Ne dolaze vrtlari ovdje samo radi zdravog i ekološki uzgojenog povrća. Jednako su im bitni i rekreacija, duševni mir, učenje, druženje...
Prošlo je punih četrnaest godina otkako su prve sadnice – bile su to rajčice! – posađene na gradskom vrtu u Biškupcu. Na nekorištenom zemljištu kojim je upravljala Gradska tržnica u sklopu poljoprivrednog sajmišta, toga proljeća, tijekom svibnja 2012. godine, niknuli su Čudesni vrtovi, okupivši pedesetak obitelji koji su se zaželjeli svog komadića zemlje na kojem bi mogli uzgojiti zdravo povrće.
Već iduće godine broj parcela i vrtlara se udvostručio, a ovaj varaždinski projekt – koji je pokrenula Udruga Gredica – slijedili su kao primjer u nadolazećim godina i drugi hrvatski gradovi. Da su zajednički vrtovi građanima u urbanim sredinama potrebni pokazalo se i kasnijim osnivanjem sličnih projekata u drugim dijelovima Varaždina, primjerice u naselju Grabanice i na Banfici.
Godine prolaze, izmjenjuju se godišnja doba, mnoštvo sjemenja proklijalo je tijekom toga vremena i mnogi su slasni plodovi ubrani s parcela koje su građani brižno kultivirali. Donacijama i sredstvima od članarina već u tim prvim sezonama izgrađene su alatnice, kupljen zajednički alat, postavljene ručne pumpe… Izgrađeno je čak i dječje igralište. A svaki od vrtlara koji je pristigao na vrtove u Biškupcu ostavio je svoj pečat.
Od ove godine nova udruga
Mnoštvo je onih koji su vrtlarili u Biškupcu tijekom proteklih četrnaest godina. Neki među njima došli su bez ikakvog prethodnog vrtlarskog iskustva, drugi su pak bili iskusni vrtlari. Neki su postojani i uporni, neki probaju pa odustanu. A neke život jednostavno odnese nekim drugim putem. Gabrica Topolovec, jedna od vrtlarica koja je od samih početaka dio ove priče, kaže da je “starosjedioca” sigurno tridesetak. Gotovo polovica!
Gabrica je predsjednica udruge “Biškupečki vrtovi”, osnovane ove godine, koja nastavlja tamo gdje je stala udruga Gredica.
“Imamo 72 člana, a obradivih vrtova je 81. Još bi se možda našlo prostora za tri, četiri vrta”, priča nam Gabrica. Pokazuje nam i dio zemljišta koji se ne koristi zbog hlada kojeg rade visoke topole, odnosno zbog manjka sunčevog svjetla tijekom dana.
Obrađuje dva vrta, rado bi i treći
Također, na jednom dijelu zemljište je prilično neplodno, prepuno kamenja, i taj dio također je s vremenom napušten.
“S tom zemljom tamo bi si mogel hižu zbetonirati!” slikovito taj problem opisuje vrtlar Ladislav. U gradski vrt došao je prije osam godina i sada obrađuje čak dvije parcele.
“Otkad sam u penziji, uzeo sam si još jedan vrt. A ako bude mogućnosti, i ako budem živ i zdrav, uzet ću još jedan”, već radi Ladislav planove za iduću sezonu.
Pokazuje nam plodove na svojim vrtovima, a kad ga pitamo što sve uzgaja, odgovara nam: “Pitajte me što nemam!” Pa probamo s – artičokom.
“Artičoka? Imam, evo je.”
“Dobro, onda sigurno nemate šparoge.”
“Imam i šparoge, evo tu su iza.”
Odustajemo prije trećeg pokušaja, na Ladislavovih stotinjak kvadrata zaista raste sve. On nabraja: “Kelj, brokula, zelje, šalata, cvjetača, poriluk, blitva, grah, paradajz…” Nizu nema kraja.
Briga o zajedničkim površinama
Na sredini Biškupečkih vrtova nalazi se uredno pokošena livada, na kojoj je dječje igralište. Tobogan, kućica, njihaljka…
“Ove godine popravili smo dječje igralište jer se s godinama potrošilo”, izvještava nas Gabrica. Mladih obitelji s djecom ima, ali ne previše, kaže. Djeca obično dolaze s bakama i djedovima.
Osim što obrađuju svoje parcele, svi vrtlari dužni su brinuti o zajedničkim površinama. Na raspolaganju su im kosilica i trimer, a nakon toga je sve stvar međusobnog dogovora. Gabrica kaže da mlađi članovi vole pomoći i preuzeti dio odgovornosti od starijih.
“Marko, koji ima vrt na našem dijelu, pokosi nam zajedničke površine, vrlo je vrijedan”, hvali Gabrica kolegu vrtlara.
Gabrica je prva od vrtlara imala plastenik u Biškupečkim vrtovima. Bili su to mali tuneli presvučeni najlonom, a tako radi i danas. No njezina susjeda Mirjana napravila je pravi, veliki plastenik kojim se može prolaziti bez saginjanja.
„Bolje da sam tu nego u krčmi”
Većina vrtala obrađuje jednu parcelu, no neki su spremni za više – dva, tri pa i četiri vrtova. Ali ima tri vrta, a jedno vrijeme obrađivao ih je, kaže, i četiri.
“Zabavljam se s tim, bolje nego da visim u krčmi. Tu mi je čisti zrak”, kaže. Proteklog ljeta bio je na operaciji, ali sad je bolje i vratio se na svoje parcele. Često je ovdje:
“Dođem skoro svaki dan, ovisi kakvo je vrijeme. Ponekad ujutro, ponekad popodne.”
