Zbog skrbi za beskućnike Nikola Dugandžić dobio je nagradu za životno djelo Grada Varaždina.
Nikola Dugandžić i Marija Hrašćanec ovogodišnji su dobitnici Nagrade Grada Varaždina za životno djelo. Njima, kao i ostalim laureatima, priznanja su uručena jučer na svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom Dana grada.
Nagradu za životno djelo Dugandžić je dobio za zapažene radne i stručne uspjehe na području socijalne skrbi te za promicanje i unapređenje skrbi za beskućnike. Cijelu je svoju profesionalnu karijeru posvetio socijalnoj skrbi.
Početak rada s maloljetnim delinkventima
“Moje prvo radno mjesto bilo je u omladinskom prihvatilištu, gdje sam počeo raditi s maloljetnim delinkventima. Nakon toga prešao sam u Centar za socijalnu skrb,” kaže Dugandžić.
Završio je Fakultet za defektologiju, na Katedri za poremećaje u ponašanju i mentalnu retardaciju, te stekao zvanje profesora defektologije. Za ravnatelja varaždinskog Centra za socijalnu skrb biran je u pet mandata i na toj dužnosti proveo je 20 godina.
“U Centru za socijalnu skrb radio sam gotovo 40 godina. Sveukupno sam s potrebitima proveo 52 godine. Radnog staža skupio sam 42 godine, a sve ostalo bilo je volontiranje,” ističe Dugandžić.
Rad s prognanicima i izbjeglicama
Od 1990. godine, uz dužnost ravnatelja Centra, obavljao je i dužnost voditelja Ureda za prognanike i izbjeglice za četiri županije (Varaždinsku, Međimursku, Koprivničko-križevačku i Krapinsko-zagorsku). Tom prigodom objavio je i knjigu o životu prognanika i izbjeglica u Varaždinu pod naslovom Varaždine, hvala ti.
Kao voditelj triju izbjegličkih centara u Varaždinu, u suradnji s Uredom za prognanike i izbjeglice, organizirao je izložbu o životu i radu djelatnika centara za socijalnu skrb u izbjegličkim centrima u Varaždinu.
Na inicijativu humanitarne organizacije “Progetto Sviluppo” iz Rima, 1993. godine organizirao je međureligijski susret u izbjegličkom centru Varaždin 1 (vojarna u Križanićevoj ulici), na kojem su sudjelovali predstavnici katoličke, pravoslavne i islamske vjere, kao i članovi adventističke i mormonske zajednice.
Otvaranje Prihvatilišta za beskućnike
Godine 2001., kao ravnatelj Centra za socijalnu skrb Varaždin, pokrenuo je inicijativu za otvaranje Prihvatilišta za beskućnike. Bilo je to tek treće prihvatilište u Republici Hrvatskoj, a istovremeno i društvena inovacija koja je uvelike pridonijela razvoju ne samo prenoćišta i prihvatilišta za beskućnike, već i drugih socijalnih usluga u Hrvatskoj.
Bilo je vizionarski prepoznati beskućnike kao najisključeniju skupinu naših sugrađana, jedanaest godina prije nego što su beskućnici Zakonom o socijalnoj skrbi prepoznati kao posebna korisnička skupina.
Godine 2011. osnovao je udrugu Novi put s ciljem promicanja, razvoja i unapređenja skrbi za beskućnike, ne samo na području Grada Varaždina, već i na području cijele Hrvatske.
Hrvatska mreža za beskućnike
Od samog početka rada s beskućnicima surađivao je s drugim organizacijama koje su pridonijele skrbi o beskućnicima u Hrvatskoj te je bio jedan od inicijatora osnivanja Hrvatske mreže za beskućnike, kao krovne nacionalne organizacije s ciljem zajedničkog rada na zaštiti prava beskućnika, prevenciji beskućništva i poboljšanju skrbi za beskućnike.
Kao predstavnik udruge Novi put u Hrvatskoj mreži za beskućnike i član njezina Izvršnog odbora dao je nemjerljiv doprinos poboljšanju položaja beskućnika u hrvatskom društvu te podizanju svijesti javnosti o problemu beskućništva.
Organizirao je treći i osamnaesti Nacionalni susret o beskućnicima u Varaždinu te je aktivno sudjelovao u osnivanju i djelovanju Hrvatske nogometne reprezentacije za beskućnike, koja je aktivni član Homeless World Cupa.
“Vrijednost društva ogleda se u odnosu prema ranjivima”
Izniman je njegov doprinos provedbi EU projekta, čiji je nositelj bila Hrvatska mreža za beskućnike. U sklopu tog projekta provedeno je sedam znanstvenih istraživanja, koja su bila temelj za kreiranje smjernica javnih politika. Te bi politike trebale doprinijeti prevenciji i borbi protiv beskućništva, poboljšanju postojećih i razvoju novih socijalnih usluga za beskućnike te zaštiti njihovih prava.
Da je prof. Nikola Dugandžić u svome radu uvijek bio usmjeren na dobrobit svojih najsiromašnijih i najisključenijih sugrađana, potvrđuje i njegov moto.
“Vrijednost svakog društva ogleda se najviše u odnosu prema ranjivima i potrebitima, kojih je danas sve više”, poručio je Dugandžić jučer u svom prigodnom govoru.
“Rano sam se osamostalio, iz kojekakvih razloga”
Ukazao je na važnost pomaganja.
“Neka trajno opredjeljenje našeg društva bude ideja da se više posvetimo ljudima, da ih vidimo oko sebe, da ne okrećemo glavu od potrebitih, da im pomažemo i pružamo podršku u mnogim životnim teškoćama s kojima se susreću. Mi smo upravo to pokušali”, rekao je.
Kako se čovjek nađe u određenoj životnoj ulozi, teško je jednoznačno odgovoriti.
“Možda je tome doprinio moj život i moj dolazak u Varaždin. Kroz život sam se relativno rano osamostalio iz kojekakvih razloga. I to me je nekako ponukalo da počnem raditi s ljudima u potrebi”, kaže Dugandžić.
“A što ako se meni sutra to dogodi?”
S beskućnicima radi već 24 godine.
“Moje je mišljenje da bi svatko od nas, kada vidi nekoga u potrebi, beskućnika, trebao pomisliti: ‘A što ako se meni sutra to dogodi?’ Život je takav da se to ne može predvidjeti. A da se mi nismo našli tu da im pomognemo…”
Nije uspio Nikola Dugandžić završiti rečenicu. Zadrhtao mu glas, pa je zastao. Tek je kratko nadodao: “… I tako…”
