Zašto prijevoz i oprema koštaju više od članarine te kako ruralne i urbane obitelji dijele slične izazove - iskaz roditelja iz prve ruke.
Naizgled se čini da djeca imaju izbor – hoće li se baviti sportom ili neće. Ipak, postoje neki preduvjeti koji se ponajviše tiču roditelja, odnosno njihove želje i financijske situacije mogu li si priuštiti i uz sva ostala mjesečna izdavanja staviti stavku – sport.
Već smo u proteklim nastavcima serijala ‘Postaje li sport za mlade luksuz?’ govorili koliko je za djecu i mlade bitno da se bave sportom i fizičkom aktivnošću na tjednoj razini. Neka pitanja koja smo prethodno postavili, a tiču se upravo i samog naslova serijala, djelomično će već biti odgovorena u ovom tekstu.
Izravno smo se obratili roditeljima čija djeca treniraju individualne i ekipne sportove. Uzeli smo nekoliko različitih godišta djece i sportova kojima se bave te na takvom uzorku suočili ih s pitanjima koja se čine gorućima kada se govori o ovoj temi. Podaci o roditeljima i djeci poznati su redakciji te ih zbog njihove molbe, ali i zaštite nećemo javno objaviti.
Gimnastika i nogomet u ruralnom kraju
Počinjemo s roditeljima koji imaju dvoje djece te žive u ruralnoj sredini – jedno trenira individualni sport (gimnastiku), dok je drugo u nogometnom klubu. Roditelji ističu kako ih po djetetu članarina košta 20 eura.
– Vjerojatno bi bila i više, ali je klub u sklopu škole pa je sufinanciran od općine. Dodatni troškovi na mjesečnoj razini nalaze se u troškovima prijevoza i kotizaciji u natjecanjima. Recimo da takvi troškovi ne prolaze preko 50 eura jer se radi od 30 do 40 kilometara udaljenim mjestima. Prijevoz je za nogomet, u slučaju sina, možda najveći problem – napominju roditelji te dodaju kako bi dobro došla mogućnost kupnje klupskog kombija jer se svaki drugi vikend odlazi na gostovanja. Voze ih roditelji, a s obzirom da trebaju doći i nešto prije početka same utakmice te ostati tijekom cijelog susreta, roditeljima se često oduzme i do četiri ili pet sati po djetetu.
Situacija bi bila drugačija, potrebno bi bilo više vremena i još više troškova, da je klub u višem rangu. Trenutno su roditelji kćeri gimnastičarke i sina nogometaša zadovoljni jer financijski mogu pratiti oba djeteta, a sigurnost i kvaliteta infrastrukture i treninga su na razini novca koji daju.
Priznaju da bi bili spremni izdvajati i više novaca za članstvo kada bi vidjeli da su im djeca ekstra talentirana za sport, ali da bi neka ‘točka pucanja’ bila 100 eura mjesečno. Što se tiče organizacijskog aspekta klubova, oba kluba imaju redovne sastanke s roditeljima o kojima ih se obavijesti o nekom natjecanju pa roditelji dovoljno unaprijed mogu planirati svoje vrijeme i financijska izdvajanja.
Treninzi u gimnastičarskom klubu su dva puta tjedno i ne dolazi do preklapanja sa školom.
– Ne trebamo ju ni daleko voziti, a bilo bi teže da su treninzi u Varaždinu jer bi nam vožnja trajala duže. Možda i da su treninzi češće, na primjer svaki dan, ali dvaput tjedno je održivo – kažu roditelji.
Ples u gradu
Drugi roditelji ispitanici govorili su nam o treninzima i članstvu u jednom plesnom klubu. Kćer im je nekoliko godina trenirala ples te imala dva do tri treninga tjedno.
Što se tiče mjesečnog proračuna za jedno dijete (članarina, oprema, turniri, kampovi, pregledi…), kažu da je to teško izmjeriti jer nisu vodili preciznu evidenciju, ali ističu da je članarina najmanji problem pošto je ona bila oko 30 eura.
