Osim kao izniman pjesnik, Fišer će biti zapamćen i kao korifej kulture našega kraja.
Pjesnička večer posvećena Ernestu Fišeru, održana prošloga petka, 7. studenoga, u Gradskoj knjižnici i čitaonici “Metel Ožegović” u Varaždinu, okupila je brojne štovatelje njegova djela. Na prvu godišnjicu Fišerove smrti ovom je istaknutom kulturnom djelatniku tom prigodom odan “pjesnički hommage i hommage sjećanja”, kako je to uvodno naznačio moderator događaja Leon Žganec Brajša.
O Fišerovu pjesništvu i kulturnom radu govorili su književnici Denis Peričić i Darija Žilić. Ravnatelj Gradske knjižnice Mario Šoštarić prisjetio se njihove dugogodišnje poslovne suradnje koja je s vremenom prerasla u prijateljstvo, dok se Hrvoj Vančik, predsjednik varaždinskog ogranka Matice hrvatske, osvrnuo na Fišerovo djelovanje kao matičara.
Odabrane pjesme
Troje varaždinskih glumaca interpretiralo je odabrane Fišerove pjesme. Jagoda Kralj Novak oživjela je stihove pjesama Industrija nemira, Tjeskoba svuda oko nas, U šumorenju lišća i Iznova navire strah.
Zdenko Brlek pročitao je odabir iz Fišerove kajkavske lirike: pjesme Na Stančićevu placu, Zvirišča zavičajna, Rieči z dalšine i Morje zvun sebe.
Jednu kajkavsku pjesmu, Misel, iznijela je i Tena Antonija Torjanac, dok je od ostalih naslova odabrala pjesme na standardu: Kritična masa tuge, Pohvala nespokojstvu, Podzemni div, na djelu i Ukrcavanje u vremenski stroj.
Korifej kulture
Ernest Fišer rođen je 2. svibnja 1943. u Zagrebu. Enciklopedijska natuknica odredit će ga kao pjesnika, esejista, publicista te književnog i likovnog kritičara, no u nekoliko navrata tijekom posvećene mu pjesničke večeri naglašena je njegova značajna uloga za cjelokupnu kulturu hrvatskog sjeverozapada, pozicionirajući ga kao svojevrsnog korifeja.
Svoj kulturni autoritet, rečeno je, Fišer je koristio kako bi doprinio vidljivosti mnogih lokalnih autora u metropoli. Isto tako, velika nacionalna književna imena spremno su se odazivala njegovu pozivu za gostovanja u Varaždinu. Spomenut je podatak da je samo u varaždinskoj Gradskoj knjižnici Ernest Fišer organizirao i vodio više od 160 književnih večeri.
Šest desetljeća poezije
Večer je započela čitanjem prve strofe iz pjesme Sjaj voća na stolu, koju je autor podnaslovio Hommage Zvonku Milkoviću. Fišer je brižno njegovao spomen na, kako se Milkovića znalo nazivati, “najvaraždinskijeg” pjesnika.
Tako je značajna bila njegova uloga i kad su 2018. godine varaždinski ogranak Matice hrvatske i Gradska knjižnica zajedno ustanovili nacionalnu pjesničku nagradu Zvonko Milković.
Prvu pjesmu objavio kao tinejdžer
Ernest Fišer poeziju je počeo pisati još u tinejdžerskoj dobi. Imao je svega šesnaest godina kad je objavio svoju prvu pjesmu, naslovljenu Pjesma o majci.
Pjesma je tiskana u zagrebačkom srednjoškolskom časopisu Polet 1959. godine. Posljednja zbirka, Trošenje nade, koja predstavlja njegove sabrane pjesme – njih tri stotine plus dvije nove – objavljena je šezdeset godina kasnije, 2019. godine.
Dvanaest pjesničkih zbirki
Između te dvije vremenske točke njegovo pjesništvo ukoričeno je u dvanaest samostalnih izdanja, a ostvarivalo se na dva jezična idioma; pisao je na štokavskom standardu, istovremeno uspješno razvijajući svoj kajkavski izraz.
Upravo o značaju Fišerove kajkavske lirike govorio je Denis Peričić, ustvrdivši da je baš u tom izrazu Fišer pronašao “vlastitu autohtonu pjesničku frazu”, koju je zatim uspješno prenio i na štokavski stih.
Prijelomna zbirka iz 1978.
Prijelomna u tom smislu Fišerova je zbirka Morje zvun sebe iz 1978. godine. Bila je to prva njegova zbirka na kajkavskom jeziku, nakon prethodne tri pisane na standardu. Peričić je objasnio kontekst u kojem Fišer stvara te pjesme te po čemu se zbirka ističe:
“Što je to toliko vunzredno v Morju zvun sebe? V kratkeh – vse! Prije svega, to je prva zbirka kajkavskih pjesama u prozi uopće. To još nismo vidjeli i to je novitet. I ona je izvrsna u sva tri svoja stupa: u jeziku, leksiku i motivici.”
Peričić je objasnio da Fišer svojim egzistencijalizmom u tom trenutku korespondira s glavnim strujanjima u štokavskom pjesništvu.
Najbolje pjesme o Varaždinu
Da je pronađenu “autohtonu pjesničku frazu” Fišer uspio prenijeti i na štokavsku liriku, Peričić je ilustrirao dvama primjerima:
“Dokaz tome su Varaždinska suita i Sjaj voća na stolu. To su, prije svega, najbolje pjesme o Varaždinu, bolje i od pjesama velikog Ernestova uzora Zvonka Milkovića. To su savršene pjesme.”
U posljednjem dijelu svog opusa, prvenstveno u štokavskim zbirkama, dodaje Peričić, vidljiva je nevjerojatna lakoća kojom Fišer naizgled običnu proznu rečenicu pretvara u melodioznu i ritmički snažnu poeziju:
“Na taj način zaokružuje se opus istinskoga i izvrsnoga pjesnika, jednog od najboljih kojeg smo imali na ovim sjevernohrvatskim prostorima, u oba jezična vida, i u kajkavskom i u štokavskom.”
Humanost i dobrota
Humanost i dobrota bile su osobine koje su Ernesta Fišera krasile kao čovjeka, naglasila je Darija Žilić:
“Tome sam i sama svjedočila. Osjećala sam veliku podršku koju je davao svojom energijom, koja nije bila samo uniformna, već duboko prijateljska. Dakle, poezija je s jedne strane samotan čin, ali je s druge strane i komunikacija.”
Impregniran likovnošću
U svome osvrtu na Fišerovo pjesništvo Darija Žilić naglasila je važnost vizualnog odnosno likovnosti kao dijela njegova interesa:
“Varaždinska suita je zapravo slika jednog predvečerja, sfumata, to je ekfrastička slika… Kad čitate Ernestovu poeziju, imate dojam kao da vidite te slike. To nije slučajno, jer je on bio impregniran likovnošću, i ona je postala dio njegovog svjetonazora.”
„Tvoja tenja“
Dio iz Fišerove pjesme u prozi Prah zemeljski, tenja uklesan je na njegovom posljednjem počivalištu u Čakovcu. Upravo tim stihovima, koje je pročitao Zdenko Brlek, zaokružena je pjesnička večer posvećena Ernestu Fišeru:
“Bi štel razmeti svoj glas, totu mužiku čkomine, te rieči skamenjene v slova, črne kak zgromlene soze, kaj polehko dušu dušiju. Bi štel zanavek biti… tvoja tenja.”
