San o plesu i glumi - kako je varaždinska glumica pronašla svoje mjesto pod reflektorima.
Glumica i plesačica Sara Ipša svoj je umjetnički put započela u Varaždinu kroz ritmičku gimnastiku, ples i Kazališni studio mladih. Od djetinjstva disciplinirana sportom, Sara je postupno otkrivala slobodu izražavanja kroz ples, a kasnije i glumu.
U razgovoru otkriva kako je izgledao njen put od plesnih predstava do ozbiljnih glumačkih angažmana, izazova s kojima se susrela na studijima u Osijeku i Cluju te kako su joj upornost i ljubav prema umjetnosti otvorili vrata profesionalne karijere.
– S četiri godine krenula sam na ritmičku gimnastiku kod Nataše Gotal u klubu GK Vindija. Treninzi su bili s vremenom svaki dan po nekoliko sati. Bilo je to veselo djetinjstvo, uz puno plesa i zabave gdje sam već od samih početaka naučila što su to obaveze. Sve se to prelilo kasnije na osnovnu školu. Dan je bio posve organiziran – od škole, ručka i odmora, preko zadaća, odlaska na treninge i kasnonoćna učenja. Ta stečena disciplina mi je uvelike pomogla za sve kasnije poslove kojima sam se bavila – govori Ipša.
– Pred kraj osnovne škole zamjerilo mi se sportsko suđenje pa je ritmika pala u drugi plan. Kako se to gasilo počelo je cvjetati nešto drugo – suvremeni ples. Radilo se o slobodnijem stilu kretanja, koje kao ritmičarka uopće nisam o tome razmišljala. U Vindi studiju kod Davorke Čorko Rodeš napravila sam svoje prve plesačke korake, otkrivala nove načine i mogućnosti kretanja već utreniranog tijela koji mi je u početku bio kočnica no s vremenom je postalo prednost. Kako se sve to odvijalo u kazalištu, meni je tamo bio otkriven cijeli novi svijet. Radili smo razne plesne predstave s mojim nesvjesnim glumačkim angažmanom te sam nekako uz ples i glumila, misleći da je to posve srodno, posljedično, da to svi tako rade. Naravno, s vremenom sam uvidjela da to nije tako kod svih. Uskoro sam se ‘nagovorila’ na Kazališni studio mladih u HNK Varaždin i tako otvorila neka potpuno nova „luda“ vrata – ističe.
Razdoblje u Kazališnom studiju mladih
Zatim je došla u Kazališni studiju mladih HNK u Varaždinu kod Vesne Stilinović.
– Bilo je to jedno predivno, sigurno mjesto za mene gdje sam upoznala najljepše i najružnije dijelove sebe i kako se s time igrati, kako to prihvatiti, kako maštati, u suštini kako se izgubiti u neki svoj svijet koji stvaraš zajedno s polaznicima oko sebe pod vodstvom jednog „maga“. Mi ni nismo znali da glumimo. Uživali smo kao prasci u blatu. I sve to u maloj prostoriji za dramsku skupinu u HNK Varaždin. Postojao je u početku neki strah kod mene, sloboda koju nisam do tada imala, nisam znala što i kako s njom, ali na Dramskoj je sve to nestalo. Vesna je za to sve zaslužna, ona mi je otkrila u tom razdoblju školovanja da mogu objediniti sve ono što sam odvajala, i glumu i ples i koreografiranje i ritmiku – objašnjava.
Zatim je došlo razdoblje u kojima je bila velika želja upisati plesnu školu SEAD u Salzburgu. Za nju je doznala preko plesačice Natali Radelić koja ju je i pripremala za prijamni. Valja spomenuti da je to taman bilo vrijeme financijske krize.
