Da budem iskrena, postalo je sve teže naći inspiraciju za vježbanje. Mislim, normalnim ljudima je dovoljna inspiracija činjenica da moraju smršaviti zbog zdravlja/ljepote/nekog dečka koji tvrdi da si debela, ali meni nekako inspiracije ponestaje.
Upravo sam shvatila da se moram zahvaliti svim dečkima u svojoj okolini oduvijek. Ok, zahvaliti je možda preteško, ali barem im reći svaka čast.
Naime, upravo sad kak sam napisala gornju rečenicu sam shvatila da se ja očito družim samo s nekim super momcima koji mi ustvari nikad nisu rekli da sam debela (ok, sad već očekujem kad sutra dođem na posel barem tri ‘Di si debela?!’, ali to se ne računa).
Ukratko, jedna jako lijepa spoznaja. Ali, da se vratim na temu. Kako mi je teško u jednom tekstu držati se jedne teme, tak mi je i teško u životu držati se jedne dijete ili jedne vježbe ili jedne teretane ili ‘jednečegaveć’.
Super, bezveze i odvratna inspiracija
Divim se ljudima koji jednostavno odluče i onda to odrade. Baš zbog toga često tražim inspiraciju po internetima. Neke inspiracije su super, neke su bezveze, a neke su stvarno nadasve odvratne.
Recimo super inspiracija je nepoznata cura koja slučajno sjedne pored mene na faksu, a izgleda točno tak kak bi ja htjela izgledati ili razgovor u kojem ti neko spomene svoju prijateljicu koja je smršavila sa 130 kilograma na 70 i sretna je.
To su super inspiracije koje volim koje me potiču.
Bezveze inspiracije su kad nađeš stranicu na internetu koju svi hvale da je najbolja i počneš ju pratiti, a tamo svaki dan, između ostalog, objavljuju slike doručka osoba koje vode stranicu i kasnije slike ručkova i skužiš da je svaki dan isto, samo drukčije aranžirano na tanjuru i da se doručak sastoji od sivih zobenih pahuljica (ne finih zobenih na koje staviš med i voće i cimet i svakakve finoće, nego običnih sivih), koje realno izgledaju kao nešto što je netko već probavio (u najboljem slučaju pokušao), a ručak se sastoji od kuhane piletine (dva neka ‘ficleka’ za koje čak i ja koja meso ne jedem znam da te ne mogu zasititi taman da si novorođenče) i malo kuhane brokule (jer svi znamo da je brokula zasitna do bola).
E to je bezvezna motivacija jer sam se ja upravo najela najfinijeg doručka i sad si razmišljam kak bi trebala na dijetu i onda vidim to i mislim si – radije budem debela i sretna nego mršava i jela tužne zobene (budući da volim zobene, naglašavam da su ovo tužne zobene, a moje su sretne zobene).
Odvratna motivacija je nešto što ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju (ustvari, realno, baš i bi).
To je kad pročitam neki članak koji je toliko ‘oduran’, a objavljen je na popularnom portalu (da ne ispadne da je u nekim bespućima interneta nađen slučajno) da ga ne budem niti prepričala, ali možemo samo reći da se radi o određenim izlučevinama od kojih se onda radi kruh. Isto tak možemo reći da već tri dana ne jedem kruh.
‘Fali mi teretana, trener i joga’
Ako iz ovog gore nije jasno, full mi fali motivacije u zadnje vrijeme. Budući da sam lagano očajna studentica kojoj stvarno trebaju novci da bi mogla financirati svoje lude želje/provode/putovanja, odlučila sam nastaviti raditi onaj, jednom prije spomenut, posao kod kojeg stojiš po osam sati, hodaš i dižeš kutije. Dodatak je da mi do posla treba oko 20 minuta bicikliranja, odnosno nekih četiri kilometara.
Nedostatak motivacije, a povećanu količinu grižnje savjesti zbog istog nadomještam bicikliranjem do posla i doma ili hodanjem do posla i doma svaki dan, plus hodanje i dizanje na poslu.
To nije polučilo neke rezultate osim upale grla, ali barem se nisu stvorili nikakvi plusevi budući da već dva tjedna jedino vezano za vježbanje kaj sam radila je bilo da mi se jednom nije dalo dići iz kreveta da promjenim program pa sam zaspala uz TV gimnastiku.
Fali mi teretana, fali mi trener, fali mi joga. Riječi koje nikad nisam mislila da budem izgovorila dok sam živa. Usmjeravam svu pozitivnu energiju prema poslodavcima i SC-u i po primitku prvih novaca.
Vraćam se vježbanje tebiiiii, tebi pod utege stareeeee, vraćam se vježbanje tebiiii, tebi uz zvuke.. ok nemam rimu za dalje, ali vraćam se.