Ove godine bilo je vrijeme za popravak alatnica i ograde. Gabrica objašnjava kako je sve to riješeno zahvaljujući donacijama i angažmanom raznih ljudi. Ne samo da je udruga dobila lazuru kojom bi zaštitila drvene površine, već je na sličan način pribavljeno i drvo za popravak ograde. Nabavljen je i lim za prekrivanje alatnica, budući da je stari pokrov već dao svoje.
Dok šećemo između parcela, diveći se trudu koji su ljudi uložili u brigu o svojim biljkama – podjednako jestivim kulturama kao i mnoštvu ukrasnog cvijeća – na vrtove dolazi Darinka i pozdravlja se s Gabricom i Mirjanom. Prvo će se pobrinuti za svoju parcelu u istočnom dijelu, a onda ide na svoj drugi vrt, koji je skroz na drugoj strani, prema zapadu.
Sjenica i roštilj za druženje
Na tome dijelu izgrađena je sjenica, ispod nje dugačak je stol, a odmah pored je zidani roštilj. No sve to nije se napravilo samo. Glavni i odgovorni za tu inicijativu, kažu nam vrtlarice koje zatičemo za stolom, su Ivan i Vlatko. Njih danas nema, ali njihova zajednička fotografija visi u sjenici.
“To je ekipa koja je vrlo složna. Tamo gdje je nekad bilo smetlište dovezli su dva kamiona zemlje i za dva dana je kod njih trava bila posijana! Osim toga, muškarci su ‘zregulali’ nekoliko vrtova, vadili su van kamenje”, priča Gabrica.
Zaista, na zapadnom rubu vrtova je brežuljak, koji je nastao tako što je Gradska tržnica – u nekim prošlim vremenima – tamo iskopala rupu i u nju bacala razni otpad. Bilo je tamo svega i svačega, od otpada s tržnice do betonskih klupa. Kasnije je to jednostavno poravnato, no nered koji je ostao nikad do kraja nije saniran, tako dugo dok se toga nije uhvatila vrtlarska ekipa. Sada je iza brežuljka prekrasno uređen zeleni kutak.
Vrtlarenje na ekološki način
Koliko je vrtlara na Biškupečkim vrtovima, toliko je i vrtlarskih rukopisa. Ono što im je svima zajedničko je da vrtlare na organski, ekološki način. Ne samo da je to dobro za okoliš, nego bi korištenje bilo kakve “kemije” na povrću koje će kasnije ponijeti kući bilo posve besmisleno. Mnogi od njih odlučili su uzgajati vlastito povrće upravo zato da mogu jesti zdravije i – ukusnije. Svi će se složiti da se primjerice kupovna rajčica ne može bogatstvom okusa usporediti s onom uzgojenom na vlastitoj zemlji.
Šetnja vrtovima otkriva da su između povrća i cvijeća svoje mjesto našle i voćke. Grmovi malina i kupina nalaze se uz rubove nekih vrtova, ali i na zajedničkim dijelovima. Opažamo i breskve, jabuke… Ima i jedna murva.
Vrt koji se ne “štiha”
Svatko je na vrt donio i svoje znanje. Neki vole eksperimentirati s manje poznatim metodama uzgoja. Gabrica nam tako pokazuje vrt koji se – ne štiha.
“Cijeli vrt je pod slamom i nema kopanja. To je Blaženkin vrt, i dobro joj ide. Od nje i mi onda učimo”, kaže predsjednica udruge. Pokazuje nam i vrt prekriven – vunom: “Evo, ova gospođa je nabavila vunu. Ispod vune se ne treba zalijevati.”
Protiv bolesti i kukaca koji rade štetu bore se vrtlari na razne načine. Sami spravljaju dozvoljene pripravke na biljnoj bazi, koje onda rasprše po biljci. Načina je mnogo, isprobavaju se razne metode dok svatko ne pronađe ono što mu se čini najučinkovitijim.
“Ove godine ima mnogo smrdljivih martina. Evo, ovdje na rajčici vidi se kako naprave ubod”, pokazuje Gabrica. Nabraja nam i ostale štetnike, kao što su voluharice ili puževi.
Novi planovi, nove ideje
Zdrava hrana, rekreacija, duševni mir, druženje, razmjena znanja, igra, opuštanje… Sve to razlozi su radi kojih vrtlari u Biškupečkim vrtovima već četrnaestu godinu brinu o komadiću zemlje koji im je povjeren. Mjesto je to gdje težnja za vlastitim zdravim povrćem susreće njegovanje zdravih odnosa. I tu je bitna razlika između vrta koje ljudi imaju na svojoj okućnici i ove parcele gdje su vrtlari stalno upućeni jedni na druge. Međusobno si pomažu i stalno unapređuju način na koji funkcioniraju.
Mnogo je učinjeno, ali pred njima su i brojne nove ideje. Neke od planova otkrila nam je Gabrica pred rastanak:
“Ovdje imamo jedan bunar i moja je ideja da odavde raširimo cijev po središnjoj stazi, duž cijele dužine vrtova. To bi onda bio glavni vod koji bi na sebi imao slavine, tako da si ljudi mogu puniti svoje bačve. Što bi pumpalo vodu? Struja postoji ovdje na sajmištu, vjerujem da ćemo se uspjeti dogovoriti…”
// Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. //
