'Kod nas u Americi stalno neka jurnjava, mi stalno pokušavamo nešto napraviti, dok ovdje ljudi nekad sjede satima i samo razgovaraju, što je sjajno. Ne bih imao ništa protiv da mi djeca odluče živjeti u Varaždinu.'
Američki znanstvenik Thomas Penniston stigao je ove jeseni u Varaždin, gdje će u sklopu Fulbright stipendije raditi na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike.
Ovaj Amerikanac dosad je mnogo proputovao, a FOI i Hrvatsku nije odabrao slučajno. Na FOI je stigao zbog Laboratorija za analitiku učenja i akademsku analitiku (LA Lab), koji vodi dr. sc. Blaženka Divjak, a kojem se i Thomas priključio. Zanimljivo, u Varaždin je došao s cijelom obitelji; kći i sin pohađaju Drugu osnovnu školu, igraju vaterpolo, a kada ne rade, on i supruga sjednu na kavu, pojedu klipić, i uživaju u svojem privremenom boravištu.
Dok radi, uronjen je u to kako poboljšati učenje.
– Moje područje interesa je prvenstveno znanstveni pogled na učenje, dakle temeljen na empiriji. Ponekad govorimo o pedagogiji kao da je to više umjetnost. Mislim da u tom pozivu ima definitivno elemenata umjetničkog pristupa, ali bolje je raditi stvari i na temelju činjenica, primjenom znanstvenih metoda. I korištenje AI tehnologija jedan je od alata za to, sigurno, ali moramo nastojati vidjeti koliko ima smisla koristiti ove alate i svakako na etičan način. To radimo i ovdje, ali i na mojoj matičnoj instituciji – istaknuo je Thomas Penniston.
U Varaždin stigao zbog Blaženke Divjak i rada na Laboratoriju za analitiku učenja
U barokni grad nije došao slučajno. Osim po svojem “baroku”, Varaždin je poznat i po svom Fakultetu organizacije i informatike, koji je već više od 50 godina dio povijesti, ali i imidža, brenda grada.
– Imam sreću što imam podršku i s matične institucije i ovdje. Istraživao sam Hrvatsku, a posebno rad u području analitike učenja na FOI-ju. Blaženka (op.a. Divjak) je poznata u tom području. Nakon e-mailova i Zoom poziva, izradio sam prijedlog koji smo doradili. Razmatrao sam gdje bi Fulbright najbolje odgovarao mojim interesima i interesima moje obitelji. Moram pohvaliti Blaženku – bila je fenomenalna – ističe Thomas “Tom” Penniston.
Fulbright je državna stipendija SAD-a, jedna od najpoznatijih u svijetu. Riječ je o programu u području društvenih znanosti, namijenjenom studentima i mladim znanstvenicima, s posebnim programima za podučavanje engleskog jezika. Radi se o prestižnoj stipendiji, stoga je to, osim za Pennistona, velika stvar i za FOI.
Penniston: Slika Baltimorea iz serije Žica tek je jedna strana priče, prekrasan je to grad
Njegova matična institucija je UMBC (University of Maryland, Baltimore County). Dolazi iz ovog poznatog lučkog grada, koji je, osim po specijalitetima od rakova, široj javnosti poznat i po seriji Žica (The Wire), koju mnogi svrstavaju u sam vrh najboljih serija svih vremena.
– Svjestan sam da je to često prva asocijacija i ponekad i nije lijepo stalno vidjeti da je Baltimore u medijima zbog tih negativnosti, ali ne mogu reći da nije točno. Prije Žice postojala je i serija Homicide, gdje se prikazivala slična slika. Kad smo kod tih serija, mi smo živjeli baš u gradu i nerijetko smo znali naletjeti na filmsku ekipu i gledati kako se snimaju serije. I doista je Žica odlična serija, ali prikazuje samo jedan dio grada. Baltimore je i nevjerojatno lijepo mjesto i mi zaista volimo u njemu živjeti – kazao je Penniston te naglasio kako su knjigu i seriju zajednički napisali bivši policajac i novinar, koji su većinu priča temeljili na stvarnim događajima.