Život u Zagrebu
– Akademija je već tad bila puna Hrvatica koje su radile samo da bi mogle pohađati tu školu. Na prijamnom sam prošla prva dva kruga, ali sve ukupno za studij i službeno studiranje tamo nisam imala financija za platiti školu pa službeno nisam upala. Odlučila sam se vratiti ovaj put u Zagreb, naći poslove, zarađivati pa se vratiti nakon nekog vremena i pokušati ponovno kada ću si moći platiti studij u Salzburgu. Radila sam na benzinskoj pumpi, konobarila, čistila, čuvala djecu. Nije ostalo samo na tome. Istovremeno sam išla i na treninge plesa. U Zagrebu sam imala široki dijapazon svega te mogla naučiti hrpu novoga što se tiče plesa općenito – ističe Ipša te dodaje:
– Zatim je stigla audicija za predstavu Alexandre Madsen i Ognjena Vučinića pod nazivom ‘Ništa nije krivo’. Audicija je prošla vrlo dobro, ali pošto sam rekla da radim gotovo cijele dane, rekli su da ništa od toga, ali da mogu dolaziti u međuvremenu na treninge s njima ako stignem pa da pokažem što znam. Ubrzo su mi iz produkcije rekli da bi ja trebala dati otkaz na svojem poslu jer bi oni mene uzeli u predstavu. Tako sam završila u podijeli, iako sam mislila da ću samo povremeno dolaziti na satove plesa. Uskoro je ‘Ništa nije krivo’ postala velika stvar za plesnu ali i glumačku scenu te su mi se otvorile nove mogućnosti, što novih plesnih predstava, performansa, snimanje spotova, a kasnije i glumačkih uloga i kratkometražnih filmova.
Završavanje studija
Tada je stiglo vrijeme za akademiju – počela je razmišljati o Osijeku, a došla je i Erasmus razmjena.
– S vremenom sam počela živjeti od plesa i glume. Doduše, nisam skupila novce za Salzburg, ali gledala sam gdje mogu krenuti dalje. Otvorila se opcija s Umjetničkom akademijom u Osijeku gdje sam već bila na prijemnom netom prije Salzburga nekoliko godina ranije. Tada sam ostavila to po strani, koncentrirajući se prvenstveno na ples, koji sam odabrala kao prioritet. Kada sam ponovno otišla u Osijek, odlučila sam sebe dalje istraživati u okviru glume. Prijamni je prošao odlično, prilično bezbolno za mene i upala sam na Akademiju, smjer gluma i lutkarstvo, bila sam prva na listi i dobila državnu stipendiju – govori Ipša te nastavlja:
– Tri godine preddiplomskog su brzo prošle. Bila sam i na Erasmus razmjeni u Cluju u Rumunjskoj. Nije se baš pričalo na engleskom jer ga je rijetko tko govorio pa smo se sporazumijevali rukama i nogama (smijeh). Ali bio je tamo profesor glume Andras Hathazi zbog kojeg sam prvenstveno i otišla u Cluj za čiji način rada nije bio ni bitan jezik, sve smo se razumjeli i s par osnovnih uputa i smjernica. Završila sam tako lutkarski i glumački završni rad te se zadovoljno vratila u Osijek.
‘Trojanke’
Pred Ipšom se zatim našla velika prilika. Odlučila je pauzirati studij kako bi radila u Grčkoj na predstavi ‘Trojanke’.
– Taman u vrijeme nakon mog završetka preddiplomskog došao je poziv iz Grčke gdje je redatelj Teodoros Terzopoulos tražio glumice koje znaju plesati i pjevati za predstavu ‘Troyan Woman’. Terzopoulos je grčka kazališna legenda koji postavlja uglavnom grčke tragedije po cijelom svijetu, naravno u svom stilu te je matično stacioniran u svom Attis Teatru u Ateni gdje ima svoj ansambl. Živuća legenda – naglašava Ipša te nastavlja:
– Sve je došlo u pravom trenutku. Smatrala sam da Akademija može čekati jer su mi se otvarale neke nove stvari pa zašto ne probati. Audicija za Troyan Woman bila je preko Skypea. Isti dan su mi javili da sam ‘upala’ u predstavu. ‘Trojanke’ je Euripidova tragedija koju je Terzopulos napravio po sljedećem konceptu – Kasandra je proročica kojih je u redateljevoj verziji nekoliko, a sve govore na različitim jezicima. Uzimao je glumice iz država koje su nedavno proživjele rat. Tu je bila i kolegica iz Bosne, Izraela, Sirije, Turske, Grčke i Cipra. U ansamblu je bilo 13 glumica i glumaca. Svaka od ‘nas Kasandra’ govorila je u predstavi na materinjem jeziku – napominje Ipša.
Grčka pustolovina
Došlo je vrijeme i za premijeru, a svako ljeto do pandemije predstava se redovno igrala.
