S kojom namjerom nešto radite? Zbog čega vam je važno da djetetu kažete to što mu želite prenijeti? Zašto počnete nešto 'popravljati' na djetetu? Zbog čega ispravljate pogrešne postupke djeteta? Koja je vaša namjera u tome što započinjete?
Možda je vaša najbolja namjera u odgoju djeteta da mu skratite
muke učenja. Ili namjeravate djetetu pomoći da brže nauči i
shvati što prije.
Namjeravate mu objasniti da ste vi tako pokušavali i vama nije
išlo, pa mu sada pokušate objasniti da ono tako ne radi jer to se
tako ne radi nego drugačije, valjda vi znate bolej od njega. No,
dijete nema to iskustvo. Vi imate.
S kojom namjerom nešto radite? Zbog čega vam je važno da djetetu
kažete to što mu želite prenijeti? Zašto počnete nešto
‘popravljati’ na djetetu? Zbog čega ispravljate pogrešne postupke
djeteta? Koja je vaša namjera u tome što započinjete? Osvijestite
sebi namjeru s kojom nešto radite.
Roditelj često ima najbolju moguću namjeru kojom želi djetetu
pomoći u nečemu, no to bude pogrešno shvaćeno ili u nekom
trenutku krene po zlu i tada zaboravlja namjeru koju je imao i
krene raspravljanje, uvjeravanje a katkada i vrijeđanje.
Dobra namjera pada u vodu jer nije pala na plodno tlo. Baš je
zbog toga važno osvijestiti dobru namjeru koju imate i uskladiti
svoje djelovanje s njome.
Namjera je nečija zamisao koju je odlučio sprovesti u djelo. Kažu
da je put do pakla popločen dobrim namjerama. Gdje je krenulo po
zlu? Kako to da po putu ispadne pogrešno?
Imamo najbolju moguću namjeru, no ispadne najgore moguće. Kako je
to moguće?
Kada dijete nešto radi, pokušava po prvi puta a vi to gledate sa
strane, vama je jasno da to neće ispasti kako treba jer ste sami
isprobali postupak i iz iskustva znate da se to tako radi. Dijete
to ne zna. Ono je u procesu učenja i ne shvaća da je postupak
koji radi pogrešan. To mu je možda tek prvi pokušaj i tek treba
naučiti kako treba, a kako ne. Najbolja namjera koju roditelj u
tom trenutku ima je da skrati djetetu muke i (po)kaže kako je
najbolje da ono to učini. Ima djece koja će iz prve poslušati
roditelja i učiniti tako. Ima djece koja neće poslušati roditelja
i trebat će svoje iskustvo da nauče jednom za svagda kako se to
radi.
Je li po tome ovo drugo dijete zločesto? Ili samo želi učiti na
svojim greškama?
Kako se roditelj u tom trenutku drži svoje namjere da djetetu
skrati muke, ne shvaća da dječje odbijanje znači da dijete želi
učiti na svojim greškama, a ne na tuđim.
Koliko puta roditelji uče na tuđim greškama? Koliko često
općenito ljudi uče na tuđim greškama?
Najbolje greške su nam one kroz koje smo sami prošli. To čak ni
ne nazivamo greškama nego odličnim iskustvom. Toliko dobrim da
kada jednom naučimo, za svagda shvatimo i svladamo gradivo.
Uči li se doista na tuđim greškama?
Kada dijete želi proći kroz svoje iskustvo, zapitajte se je li za
njega dobro da samo isproba ovo ili da mu pomognem svojim
iskustvom?
Ako dijete sebi ne nanosi direktnu štetu ili nema mogućnosti da
se kroz to iskustvo ozlijedi, tada mu dopustite da stekne svoje
iskustvo.
U situacijama kad se dijete približava peći, kada hoće vidjeti s
koje visine može skočiti, kada provjerava svoju hrabrost gurajući
ruku nekoj divljoj životinji, približava se cesti i slične opasne
po život situacije, na roditelju je da dijete zaustavi, upozori,
objasni posljedice i nastoji riječima spriječiti od mogućih
posljedica.
Dobra namjera roditelja je da zaštiti dijete u opasnim
situacijama. No, dijete kroz dan proživljava mnoge bezopasne
situacije u kojima mu je potrebno iskustvo kako bi u sličnim
situacijama znao reagirati.
Treba li roditelj u takvim situacijama sprečavati dijete od
posljedica? I ne baš.
Dozvolite djetetu da stječe svoje iskustvo u situacijama u kojima
nema opasnosti za dijete. Pokušajte kasnije popričati s djetetom
i navesti slične situacije u kojima može primijeniti ovo
iskustvo. Tako stvarate u glavici djeteta povezivanje sličnih
situacija. Manje dijete tek uči povezivati iste i slične
situacije u svojoj glavici. Vašim navođenjem će naučiti.
Vaša dobra namjera u ovakvim situacijama je pomoć djetetu da na
osobnom iskustvu poveže slične situacije s ovim iskustvom. To
neće moći ako iskustveno ne doživi barem jednom.
Znači, moja najbolja namjera da vam objasnim da kao roditelj ne
trebate štititi dijete od apsolutno svih životnih situacija već
baš naprotiv, dozvolite djetetu da stječe svoje iskustvo kroz
bezopasne situacije a vi mu kroz razgovor objasnite potencijalne
opasnosti kada jednom u budućnosti dođe do toga. Ne radite to
tako da dijete uplašite već upozorite. Vaša dobra namjera u ovoj
situaciji je podučavanje na temelju iskustva koje je dijete
steklo.
Najbolje se uči na vlastitim greškama no ne živimo dovoljno dugo
da ih sve sami isprobamo. Zato nam koriste iskustva drugih. No,
ako ćemo živjeti život ispod staklenog zvona tako da nam drugi
pričaju svoja životna iskustva ili čitamo o njima, tada mi ne
živimo život i nemamo spoznaje o životu. Trebaju nam osobna
iskustva!
Razmislite u svakoj situaciji posebno koja je vaša roditeljska
namjera i uskladite svoje djelovanje s njome. Nemojte
prezaštićivati dijete jer od toga nema koristi niti dijete a ni
vi. Pokušajte katkada pustiti dijete da se ‘opeče’, omogućite mu
stjecanje osobnih iskustava kroz vlastite greške i vjerujte u
višu silu da zna što radi.
Čak i vi sami tako djelujete u životu, a djeca uče promatranjem.
Dijete vidi vas da preživite greške, pa želi preživjeti i svoje,
koje su u tom slučaju puno manje od vaših.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Puno više i detaljnije o ovakvom djelovanju u odgoju objašnjavam
tijekom predavanja za roditelje Odgoj bez vike. Pozivam da se
prijavite na mail 22. rujna u Čakovcu i 29. rujna u Splitu.
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.