Tomu i njegovoj supruzi ovo nije prvi duži boravak u inozemstvu
Još kao mladi par, u ranim dvadesetima, proveli su dvije godine u Moldaviji, kao dio američkog Peace Corpsa, ili u prijevodu Mirovnog korpusa.
– Imao sam učitelja koji je radio u mirovnim snagama, a supruga i ja htjeli smo otići negdje, promijeniti sredinu, raditi s lokalnim stanovništvom, pomoći, ali i učiti njihove običaje, upoznati zajednicu te donijeti kući to iskustvo. To je ujedno i misija Fulbright stipendije. Mirovni korpus odlična su prilika za nekog mladog. Predavao sam engleski u školi, a zatim sam surađivao i u baseballu, pokrenuo lokalni klub. Supruga je radila u javnom zdravstvu, ponajviše s djecom, rješavajući probleme, prvenstveno sa zaraznim bolestima – kazao je Tom.
Učenje i uspjeh – put za uklanjanje društvenih i ekonomskih nejednakosti
Interes za poučavanje došao je kroz rad u Mirovnoj misiji u Moldaviji i kroz rad u osnovnoj školi.
– Na UMBC-ju sam radio na online nastavi i moja je strast bila podržati učenje i uspjeh jer su učenje i putovanja načini za uklanjanje prepreka i postizanje društvene mobilnosti. Baltimore je mjesto s velikim ekonomskim nejednakostima, a obrazovanje je put prema prevladavanju tih prepreka. Razvio sam skladište podataka za državne izvještaje, a u doktorskoj tezi koristio sam velik skup podataka za detaljnu analizu. Dobio sam posao u IT odjelu za obrazovne tehnologije, gdje sam stekao veliko znanje o podacima i analizi. Glavno pitanje koje sam si postavljao jest: ako nešto radimo, kako znati da je uspješno? – ističe Thomas.
Spominje i razdoblje pandemije, koje je donijelo i “tektonske” poremećaje u učenju, ali ističe da je bilo i dobrih i loših stvari.
– Online nastava nije za svakoga, ali ima veliki potencijal za podršku samostalnom učenju, praćenje napredovanja i pomoć gdje je potrebno. Na primjer, naše najstarije dijete ove godine na srednjoškolskoj razmjeni u Njemačkoj i uglavnom koristi Khan Academy za samostalno učenje, dok drugi studenti tako mogu sustizati gradivo – smatra “Baltimorac” u Varaždinu.
Nada se da će njegov rad pomoći uljepšati stvari, povećati šanse studentima da uspiju i doprinesu boljem društvu.
– Pratim trendove u podacima i tražim priče koje nam pomažu prepoznati gdje možemo intervenirati kako bismo promijenili ishode. Otkrivamo gdje možemo intervenirati da studenti uspiju. Ponekad, kad govorimo o učenju, zapravo mislimo na to da ostanu u školi ili imaju bolje ocjene, ali radi se o podršci stvarnom učenju. Na primjer, studenti koji završe fakultet u trajanju od najmanje četiri godine, prema istraživanjima, imaju, najmanje jedan milijun dolara više zarade u karijeri, tijekom života u SAD-u – ističe Penniston.
Izuzetno je stoga važno rano otkriti prednosti i prilike za studenta.
– Najveće šanse za dobru plaću su u STEM području. Želimo uočiti studente u ranoj fazi i pružiti im pravu pomoć da uspiju u predmetima kao što je, primjerice, kemija. Ako ne uspiju u prvoj razini, neće ići na organsku kemiju, a bez toga nema šanse za medicinu, primjerice. Rana intervencija može promijeniti njihove ishode i pomoći im da zarađuju više. Primjerice, ako krivulja uspjeha ide prema dolje dugo vremena, već i mali pomak može značiti veliku promjenu. Ako učenici rano nauče samoučinkovitost, to im povećava šanse za uspjeh – smatra Tom.
‘Ako si u tunelu, teško je vidjeti daleko’
Sve stvari koje proučava prenosi i na vlastitu djecu, unosi ih u obiteljski život.