– Premijera je bila u ljeto 2017. godine na Pafosu koji je tada nosio titulu Europske prijestolnice kulture. Mi smo probe imali u Ateni, gdje smo savladavali Terzopoulosovu metodu vibracije tijela kroz koju smo dolazili do unutarnjeg glasa koji se projicira na van. Njegove predstave rade se bez tehničke podrške, bez mikrofona, zvučnika, djelomično bez svjetla. Tehniku koju on predaje usvajali smo tri mjeseca gotovo po cijele dane. Premijera u Pafosu na Cipru je bila u amfiteatru pred više od 1.500 gledatelja. Cijela lokacija je pustinjska uz goli kamen, bilo je jako vruće, uz male i opasne životinje poput škorpiona (smijeh) – priča Ipša te dodaje da je to bilo jedno prekrasno iskustvo.
– Sve do prije pandemije, mi smo s ‘Troyan Woman’ išli svako ljeto na turneje po Grčkoj, Kini i Japanu. Potonja država je posebno ostala u sjećanju jer smo sudjelovali na 9. Kazališnoj Olimpijadi Tadashi Suzuki u Togi. Tamo sam nastupala kao prva hrvatska glumica na toj kazališnoj manifestaciji pred 3.500 gledatelja.
Hvaljeni ‘Šapat duše’
Osvrnula se i na svoj minuli rad u HNK u Varaždinu. Predstava Tamare Kučinović ‘Šapat duše’ do sada je osvojila brojne nagrade i priznanja,
– Tematika kojom smo se bavili u ovoj lutkarskoj predstavi ‘Šapat duše’ je posljedica rata, točnije sirijska stvarnost. Pokušali smo dati obličje i baviti se ljudima koji zastanu u izbjeglištvu te dođu pred zatvorena vrata. Radi se o ljudima koji su zapeli tamo negdje nigdje, niti su krivi, niti su dužni. Željeli smo da tim ljudima ponovno damo boju, glas, ime, život. Lutke su tehnički od krpe i žice, sve je u nijansama smeđe boje, od pješčane prašine, pijeska pa do blata, poplave u znaku beznadne životne situacije u kojoj se likovi nalaze. Likovi inspirirani stvarnim ljudima i situacijama koji su tamo samo broj – ističe Ipša.
Opisala je kreativni proces u predstavi.
– U ‘Šapat’ sam došla na poziv redateljice Tamare Kučinović i intendantice Senke Bulić. Bio je to jedan brz i efikasan proces rada. S prvom probom Tamara glumca/lutkara odmah zakovitla u taj jedan tornado emocija, situacija, atmosfere pune pažnje, ljubavi, poštivanja, podrške koja ti da onaj dodatni elan kad ti želiš dati još više i istraživati još dublje u te likove koje ti je dodijelila, priče s kojima te „zamađijala“ i u koje te uvela. Tako da je sve išlo intenzivno a lagano. Pijesak nam je bio glavni motor, motiv koji ruši i stvara sve. Predstava je prošla razne festivale kao što je PIF, Mali Marulić, Assitej i drugi na kojima je osvojila razne nagrade za režiju, scenografiju, glazbu, lutke, nagradu za najbolju predstavu, za animaciju, za najveći izazov te za najbolje glumačko ostvarenje Filipu Eldanu i mojoj malenkosti. Najveća nagrada za predstavu je bila nagrada ‘Ivo Hergešić’ od Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa za najbolju predstavu sezone. Mislim da smo osvojili sve što se osvojiti dalo – nabraja Ipša.
Rad s Magellijem
Nešto prije ‘Šapata’, tu je bila i uloga vile Paučine u predstavi ‘San ivanjske noći’ pod redateljskom palicom velikog Paola Magellija.
– Ulogu vile Paučine dobila sam po pozivu intendantice Bulić iz HNK gdje je Paulo Magelli tražio glumicu koja pleše i radi akrobacije jer u predstavi koristi trampoline na kojem će vile igrati svoju rasplesanu verziju sna. Pa tako nisu morali dugo tražiti jer imaju jednu takvu doma u Varaždinu – kaže Ipša te dodaje:
– Predstava se počela raditi prije ljeta, tako da je cijeli taj proces rada na predstavi trajao nekoliko mjeseci. Na jesen su počele redovne probe pa evo, na kraju je i ta predstava osvojila Zlatni studio. Tada sam nakon dugo vremena ponovno susrela svoje stare kolege s kojima mi je uvijek gušt raditi s obzirom da to nije bio moj prvi susret s radom u HNK. S Magellijem je predivno raditi, nekako dostojanstveno, mirno, staloženo. Glumca pušta da stvara i kreira, a kad vidi što funkcionira, odlučuje što ide, a što ne ide. Bile su mi dosta otvorene ruke za ulogu Vile Paučine, imala sam svu slobodu u kojoj sam se mogla zaigrati i do kraja uhvatiti u koštac s ulogom – naglašava Ipša.
