Danas smo bliže balkanskoj krčmi nego građanskoj Europi, kaže autor hvaljenog romana.
Iza varaždinskog književnika Tomislava Ribića dvije su iznimno uspjele promocije njegova novog djela, romana „Kornjača u staklenci šutnje”. Dvorane u Čakovcu i Varaždinu, gdje su predstavljanja održana, bile su posve ispunjene, čime je publika pokazala da je itekako sklona temama koje su autentično lokalne.
Obiteljska saga
Ribić u svom prvom iskoraku iz pjesništva u najzahtjevniju proznu formu donosi obiteljsku sagu u rasponu od oko četiri desetljeća, od 20-ih do 60-ih godina prošlog stoljeća. Ishodište priče je majčina bolesnička postelja, u vrijeme nakon njezina stradavanja pred naletom bicikla u varaždinskoj Vrazovoj ulici. Bilo je to 1959. godine, tek tri mjeseca prije rođenja sina Tomislava. Zatočena u medicinskom oklopu (poput „kornjače”), Verica se prisjeća obiteljske povijesti, koju upoznajemo fragmentarno, vrlo često i u nadrealno obojenim prizorima.
– Za moju obitelj i Čakovec i Varaždin podjednako su važni. U Čakovcu su rođeni moja baka i majka Vera. Tamo je baka provela mladost, tamo su korijeni obitelji Makovec. Radnja se u Varaždin seli 1935. godine, kad djed, državni službenik, dobiva premještaj.
Rječnik kihendojča
Roman, izdan tijekom travnja u nakladi Disputa (urednik je Josip Pandurić) atraktivno je oblikovan; tvrdih korica s ovitkom, a na naslovnici je sepia fotografija Marije i Vere Čulinović, snimljena u Čakovcu 1932. godine.
Knjiga je u svojem posljednjem dijelu opremljena i s 20-ak izabranih starih obiteljskih fotografija i dokumenata, a Ribić je za čitatelje pripremio i Mali rječnik kajkavizama i varaždinskog kihendojča.
– Imao sam sreću da posjedujem iznimnu arhivu fotografija iz dvadesetih i tridesetih godina. S obzirom na to da se odnose na Čakovec, poklonio sam ih Muzeju Međimurja. Zahvaljujući suradnji s ravnateljicom Mašom Hrustek Sobočan i kustosicom Anom Šestak, zaronio sam duboko u to razdoblje. A Borna Marčac mi je prevodio obiteljska pisma s mađarskog, koja su mi bila bitna za rekonstrukciju događaja.
Dvije vrste šutnje
Iako se temelji na faktografiji i dokumentima koje je obitelj pedantno čuvala, pogotovo baka i mamin bratić Aleksandar Makovec, Ribićev roman nije puka kronika. Na više od tri stotine stranica on opsežno uranja u obiteljske tajne koje nerijetko reflektiraju vrlo oporu društvenu zbilju. Tako da je to zapravo roman o dvije vrste šutnje.
– To je roman o obiteljskoj šutnji, ali i o društvenoj šutnji. Od malih nogu pamtim tišinu i pamtim šutnju. Pamtim kako su mama i baka u mojoj prisutnosti o važnim stvarima uvijek razgovarale na mađarskome. Postojale su teme koje nisu bile za djecu. Za sve te tajne o kojima pišem saznao tek kasnije. Mamin bratić ispričao mi je, primjerice, kako je vujča Lajči završio kao ratni profiter deset godina u zatvoru, iako to nije bio. I priču o njegovu putovanju u Beč, o vlaku kojim je djevojke iz javne kuće odveo na izlet u Budimpeštu, gdje je zakockao sve što je zaradio i vratio se pješice u Čakovec. Vujča Lajči je bježao cijelo ratno vrijeme od 1941. do 1945. godine, i to ispred svih vojski – domobrana, ustaša, njemačke vojske, mađarske vojske…
Ustaše gore od Nijemaca
Obiteljske priče tako istovremeno prikazuju društvene okolnosti. No, dok neke priče mogu biti gurnute na dno staklenke šutnje možda tek radi malograđanske ćudorednosti, neke druge priče šute daleko glasnije.