– Lako je biti poslušan, teško je biti otporan. Srećom, kad si mlad, imaš puno godina za pogriješiti. Otpornost ide ruku pod ruku s empatijom i glavna želja je da moja djeca budu dobri i otporni ljudi. Sve ostalo će doći na svoje mjesto. Volim to što moja djeca uče ovdje, bez obzira na to što smo razdvojeni – jedna kćer je u Njemačkoj. Teško je kad si u nekakvom tunelu, kad si u mraku, vidjeti daleko, ali s vremenom stvari postaju jasnije. Trenutačno je jako puno ljudi u svijetu u svojim eho-komorama, posebno online – kazao nam je mladi znanstvenik.
U svojem radu, naravno, koristi i puno istraživanja.
– To nije samo obrazovna obaveza, već i dio “genetskog koda” naše institucije. Želimo vidjeti i znati zašto i kako neke stvari funkcioniraju ili ne funkcioniraju. Velika stvar kod analitike jest da je bez akcije ona samo analiza. Ako samo čekamo, to nije dovoljno. I u našem radu gledamo cijeli životni ciklus obrazovanja studenata – ističe Penniston, pa se ponovno vraća na društvenu nejednakost.
– Što se tiče padanja, nikome nije u interesu da studenti ne završe studij, ako će im to donijeti nekakav bolji život. Jedna od važnih stvari u našem radu jest da razbijemo predodređene karakteristike poput rase i socioekonomskih parametara. Dakle, manje je bitno hoće li ocjena biti A ili B, važnije je da smanjimo nejednakosti. To mi je zabrinjavajuće – da ne iskoristimo prilike, ne samo zato što je to problem u SAD-u, nego i zbog obrazovnog dosega roditelja. To je još uvijek važan faktor za diplomu, pa, primjerice, ako roditelj ima višu diplomu, to će biti deterministički faktor u uspjehu djeteta. Nije stvar samo u rasi, već u temelju na kojem stojiš kad uđeš u svijet. Nekima je put lakši, drugima nije. Cilj nije izbrisati sve nejednakosti, već poduzeti korake prema boljitku, kreirati bolju strategiju – ističe sugovornik.
A tu se opet poslužio primjerom iz svojeg Baltimorea.
– A kada pričamo o Baltimoreu, stvari koje ste vidjeli u seriji Žica nisu se tamo dogodile “same od sebe”. Povijest od Građanskog rata, ropstva, segregacije, pa prisutnost toga u raznim institucijama još i danas, oblikovala je ovakvu situaciju. Nitko ne želi da ljudi koji su povijesno bili uskraćeni nemaju bolje prilike – ističe Amerikanac u Varaždinu.
Penniston: Moramo na svijet gledati idealistički, ključno je da je on inkluzivan
Neko je vrijeme živio i na Aljasci, a od tamo dolazi druga “kultna” serija Život na sjeveru (Northern Exposure). Čini se kao potpuna suprotnost; Cicely iz serije je mjesto gdje potpuno različiti ljudi, naizgled totalno nespojivi ljudi, različitih zanimanja, svjetonazora, obrazovanja, nacionalnosti, sjajno surađuju.
– Da, tamo nema granica, to je svijet bez granica. I mislim da je važno imati takvu pomalo idealističku predodžbu svijeta. Važno je imati potpuno inkluzivan svijet, iskoristiti sve ljudske resurse. Ako diskriminiramo grupe na temelju obrazovanja roditelja, štetimo svima jer gubimo potencijal za tehnološke i društvene proboje, dobre susjede i obećanja koja ne ostvarujemo u nejednakom svijetu – istaknuo je Tom te naglasio:
– Moj indikator uspjeha jest to da, kada budem stariji, želim imati dobre susjede. Ne zato što sam altruist, već zato što sam sebičan, pa želim da meni i mojoj obitelji bude dobro – ističe Penniston.
‘Tempo u Hrvatskoj je bitno sporiji, ljudi razgovaraju, piju kave i to je jako dobro!’
Nije ni čudo stoga da mu se u Hrvatskoj, a posebice u Varaždinu, sviđa. Hrvatsku mnoga istraživanja često stavljaju u vrh svjetskih zemalja po sigurnosti života.