Dinamika posla
Varaždinska glumica već je dugo vrijeme samostalni umjetnik pa objašnjava što ustvari to znači u Hrvatskoj.
– Samostalni umjetnik u jednu stranu znači neizvjesnost, strepnja, nalaženje, snalaženje, ali s druge strane sam si svoj majstor, biraš kakve predstave želiš raditi, s ljudima s kojima želiš raditi ali takve onda radiš sam u svojoj organizaciji. Sam ovisiš o tome koliko prodaš ovisno o tome koliko se reklamiraš. Tada si u poziciji i režisera i kostimografa, biraš glazbu ili sviraš, radiš lutke, prodaješ predstave pa i cvikaš karte – objašnjava te nastavlja:
– Jako je puno slobodnih umjetnika jer mjesta u kazalištima ima toliko koliko ima. Postoji podrška preko natječaja Grada, Županije i Ministarstva. Ovo božićno doba za nas je najproduktivnije jer svi sad žele predstave, od vrtića do škola. Održavaju se razne radionice. Mnogo je tu načina na koje se može raditi i djelovati – kaže Ipša te dodaje kako je dinamičan takav posao.
– Na glumačkoj sceni profesionalno sam desetak godina. Vrijeme u pandemiji me vratilo u Varaždin, tu gdje se dobro osjećam i gdje sam doma. Dogodila se predstava ‘Ljubičasto’, kasnije i ‘San ivanjske noći’ pa na kraju i ‘Šapat duše’ i sve to u HNK Varaždin. Iza mene je tridesetak predstava, od toga aktivno igram u njih šest-sedam. Stalna je dinamika između tih predstava, pale se i gase pa se teško može na nešto računati – napominje.
Gllugl – pristanište za ‘lude glave’ punog srca
Gllugl scena prisutna je već duže vrijeme u varaždinskom kulturnom životu pa ga Ipša opisuje na sljedeći način.
– Gllugl teatar je nekako namijenjen umjetnicima koji kao da se nekako dođu umjetnički odmoriti od ovog ludog svijeta, kao neke sigurno pristanište za „lude“ glave punog srca. A ponajviše u zadnje vrijeme za varaždinske glumce, a sad nas je već podosta, koji nigdje drugdje u Varaždinu ne mogu dobiti priliku da se pokažu svojoj publici – ističe Ipša te naglašava o čemu se tu točno radi.
– Imamo krug ljudi i gledatelja koji voli naše predstave i koji se povećava. Stvaramo neke svoje stvari, na svoj način, svoj svijet u kojem se osjećamo sigurno i gdje se brzo kopčamo. Danas kazalište nije samo drama ili samo ples, pjevanje, sviranje. U sve više predstava traži se od glumaca da plešu, pjevaju, lutkare, žongliraju, na kraju krajeva da bivaju svim svojem bićem na toj sceni koja život znači. Tu je Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku meni bila specifična zbog škole lutkarstva s kojom kasnije tek osvijestiš da je to odličan način za studenta glume da postepeno savlada scenu i tu izloženost na sceni preko nekog objekta, kasnije lutke s kojom naučiš utjecati na druge i djelovati na sceni. Jer kad ti s lutkom pridobiješ publiku da s tobom plače i smije se, jasniji ti je put kroz koji si prošao da bi to isto ili slično iskustvo replicirao na sebe, glumca koji je tada u prvom planu bez tog predivnog „štita“ – opisuje Ipša i zaključuje.
– Ja sam priliku dobila i u svom HNK u Varaždinu iz kojeg sam od samih početaka od tamo proizašla kao puno bogatije dijete, a danas s tih nekoliko projekata koje sam maksimalno iskoristila profesionalnim i bezuvjetnim radom na tim ulogama mogu pokazati u što se to dijete pretvorilo i koliko je toga naučilo. Želja mi je ostati u Varaždinu i ovdje raditi, biti dio ansambla HNK.