Nebrojeno smo mnogo puta u posljednjih tjedan dana provedenih u Bangkoku ostali zatečeni, ali i nasmiješeni raznim samo Tajlanđanima logičnim stvarima. U nastavku ću pokušati spomenuti samo one najočitije, a vjerojatno ih ima još samo što ih dosad nisam primijetio u toj silnoj gomili.
Zabrana pušenja
Primjerice, pušenje je zabranjeno gotovo na svakom koraku iako su većina Tajlanđana pušači pa nije čudno vidjeti ljude za vrijeme vožnje skuterom kako puše cigaretu. Zabranjeno je pušiti i na ulazu u podzemnu željeznicu, ali ako se pomaknete samo metar dalje, više neće biti nikakvih problema ili mogućnosti kazne u iznosu dvije tisuće bahti (otprilike četiristo kuna).
Zatvorene stepenice
Zamislite scenu: izlaziš van iz podzemne željeznice, želiš ići normalnim stepenicama umjesto pokretnih, ali dočekuje te šok – pokretne stepenice rade, normalne su zatvorene. Zašto? Zbog čega?
Razmišljali smo koji dan o tome i zaključili da su možda mijenjali reklamu na zidu pa da se joj nešto ne dogodi. Međutim, nekoliko dana kasnije, išli smo istim putem i ponovo ista priča – pokretne stepenice rade, normalne su zatvorene vrpcom. Tisuće upitnika nad našim glavama bile su jasan znak da prestanemo razbijati glavu time i jednostavno se prepustimo tajlandskoj logici.
Sigurnosne provjere
Još jedna zanimljivost vezana za podzemnu je da na svakom ulazu postoje sigurnosne provjere i detektori metala kroz koje morate proći, a ukoliko posjedujete torbu (nevažno kakvu), očekujte da će vam je ljubazni čuvari pregledati. Međutim, ono što je zanimljivo u svemu tome je činjenica da je dovoljno samo da je otvorite, pa makar i nekoliko centimetara kako bi unutra stao snop svijetla s baterije. Očito je bitnije da je samo otvorite, nego njen sadržaj. Ah, Tajlanđani, moraš ih voljeti.
Odlično pozicioniran televizor
U svom hotelu naletjeli smo na još jednu zanimljivost jasnu samo njima pa je tako u trokrevetnoj sobi televiziju moguće gledati sa samo dva kreveta, dok je onaj treći gotovo u potpunosti zakinut za zanimljivosti poput prijenosa borbe pijetlova ili bikova u maniri i produkciji dostojnoj najvećih borilačkih sportova na svijetu.
Gdje je nestao nož?
Osim što je tajlandska hrana priča za neka druga vremena i teme, vrijedi napomenuti kako Tajlanđani ne koriste noževe u svakodnevnom prehranjivanju, već jednu štapićima ili žlicama i vilicama. Nama zapadnjacima je ipak malo čudno rezat tvrdu kožu pečene pakte žlicom ili vilicom pa hrana nerijetko leti po stolu i podu.
Ali i u ovom slučaju postoji ali, a taj je da ukoliko naručite hamburger poput nas posljednje večeri u hotelu, servirat će vam ga zajedno s nožem i vilicom, a nakon što smo ostali u šoku vidjevši nož po prvi put nakon tjedan dana, mladi konobar nam je ponosno priopćio kako u cijelom restoranu posjeduju ni više ni manje nego – dva noža!
Dolaskom u Ao Nang, ostali smo zatečeni prizorom u restoranu – nude žlicu, vilicu, štapiće, ali i noževe! Samo što smo sad već prvaci u rezanju mesa žlicom i više nam nisu zanimljivi. Razmišljam da i kad se vratim prestanem korisiti nož. Tako i onako nisam spretan s desnom rukom.
Zabrana prodaje alkohola
Ako ste mislili da je ovo kraj tajlandskoj logici, niste ni sami svjesni kako ste u krivu. Pa krenimo dalje. Tajlanđani su poznati kao nacija koja voli dobru zabavu i noćne provode, stoga ne čudi da je Bangkok jedna od glavnih svjetskih metropola za dobar provod.
Međutim, ukoliko želite kupiti alkohol u dućanu, to morate učiniti između sedam sati ujutro i 14 sati jer kasnije stupa na snagu zabrana prodaje alkohola sve do 17 sati, kada ponovo možete izabrati alkoholno piće po želji, ali pazite da to odradite do 24 sata jer onda ponovo stupa zabrana prodaje na snagu i traje do sedam sati ujutro. Srećom, naš hotel prodaje alkohol punih 24 sata na dan, sedam dana u tjednu.