– Visoki su troškovi za relativno česta putovanja na nastupe (od 100 pa do nekoliko stotina eura, ovisno o udaljenosti i broju dana), plus kotizacija, a povrh svega tu su bili i troškovi odjeće, nekoliko puta godišnje (30-50 eura) pa se također nakupi. Ugrubo, ako bih baš morali procijeniti, sigurno oko 1.500 eura godišnje, vjerojatno i više. S tim da bi bilo i više da je kći išla na sve gostujuće nastupe – naglašavaju roditelji.
Za točku pucanja koja vodi do odustajanja ili prelaska na jeftiniji sport navode članarinu od 100 eura mjesečno. To se u njihovom slučaju nije dogodilo jer se članarina već duže vrijeme nije mijenjala od početnih 30 eura.
Jedan od izazova je i planiranje pošto godišnji plan kod kluba nije postojao, već je bila samo najava mogućih natjecanja pošto su se neka ponavljala iz godinu u godinu.
– U pravilu se sve dogovaralo u hodu pa je teško bilo unaprijed planirati troškove. Popusti? Ne, taj sport nije dobio ni kune javne potpore. Sve je bilo na roditeljima – ističu. Također, nije bilo nikakvih gradskih ili županijskih potpora koje su se mogle koristiti.
Uvijek je dobro pitanje usklađivanje školskih obveza s treninzima i putovanjima. Zanimala nas je kako se odvijala koordinacija škola – klub.
– Na kraju, nije presudila nastava. Ono što je na kraju presudilo je bilo to što je kći izgubila volju za treniranjem. Tako dugo dok se u tome nalazila i dobro joj je išlo, uspjeli smo nekako premostiti i visoke financijske izdatke. Dobro je što je u našem kraju nastava, u pravilu, prijepodne pa nije bilo problema oko organizacija treninga – govore nam roditelji djevojčice koja se bavila plesom.
Na kakvoj razini biste ocijenili infrastrukturu i sigurnost (svlačionice, dvorane, tereni) i opravdava li ona današnje članarine, naše je sljedeće pitanje roditeljima.
– Mi kao roditelji i ne znamo kako izgledaju dvorane i svlačionice. Vrijednost članarine procjenjujemo prvenstveno prema stručnosti voditelja i općeg zadovoljstva djeteta – naglašavaju te dodaju da su vaučeri najbolja mjera javne politike da sport djeci ne postane luksuz.
– Najbolje rješenje. Odavno ih je trebalo uvesti – ističu za kraj.
Nogometna obitelj
Nogomet je uvjerljivo najpopularniji sport u Europi pa nema razloga da je kod nas ikako drugačije. Konkurencija je često nemilosrdna, selekcija teška, a zaigrati na nekoj iole višoj razini samo je san za mlade nogometašice i nogometaše.
Između svih ljepota koje krije, nogomet je postao skup sport. Pogotovo ako imate dvoje mladih sportaša – nogometaša – koji imaju četiri treninga tjedno i jednu utakmicu vikendom.
– Prijevoz, članarina, turniri, utakmice, oprema… teško je odrediti točan mjesečni iznos koji izdvajamo zajedno za jedno dijete, ali prosječno sigurno dođe oko 250 eura. Ima trenutaka kada vas samo turnir košta 200 eura. Kada tome pridodamo dresove, ruksak, trenirke, majice, kopačke, podmajice, podtajice, dođe se do poprilične cifre. Nije baš jeftini sport – objašnjavaju roditelji nogometaša koji su u različitim dobnim kategorijama.
Iskreno nam kažu da će radije raditi dva posla nego zakidati djecu u sportu i onome što vole.
– Podrška smo djeci u bilo kojem vidu bavljenja i osvještavanja sportskog načina života iako da se ne lažemo, to jako puno košta i nije najjednostavnije uvijek izvedivo što vremenski, što financijski.