– Stric Ferdo je 1941. premještaj sa splitskog na varaždinski sud jer je Dalmacija bila poklonjena Italiji te su svi hrvati koji su radili u javnim službama bili razbacani po cijeloj NDH. Kad su ustaše saznale da je otišao u partizane, baku je na verandi kuće u Optujskoj ulici dočekala dobronamjerna ceduljica – upozoenje: “Ove noći ste vi na redu”. Nekoliko tjedana skrivali su se u zemunici kod prijatelja u Sračincu, dok se stvar nije primirila.
Prema nekim pisanim svjedočanstvima, u vrijeme rata njemačka vojska u Varaždinu bila je čak na manje lošem glasu od domaće, ustaške.
– Jednostavno, Nijemci su ustašama prepuštali posao. O tome se dosta zna. Nakon čišćenja grada od Židova tražili su njihove kuće kako bi ih pokrali. Mnogo je šutnje u tim pričama. Na nekoliko mjesta u romanu govori se o „tradiciji“ hrvatske šutnje.
Nestanak građanskog društva
Elementi su to kojima Ribić povezuje ono vrijeme i sadašnjost. Zapravo, kaže, cijela knjiga govori o našoj sadašnjosti, iako se sve događa prije gotovo stotinu godina.
– Htio sam da roman govori o društvu koje je bilo i kojeg više nema, odnosno ono tiho nestaje. Kroz jučer govorim o danas. Građansko društvo dvadesetih i tridesetih godina kod nas na sjeveru u Varaždinu i Čakovcu, a i diljem lijepe naše bilo je nositelj kulture i napretka, društvo razumijevanja i isprepletanja različitih kultura. Pogledajte današnji Zagreb. Osamdesetih godina megalopolis rock kulture, novog vala, a danas kakva se glazba sluša i tko je sluša.
Važna mu je to tema, nekoliko puta ponavlja koliko se društvo promijenilo.
– Prošlog ljeta, otkako se politička klima promijenila, zapitao sam se zašto sam uopće išao pisati taj roman. Iščitavao sam ga svakodnevno, koristio dostupnu literaturu. Poslije tri godine pisanja percepcija javnosti se iz temelja promijenila. Pitao sam se je li ono o čemu u romanu pišem tema ili netema. Utješila me samospoznaja da u romanu ne tumačim i ne objašnjavam vrijeme, što mi ni nije bio cilj jer tada bi roman bio pamflet, već se postavljam kao kroničar tog vremena, što su kritičari romana odmah primijetili i pohvalili. Ostavio sam čitatelju da sam donese sud o tom vremenu. Da danas počinjem pisati taj roman, vjerojatno bih odustao.
O razlikama u društvu
Ova knjiga je oda jednom vremenu, kaže Ribić:
– I to onom vremenu prije Drugog svjetskog rata. To je roman o dobu građanskog društva, građanske kulture, o razlikama u hrvatskom društvu. Oda je sjevernoj Hrvatskoj, dobu kada se odlazilo u Beč, Graz, Budimpeštu… Tamo se išlo ne samo u kupovinu, tamo su se mnogi i školovali. Kad su ranih 60-ih došli prvi televizori, kod nas se gledala austrijska televizija. U Varaždinu su znali reći „jeste gledali sinoć onu emisiju na Grazu”… Graz je bio sinonim za Austriju. Sjećam se emisija koje su kumovi dolazili gledati k nama. Dakle, tu je uvijek vladao jedan građanski mentalitet. Uvijek smo bili bliže Zapadu, a daleko od balkanske krčme koja nam je danas nadomak. Ljudi su uvijek bili marljivi. I oni sa sela i iz grada težili su znanju i školovanju. Na žalost, kao i u drugim zemljama, u Hrvaskoj su uvijek postojale razlike između razvijenih i nerazvijenih dijelova zemlje.
