krijesove i gromoglasnu pucnjavu iz karabita, no nas će odsad vuzmenke asocirati samo na jedno – dobru feštu.
Živjele vuzmenke!