Tajlanđani kao nacija
Postoji nekoliko zanimljivosti vezanih za same Tajlanđane. Prije svega, htio bih spomenuti da su izrazito ljubazni, mirni i dražesni, ali i zbunjeni, pogotovo ako im se obratite na engleskom. Naime, rijetki su oni koji ga pričaju, a i ti imaju poprilično uzak vokabular, ovisno o poslu kojim se bave.
Taksisti tako većinom znaju samo brojeve i pozdraviti, u hotelu na recepciji znaju osnove poput check-in, check-out i swimming pool, ali uz vješto baratanje rukama i nogama, otvaraju vam se bezbrojne mogućnosti, jer Tajlanđani će učiniti sve kako bi vam udovoljili. Za njih ne postoji prevelika novčanica ili problem koji se ne može riješiti.
U maniri Nicka Praskatona, iskombinirat će se nešto, na jedan ili drugi način. Ipak, nemoguće se načuditi njihovom nepoznavanju engleskog, budući da je većina znakova, tabli, jelovnika pa čak i glas u podzemnoj željeznici na engleskom jeziku. Zemlja je gotovo stopostotno prilagođena milijunima stranaca koji je posjećuju, ali očito ljudi još nisu. Nema veze, ponavljam, riješit će se nešto, ne brinite. Ipak je ovo Tajland.
Uređeni kaos
Pričajući o državi, nemoguće se ne osvrnuti i na promet, koji se najbolje može opisati kao uređeni kaos. Svatko vozi po svome, nerijetko i na krivoj strani ceste, ali promet funkcionira. Osim ako ste pješak koji želi preći preko ceste. U tim trenucima očekujte navalu adrenalina jer gotovo svaki prelazak preko ceste avantura je za sebe.
Osim što voze sa suprotne strane od nas, nerijetko taksisti vole stati na sredini trake kako bi pokupili ili iskrcali putnike. U takvim trenucima pokazuje se svo umijeće koje su očito nasljedili od Nicka Praskatona, jer promet se nastavlja normalno odvijati u oba smjera, a pri tom automobili i motori prolaze jedni pokraj drugih na pa čak i samo centimetar razmaka.
Pričajući o motorima, ima velik broj taksista upravo na takvim vozilima, a česti prizor je i do čak četvero ljudi na jednom motoru. I sami smo svjedočili kad je majka s dvoje djece dozvala jedan takav taksi, a na njega su stali svi bez problema. Naravno, bez kaciga. Jer ovdje ih gotovo nitko ne nosi.
Čak ni u Ao Nangu, iako su postavljena brojna upozorenja i cijena kazne od 100 kuna, ali kaciga je opet većini strani pojam. Nakon dva dana nošenja kacige nalik onoj od UNPROFOR-a, shvaćam zašto ih nitko ne koristi – osim što su neupotrebljive, ružne su do bola.
Osim toga, žene često sjede bočno na motorima, a učestalo ih je moguće vidjeti kako potpuno ležerno u vožnji tipkaju na mobitel. Kao da se ništa ne događa. Fascinantno za gledati, ali moguće pogibeljno za probati. Mi se nismo usudili.
Cjenkanje kao način života
Cjenkanje ovdje je više tradicija i običaj nego nužda, a cjenkati se može gotovo uvijek, pogotovo na brojnim tržnicama. Tako smo uspjeli kupiti i veću količinu magneta za frižidere daleko ispod istaknute cijene, međutim, morali smo se služiti kalkulatorom kako bismo mogli definirati cijenu s nasmiješenom prodavačicom. Ipak ne priča engleski, kao i većina.
Tri kave molim!
Pišući o tome, pada mi na pamet još jedna zanimljiva situacija kojoj smo svjedočili. Ulazimo u restoran, naručujemo dvije vruće kave s mlijekom i jednu ledenu, uredno nam ih mladić naplati još jednom provjeravajući je li sve dobro shvatio, ali kad nam je donio naručeno, shvatili smo da jedna vruća kava nedostaje. Naručujemo još jednu i pokušavamo mu objasniti gdje je nastala pogreška, ali bezuspješno. Svejedno, donosi nam i treću kavu i ne naplaćuje. Vjerojatno je ipak pogledao na papir na koji je zapisao naručeno.
You gotta love Thailand
Sve u svemu, kad se zbroji i oduzme, proživi i doživi, zaključak je jedan – ovo je divna država u kojoj je sve moguće, samo je potrebno pažljivo gledati oko sebe i uočit ćete brojne zanimljivosti koje će vas često ostaviti bez teksta i s ogromnim osmijehom na licu. Baš poput Tajlanđana, koji gotovo nikad ne skidaju osmijeh s lica.