– Ovdje postoji određeni tempo, kultura ispijanja kave u kafiću. Kako mi volimo hodati, ima jako puno prilika za to. Nemamo auto, pa nam je užitak kada možemo pješačiti i do 15 kilometara dnevno. Živimo u širem centru pa su nam sve gradske znamenitosti nadomak ruke. Uživamo kupiti pecivo u lokalnoj pekarnici, uživamo otići na kavu zajedno barem jednom tjedno, supruga i ja – kazuje novi Varaždinac.
Mlađe dvoje djece je s njima u Varaždinu. Školuju se, pohađaju II. osnovnu školu, uče hrvatski jezik, imaju osigurano 70 sati nastave jezika. Treniraju vaterpolo. Supruga uživa u zasluženom odmoru u Varaždinu; inače je radila u javnom zdravstvu u SAD-u, a sada se odmara od posla i posvećuje obitelji.
– Iako, naravno, imaju nostalgiju za domom i nedostaju im prijatelji, mislim da imaju idealnu priliku i da je koriste: naučiti nešto novo, u novom okruženju. Kod kuće su učili španjolski jezik, ali sada su potpuno uronjeni u hrvatski. Sin mi uči i njemački, a sve to ne bi bilo moguće u Baltimoreu. Mislim da uživaju – smatra privremeni FOI-jevac Thomas.
Obišli su već dosta toga u Hrvatskoj, bili su u Splitu i Zadru, planiraju put u Sloveniju, a osim šireg područja, naravno, žele dodatno obići i užu okolicu Varaždina. Supruga i on planinare, pa je okolica Varaždina idealna za one koji to vole.
– Baltimore je malo drukčiji u odnosu na Varaždin. Volim svoj grad, ali ovdje se ne bojim šetati noću među ljudima. Nekad me jedino brine u mraku prelazak ceste. Ponekad pješaci očekuju da će svi stati, ali treba biti oprezan. Ovdje smo u potpunosti bez auta, pa puno hodamo, tako da se moramo priviknuti na prelaženje ceste – ističe Penniston.
Najveće razlike između Amerike i Hrvatske već su spomenute, a i prilično očite.
– Ako gledamo iz američke perspektive, najveća je razlika taj tempo života. Ovdje je puno mirnije, opuštenije, dok je kod nas u Americi stalno neka jurnjava. Mi Amerikanci stalno pokušavamo nešto napraviti, dok ovdje ljudi nekad sjede satima i samo razgovaraju. Mislim da je to vrlo važan aspekt koji se kod nas u Americi zanemaruje. To je bio poseban problem tijekom pandemije, jer smo radili cijelo vrijeme, bez izlaska van, što je i inače smanjeno u SAD-u. Ovdje mi se taj dio najviše sviđa – kazao je Tom
Što se tiče negativnosti, ističe da ih gotovo da i nema, tek neke sitnice, koje nije želio spominjati javno, da se netko ne naljuti.
‘Ne bih imao ništa protiv da mi djeca jednog dana odluče živjeti ovdje’
Varaždin mu se čini, kao grad po mjeri čovjeka.
– Zaista smo zadovoljni. Kao što sam rekao, cilj nam je u odgoju da su djeca što samostalnija, i kada bi netko od njih želio ostati ovdje, ne bismo imali ništa protiv. Odrastao sam u prekrasnom gradiću Palmer na Aljasci i kao mlada osoba jedva sam čekao otići čim sam mogao, a danas, kad se vratim, shvatim koliko je to lijepo mjesto. Varaždin je isto predivan grad, mogu shvatiti zašto ljudi vole manja mjesta. Povijesno je, ljudi su ljubazni, ne mogu se sjetiti iznimke koja bi bila drugačija, čak je i policija bila nevjerojatno strpljiva s dokumentima, svi su otvoreni. Jezična barijera nije problem, puno ljudi zna engleski, a i mi se sa “slomljenim hrvatskim” možemo snaći, polako napredujemo – zaključio je Thomas “Tom” Penniston, privremeni Varaždinac i FOI-jevac.