Kažu da ne koriste nikakve gradske ili županijske potpore, a da je usklađivanje treninga sa školom i obratno uvijek izazovno.
– Nekad je teže, nekad lakše, puno je obveza, odricanja i po prioritetima se napravi tjedni raspored. Bilo bi puno jednostavnije da su termini fleksibilni – dodaju roditelji dvoje nogometaša.
Djeca se u oba kluba ne žale na kvalitetu terena i svlačionica, ali i na samu sigurnost unutar trenažnog procesa pa i tako na kvalitetu trenera i voditelja.
– U oba kluba su adekvatni uvjeti, djeca se mogu bez problema presvlačiti i tuširati nakon treninga na toplome, imaju svlačionice i tereni su sasvim zadovoljavajući – procjena je roditelja te na naše pitanje koju bi mjeru javne politike najviše podržali (vaučeri, porezne olakšice, gradski fondovi) da dječji sport ne bude luksuz odgovaraju vrlo jasno: ‘Sport bi trebao biti besplatan i dostupan svima’.
Za kraj, poslali bi poruku svim kreatorima sportskih politika, klubovima i sportskim udrugama, a tiče se kompetitivnosti i zdravih radnih navika u sportu. Mnogi su od primjera koji će biti spomenuti dosta toga naučili na vlastitoj koži.
– Istaknuli bi važnost bavljenja sportom gdje se ne bi već sa sedam ili osam godina trebala raditi selekcija djece. Neka djeca ne dobivaju ni minute tijekom utakmica u ekipnim sportovima. Kakva je to poruka djeci koja se žele igrati i baviti sportom? Djeca klupskih sponzora često imaju povlašten pristup. To je žalosno. Svi bi trebali biti jednaki i gledati benefite sporta koji dugoročno nose pozitivne i zdrave utiske. I sami roditelji trebali bi biti podrška i navijači na pozitivan način. Na utakmicama, pogotovo dječjim, nema mjesta vrijeđanju i omalovažavanju druge djece, trenera i roditelja – zaključuju.
Osiguravanje jednakih prilika
Takvih i sličnih primjera diljem Hrvatske je još nebrojeno. Većina roditelja boji se izlaziti u javnost s optužbama o visokim cijenama bavljenja sportom iz razloga da im na kraju dijete ne bude zakinuto u klubu zbog njihovih riječi. Iako naizgled široko dostupan, sport za djecu u Hrvatskoj u praksi često postaje financijski zahtjevan izazov za obitelji. Uteg koji s godinama postaje sve teži i teži pa vodi do prestanka aktivnog bavljenja sportom.
Ispitivani roditelji iz različitih geografskih i sportskih konteksta slažu se da članarine same po sebi rijetko predstavljaju najveći problem, već da ključne troškove čine prijevoz, oprema, kotizacije i putovanja na natjecanja.
Bez sustavne potpore, posebice u ruralnim sredinama, bavljenje sportom može postati luksuz, a važno je da sustav osigura jednaku priliku za svu djecu, bez obzira na talent, obiteljski budžet ili sponzorske veze.
>>> (1) POSTAJE LI SPORT ZA MLADE LUKSUZ? Hrvatska (ni)je sportska zemlja
>>> (2) Prevencija u tenisicama: Kada sport štedi sustav
>>> (4) Tjelesni odgoj na margini: „Nekad su slobodne aktivnosti bile pravo, danas su luksuz“
>>> (5) ‘Adolescenti napuštaju sport kad prestane biti zabavan i kad se uspjeh mjeri samo pobjedom’
>>> (6) Igra bez sustava: Sport je postao ogledalo društva, a društvo nije u formi
Serijal tekstova ‘Postaje li sport za mlade luksuz?’ napisan je uz potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti na temelju Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama. Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora.