Suživot u različitosti
Osim toga što je to roman o razlikama između pojedinih dijelova iste države, to je svakako i roman o suživotu u različitosti.
– U takvom građanskom društvu prijateljstva su nadilazila religijske i nacionalne podjele. Mami je krsna kuma bila TamaraSaltikova, žena čiji je rođak bio gradonačelnik Harkiva, vrhunski matematičar sa Sorbone. Moji su bili evangeličko-katolička obitelj, susjedi su nam bili Židovi. U našoj ulici u Čakovcu, koju su po nama nazvali Kašarskom ulicom, iako se svakim prevratom mijenjalo ime, ona je kod starih Čakovčanaca i danas poznata kao Kašarska ulica. Osim obitelji Sivončik, mi smo bili jedina hrvatska obitelj, ali svi smo se razumjeli. Vladao je takav duh.
Ako građanskog društva više nema, što onda ostaje, pitamo autora.
– Neko novo doba. Doba nepismenosti, doba lažnih proroka. Vrijeme mobitela, neznanja. Imamo puno fakulteta, ali nikad više antiintelektualizma.
Poetski izraz
Iako je ovo Ribićev prozni prvijenac, iz izričaja progovara pjesnik; vidi se da čitamo pisca koji je stil brusio na poeziji.
– Poetski izraz dolazi mi prirodno. No, pripremajući se za ovaj roman, čitao sam romane autora toga doba, proučavao sam Krležu, Joycea, Döblina… Na kraju sam uvidio da moram naći vlastiti izraz. Tu sam posegnuo i za nadrealizmom, koristeći kao inspiraciju radove Marca Chagalla ili Salvadora Dalíja, kako bih primjerice opisao mamine izlaske iz vlastitog tijela dok leži u gipsu. Inspirirao me čak i film Inception Christophera Nolana. Ona scena kaosa u Rusiji, gdje Tamara Saltikova bježi pred revolucijom, dok se kuće preokreću, a vrijeme gubi smisao… Želio sam da čitatelj osjeti taj kaos kroz koji je ona prošla prije nego što je brodom došla do Dubrovnika, pa se skrasila u Zemunu i konačno u našem Čakovcu.
Još jedan poseban izazov bili su dijelovi u kojima piše iz perspektive djeteta. Tu je, kaže, odabrao kratke rečenice, koje u dnevničkim zapisima imaju funkciju podsjetnika na događanja.
Temeljita priprema
Fikcija i stil u ovome romanu su kao glazura prelivena preko fakcije. A za obuhvatiti fakciju bila je potrebna temeljira priprema. Proučio je Ribić preko 25 literaturnih naslova, od povijesnih arhiva do modnih kataloga iz tridesetih. A onda je na red došao urednik Josip Pandurić, koji je odigrao ključnu ulogu u klesanju ovog masivnog djela. Tek je šesta verzija otisnuta.
– Prvi rukopis imao je preko 500 kartica. Izbacio sam skoro stotinu stranica opisa dječjih igara i nekih digresija. Te stranice sada čekaju da možda ožive u nekom drugom djelu. A zadnju verziju romana prošao sam točno 46 puta. Svaka riječ je morala biti na svom mjestu. Kritičari su već uvidjeli da sam pazio na ljepotu rečenice. Moto romana jeova rečenica: „Izgovorene riječi su klopka iz koje se teško izađe, neizgovorene su križ koji ćeš nositi“. Ona je sažetak cijeleknjige. Pazio sam na izraz jer sam htio da lijepe rečenice služe kao odraz ljepote duha tog vremena, kao i u doba velikih romana.
Priče o „frikovima”
Iako je “Kornjača u staklenci šutnje” tek izašla pred publiku, Ribić i dalje radi. U mirovini je, ali ne i u miru.
– Nikad nisam u miru. Radim na zbirci kratkih priča, imat će tri ciklusa. Jedan ciklus je o neobičnim ljudima, „frikovima“, drugi je o bolesnima… I još jedan će biti. Neke od tih priča su već bile objavljene u Večernjem listu, i reakcije su izvrsne.
