Cirkus, treskači, tučnjave, ali i dobrosusjedski odnosi - sve to živi u sjećanjima Banfičara.
Banfica se postepeno razvijala, stoga ovaj kvart unutar sebe krije jednu podjelu – na staru i novu Banficu.
„Ja sam dotepenka, tamo živim 25 godina”, kaže Andrea Žigić Dolenec: “Kad sam razgovarala s ljudima, jedni su mi rekli da je stara Banfica južno od Koprivničke, bliže gradu, a nova je ona prema Dravi. Ali ima nekih koji tvrde da je obrnuto.”
Marin Vučić kaže da bi stara Banfica bila onaj dio kvarta gdje su bile oficirske zgrade, dakle bliže centru grada. „Bar smo mi to tako zvali”, rekao je.
“Najnormalnije je bilo gađati nekoga kamenom”
I dok postoje priče kako je između stare i nove Banfice postojao rivalitet, pa i nešto znatno više od toga, Vučić je rekao da njegovo društvo nije imalo problema te vrste.
„Zato što nas je bilo toliko da smo ih brojčano nadjačali. Više je Texas bio taj dio grada s kojim smo ratovali. Ali ni to previše, više smo išli zgrada protiv zgrade. U današnje vrijeme to bi bilo isto nešto strašno. Najnormalnije je bilo uzeti kamen i gađati nekoga. Gledali smo da baš ne pogodiš u glavu, a ako pogodiš, kaj sad, pogodio si ga. I to se nije smatralo ne znam kakvim problemom ili nasiljem. Imali smo šriherice, praćke, na gumicu si složio kvačicu pa onda stavio grah pa smo se time gađali”, prisjetio se dječjih izuma.
“Znali smo da budemo fasovali…”
Često su se igrali na gradilištima.
„Sjećam se onog starog dede koji je bio zaštitar. Koga je on dograbio, taj je nastradao. Baš ga je izmlatio. Zamislite si, kopaju temelje za zgradu u Koprivničkoj, onu šesterokatnicu preko puta vrtića, i tamo naprave velike temelje pune vode. Mi smo u to gurnuli bačvu i ušli u nju. Veslaš, a deda ne može do tebe. No znali smo da moramo izaći van. A deda je čekao. Onda smo se dogovorili – ‘ja sam jučer dobio, sad ideš ti’… Znali smo da bumo fasovali. Ali doma o tome ni riječi”, ispričao je jednu zgodu Marin Vučić.
Na Banficu dolazili cirkusi i lunapark
Tijekom razgovora na zaslonu su se vrtjele stare fotografije raznih autora. Među njima su bile i fotografije koje su snimili Vučićev otac Ante te njegova sestra Alica Tomašić. Među tim slikama bila je jedna iz 1977. godine koja prikazuje slonove na banfičkim ulicama.
„Ja sam dolje na slici onaj klinac koji pokazuje rukom. Cirkus je bio Moira Orfei. Postojao je i Circo Medrano. To su bila dva najveća, s tim da je Medrano nešto slabije kotirao. Održavali su se na livadi preko puta supermarketa”, rekao je Vučić.
“Tko je imao za treskače, taj je bio frajer”
Na istome mjestu nerijetko je bio i lunapark.
„Tko je imao za treskače, taj je bio frajer. Najviše smo se doma mogli ogrebsti za jedan žeton, ali uglavnom smo gledali”, iznio je jedan detalj Marin Vučić koji govori i o financijskoj situaciji u to vrijeme.
“Blato je bilo do koljena”
I Ivana Dolenec prisjetila se kako je svoju djecu vodila u cirkus. „U lunapark na treskače nismo puno išli, češće smo išli gledati životinje. Djeca su uživala u slonovima, devama, majmunima… Oko cirkusa je bilo blata do koljena, ali jedva smo čekali da ih vidimo. A blata je isto tako bilo i u našoj ulici.”
Prvi vrtić tamo gdje je danas ljekarna
Prvi vrtić na Banfici djelovao je na mjestu današnje ljekarne u Ulici Nikole Tesle, prisjetila se Dolenec, koja je tamo radila. Kasnije je, 1972. godine, izgrađen vrtić u Koprivničkoj, a 1983. onaj u Dravskoj. Pričalo se tada da bi se u tom kvartu izgradila i škola.
Naime, na Prvoj osnovnoj školi nije bilo dovoljno mjesta. U to vrijeme, od 1972. do 1991. škola je nosila naziv Osnovna škola „Ivo Lola Ribar”.
„Bila su tri razreda po generaciji”, prisjetila se Dada Ruža. „Tada je bila potreba da se otvori i četvrti razred, za kojeg u zgradi nije postojala adekvatna učionica. Tad se počelo pričati, kako je Banfica bila u ekspanziji, da se tamo izgradi nova osnovna škola. Međutim, to se nije dogodilo. A sad je situacija takva, s obzirom na natalitet, da trenutno ni nema potrebe”, rekla je.
“Razgovarali smo se preko plota”
Druga su to vremena bila po načinu života, pa tako i po susjedskim odnosima.
„U našoj ulici bila je miješana populacija. Ljudi iz prosvjete, inženjeri, radnici u tvornici… Bili smo svi uvijek jako dobri, nismo imali nikakvih trzavica, bili smo u dobrosusjedskim odnosima, družili se”, rekla je Dada Ruža, dok se Ivana Dolenec prisjetila kako im je dvorište uvijek bilo puno djece.
„Sviđa mi se što smo se svi poznavali. Svi smo pomagali jedno drugome. Nismo možda hodali na kavu, ali smo se razgovarali prek’ plota. To i danas činimo”, detalj je koji je naglasila Dolenec.
(Nastavlja se…)
