Vrijeme je dolaska svetog Nikole, a Mračni pripovjedač donosi priču o njegovu zlokobnu pratitelju...
I opet smo došli u onaj dio godine kada će se oni najmanji svakako veseliti dolasku svetog Nikole, točnije – veselit će se darovima koje nosi. No mene je oduvijek, još dok sam i sam bio klinac, više zanimao njegov „suradnik“…
Krampus je to sablasno rogato biće iz folklora podalpskog područja, najpoznatije kao zlokobni pratitelj svetog Nikole tijekom adventa. U noći uoči blagdana sv. Nikole (5. prosinca), prema narodnoj predaji, Krampus obilazi domove zajedno s dobroćudnim svecem.
Dok sveti Nikola nagrađuje dobru djecu darovima, Krampus kažnjava zločestu – šiba ih snopovima načinjenima od grana breze, daruje im ugljen umjesto slatkiša ili ih čak, štoviše, trpa u vreću kako bi ih odnio u svoj brlog. Ova jeziva figura, slična đavlu, odnosno vragu, utjelovljuje tamnu stranu blagdana. On je „zli yin naspram dobrom yangu sv. Nikole“, mogao bih tako reći.
Poganski korijeni i prve pojave
Folkloristi i antropolozi smatraju kako Krampus vuče korijene iz prastarih poganskih običaja zimskog solsticija. Ime Krampus vjerojatno dolazi od starovisokonjemačke riječi „Krampen“ (što znači „kandža“) ili bavarske riječi „Krampn“ (u značenju nečega beživotnog, isušenog – možda aludirajući na njegov neugledan, „sasušen“ izgled). Već u antičko doba nailazimo na tragove sličnih maskiranih zloduha. Crkveni učitelj sv. Augustin oko 400. godine spominje bučne, razuzdane ljude „odjevene u kože“ koji tumaraju u doba zimskih blagdana, osuđujući takve poganske običaje kao nedopuštene. Premda Augustin, naravno, nije imenovao Krampusa, njegov opis podsjeća na arhaične rituale tjeranja zime – slične onima s kojima će Krampus kasnije biti povezan.
Tijekom srednjeg vijeka Crkva je žestoko suzbijala ovakve maskirane đavolje povorke. U doba inkvizicije bilo je strogo zabranjeno, pod prijetnjom smrtne kazne, odijevati se u đavolske likove. Zbog tih zabrana gotovo da i nema zapisanih izvora o Krampusu ili sličnim pojavama sve do ranog novog vijeka. Tek krajem 16. stoljeća – prema nekim izvorima oko 1582. godine – bilježi se prvi jasan spomen Krampusu srodnih maski i običaja. Time se Krampus, zajedno s drugim rustikalnim zimskim demonima (poput ženskih perchten-maski), počeo vraćati među narod, no sada preobražen i uklopljen u kršćanske običaje.
Mitološki pak gledano, Krampusova ikonografija nosi obilježja drevnih rogatih božanstava i duhova prirode. Njegov polu-životinjski lik podsjeća na grčkog Pana ili čak keltskog Cernunnosa – divlje bogove šuma s rogovima i kozjim nogama. U nordijskoj mitologiji postoji čak i legenda da je Krampus potomak Hel, mračne božice podzemlja (kćeri opakog boga Lokija). Premda izravna veza Krampusa s tim mitovima nije dokazana, takve priče odražavaju percepciju Krampusa kao prastarog demona tame i zime, ukroćenog tek djelomično od strane kasnije kršćanske tradicije.
Krampus u kršćanskoj tradiciji
Iako poganskog podrijetla, lik Krampusa opstao je transformirajući se unutar kršćanskih običaja, osobito uz blagdan svetog Nikole. U sklopu katoličke obnove (protureformacije) tijekom 16. stoljeća Crkva u alpskim zemljama ponovno uvodi običaj sv. Nikole kako bi parirala prosvjedničkim (protestantskim) utjecajima. Tom prilikom narodni običaji zimskih povorki spajaju se s kršćanskom poukom; sv. Nikola postaje dobri darovatelj, a uz njega se pojavljuje strašni pratitelj zadužen za kažnjavanje i utjerivanje straha u nevaljalu djecu.
U Alpama i širem području bivše Habsburške Monarhije (Austrija, južna Njemačka, dijelovi sjeverne Italije, Slovenije, Hrvatske, Mađarske i dr.) ovaj spoj tradicija pustio je korijenje do 17. stoljeća. Zapisi kazuju da su već u 17. stoljeću sv. Nikola i Krampus zajedno pohodili domove djece, a u 18. stoljeću takvi su kućni posjeti postali pomodna zabava čak i u gradskim, plemićkim krugovima, poput bečkih salona.
U početku je Krampus u sklopu kršćanske simbolike bio zapravo utjelovljenje vraga – domestificirani demon pod kontrolom sveca. U baroknim vjerskim igrokazima koje su poticali isusovci, lik đavla često je korišten u pedagoške svrhe kako bi se jasno oslikao kontrast dobra i zla.
Folklorist Leopold Schmidt ističe kako je u narodnoj katehezi 18. i 19. stoljeća Krampus prikazivan s lancima i rogovima, ponekad čak i s crnim krilima palog anđela – simbolizirajući Sotonu kojega su okovi sputali u paklu. Sveti Nikola kao biskup utjelovljuje božanski autoritet, pa stoga maska Krampusa služi kao živi podsjetnik što čeka one koji krše moralne norme: „Tko ne bude dobar, odvest će ga đavao u lancima“ – otprilike je bila poruka.
Važno je naglasiti da, unatoč čestom folklornom kazivanju o „drevnom poganskom demonu“, znanstvena istraživanja nisu potvrdila izravan kontinuitet Krampusa s pretkršćanskim božanstvima. Današnji oblik Krampusa više je sinteza raznih utjecaja – kršćanske demonologije i didaktike te ruralnih zimskih običaja. Ipak, kroz tu sintezu Krampus je postao trajnim dijelom pučke pobožnosti.
Kao narodna tradicija, u nekim je razdobljima nailazio i na osudu crkvenih ili državnih vlasti. Tako je još u 12. stoljeću Katolička crkva pokušala iskorijeniti slična „đavolska maskiranja“ zbog očite sličnosti s vragom. Čak i mnogo kasnije, 1934. godine, austrijske su ga vlasti (pod utjecajem konzervativne Kršćansko-socijalne stranke) zabranile, smatrajući da taj običaj nije u duhu vjere. No Krampus se uvijek vraćao – voljen koliko i omražen od naroda, potvrđujući svoju ukorijenjenost u lokalnoj kulturi.
Izgled i običaji Krampusa
Krampusova pojava lako ledi krv u žilama. Prikazan je kao dlakavo čudovište nalik jarcu – obraslo crnom ili smeđom dlakom, s velikim, uvijenim rogovima na glavi. Lice mu je iskešeno i demonsko; često ima dugi, isplaženi jezik nalik zmijskome, oštre očnjake i iskežene zube. U nekim prikazima jedno mu je stopalo ljudsko, dok je drugo kopito, što pojačava dojam nakaznosti.
Oko tijela Krampus nosi zveketave lance – simbol đavla okovanog od strane Crkve – kojima mlati po tlu praveći buku. Uz lance često nosi i zvona različitih veličina koja zlokobno zvone dok se kreće. U ruci drži tradicionalni snop brezovih šiba kojima „počasti“ svakoga koga izazove ili koga je proglasio zločestim. Na leđima Krampus često tegle košaru ili vreću spremnu da u nju strpa neposlušnu djecu i odvede ih u podzemni svijet – prema nekim pričama, da bi ih ondje pojeo ili mučio za kaznu. Ovi morbidni motivi, premda pretjerani, stoljećima su služili kao učinkovito odgojno sredstvo. Malo koje dijete nakon susreta s Krampusom nije bar nakratko poželjelo biti „jako dobro“.
U mnogim alpskim mjestima održavaju se i bučne Krampus-povorke (Krampuslauf). Skupine mladića maskiraju se u Krampuse te trče kroz selo uz vrisku, zvonjavu i pucketanje bičeva, namjerno strašeći promatrače. Ovakvi rituali imaju element karnevalske zabave, ali i dalje nose dozu straha jer Krampusovi udarci šibom po nogama okupljenih „za sreću“ znaju itekako peći. U novije vrijeme postalo je uobičajeno da se Krampusa može i podmititi. Naime, domaćini mu često ponude čašicu žestokog pića, obično rakije (Krampusschnaps), kako bi ga umilostivili. Ova duhovita gesta sugerira da se i najstrašnijeg demona može ublažiti – dobrim starim gostoprimstvom.
Ovo je stvorenje vremenom postalo i dijelom popularne kulture. Još krajem 19. stoljeća u Austro-Ugarskoj su se izrađivale slikovite čestitke s Krampusom (Krampuskarten), koje su ljudi slali jedni drugima za blagdane. Na starim razglednicama Krampus je katkad prikazan vrlo groteskno ili humoristično – primjerice, kako vijori jezikom noseći nestašno dijete u vreći ili čak kako pohotno progoni mlade žene. Te šaljive, erotizirane ilustracije iz doba secesije bile su svojevrsna ventilacija potisnutih strahova i želja; spoj strave i humora koji je očito intrigirao tadašnju publiku.
Danas je pak Krampus prerastao lokalne okvire – pojavljuje se u horor-filmovima, TV-serijama i stripovima, a Krampus-povorke održavaju se od Europe do Amerike – pa čak i u međimurskom Svetom Martinu na Muri. Iz izvoza alpskog folklora izrastao je globalni fenomen, iako u osnovi uvijek ostaje onaj isti stari, krzneni bauk iz zimskih noći podalplja.
Apotropejska uloga i simbolika
Što stoji iza potrebe za ovakvim strašnim običajima? Etnolozi nude dvojako tumačenje Krampusove uloge. S jedne strane, Krampus se može shvatiti kao apotropejsko sredstvo – u ulozi zaštitnika od zla. U folkloru se vjeruje da zastrašujuće maske i bučna povorka imaju moć otjerati zloduhe i nepovoljne sile. Upravo tako su i drevni pogani, a zatim i kršćani u Alpama, tumačili svoje divlje zimske rituale: kao tjeranje zime i zlih duhova tame iz zajednice. Krampus, sa svojim jezivim likom i larmom, idealan je „plašitelj“. Paradoksalno, on plaši da bi zaštitio. Prema tom shvaćanju, povorke Krampusa i srodnih spodoba (npr. Perchten) svojevrsna su kolektivna egzorcistička predstava – buka, vatra i rugobne maske trebaju otjerati sve negativno što vreba pod zimskim mrakom. Čak i danas, u doba električne rasvjete, ovaj arhaični impuls i dalje živi u narodu kroz bučne adventske običaje.
S druge strane, tu je i njegova pedagoško-moralna simbolika u kršćanskom kontekstu. On utjelovljuje strah kao odgojnu mjeru – tzv. „crnu pedagogiju“ prošlih vremena. Kao pratitelj svetog Nikole bio je koristan instrument da se djecu (a ponekad i odrasle) podsjeti na nužnost poštivanja društvenih i vjerskih normi. Njegovi lanci i bičevi poručivali su što čeka grješnike okovane u paklu, dok je uz njega uvijek stajao sveti Nikola kao utjelovljenje milosrđa i reda. Time se demonstrirala prevlast dobra nad zlom – svetac nadvladava demona, ali demon ipak ima svoju svrhu: kazniti prijestupnike i održavati moralni poredak.
Zanimljivo, iako ga u modernije doba sve manje ima u blizini sv. Nikole, Krampus je ipak na neki način preživio sekularizaciju i nastavio samostalno obitavati u folkloru. Štoviše, doživio je pravu renesansu popularnosti krajem 20. i početkom 21. stoljeća – od tradicionalnih alpskih sela do urbanih festivala diljem svijeta. Možda je razlog tome upravo univerzalnost njegova simbolizma.
Krampus istodobno utjelovljuje naše strahove i potrebu da te strahove obuzdamo. Kao mračni arhetip, on nas podsjeća da i u doba najsvjetlijih blagdana postoji tamna strana – ali da se s njome možemo nositi, bilo kroz humor, ritual ili jednostavno čašicu utjehe.
The Dark Storyteller