Posao ste odradili kada vaše dijete zbog odličnog odgoja, samostalno gasi nasilne igrice i odluči ne gledati nasilne filmove. Kada ono samo preuzima odgovornost za svoj život...
S obzirom na sve promjene koje se na svijetu dešavaju, na to
koliko je povećan broj razvoda, na to da je nasilje postalo dio
svačijeg života kroz crtiće i igrice, djeca su još koliko-toliko
normalna.
Igračke više ne služe za igru u društvu već sve više dominiraju
individualne igre. Želite li da se dijete igra s drugim djetetom,
trebate ga najaviti i rezervirati termin. Želi li prije spavanja
pogledati nešto na medijima, nije da ima neki izbor. U 90 posto
dječjih izbora će dominirati nasilje. I s tim nasilnim zapisom u
umu liježe, te tako po cijele noći sanja nasilje.
Radim u školi kao učiteljica i svjesna sam svakodnevnih
situacija. Djeca mi pričaju o svojim strašnim snovima. Učim ih
družiti se međusobno. U početku je to izražavanje dragosti time
da lupiš drugo dijete.
Možete li zamisliti da većina djece ne zna ljubav drugačije
izražavati osim time da stisne, lupi, uvrijedi…
Nedavno su mi pričali da stave ruke na oči kada vide neku
ljubavnu scenu u animiranim filmovima u kinu.
Pitam ja njih tko od njih stavi ruke na oči kada je nasilna
scena. Dvoje djece je diglo ruku. Ostali su se čudili o čemu
pričam.
Cijeli sat smo razgovarali kako je ovo svijet nasilja u kojem
dominira nasilje. Kako oni odrastaju u tome i zato im je neobično
to da prekriju oči kada netko nekog poljubi.
Nasilje se polako ušuljalo u naš život i došlo do te mjere da se
više ni ne biraju moralno vrijedne igre za djecu, da roditelji
pred djecom igraju nasilne igre ili gledaju nasilne filmove.
Postalo je ‘normalno’.
No, nije normalno! I ne smije postati normalno.
Lako je vama odraslima koji to radite sada u odrasloj dobi jer
ste imali drugačije djetinjstvo u kojem nije bilo toliko toga.
Njima ej teže jer to gledaju od malih nogu a prikraćeni su za
ljubav. Niti ih se grli onoliko koliko bi trebalo, niti im se
tepa onoliko koliko bi trebalo, niti se s njima razgovara ili
komunicira onoliko koliko bi trebalo, niti se igraju društvene
igre onoliko koliko bi trebalo, sve manje vide roditelje kako
izražavaju međusobnu ljubav i poštovanje, a sve više u svjesniji
da se ili roditelji razvode ili prijateljevi roditelji i slično.
To je njihov svijet!
U što će se ta današnja djeca pretvoriti? U robote bez osjećaja
ili koji neće znati izražavati osjećaje prikrivajući emocije samo
da nitko ne zna kako im je iznutra.
Tako su sigurniji. Od čega? Od ljubavi? Zaštićeni su od ljubavi?
U ovom svijetu dominiraju dvije osnovne emocije – ljubav i strah.
Sami sebi iskreno odgovorite – koja od ove dvije emocije dominira
planetom?
Starije generacije nisu prikraćene za ljubav jer je prije toga
više bilo. Ako ne u obitelji, onda na medijima. Ove današnje se
filaju nasiljem koje u podlozi ima strah.
Ako se roditelji ne pobrinu da im dijete osjeti ljubav, živi
ljubav, da nauči izražavati i govoriti ljubav, da koristi čarobne
riječi: molim, hvala, izvoli, oprosti, da (samo)poštovanje
dominira životom djeteta, da se dijete samostalno pobuni protiv
nasilja i straha a prigrli ljubav, da nauči prepoznati razliku,
da u obitelji svati sve ovo i da dalje širi na društvo. Bez sve
ga ovoga, kakvu perspektivu ima naše društvo?
Svijet ostaje na mlađima, no pitanje je što im mi stariji
ostavljamo u nasljedstvo – najgoru verziju sebe ili najbolju
verziju sebe?
Ostavite im nešto zbog čega ćemo im olakšati a ne otežati život.
Ostavite im ono malo ljubavi što još dominira svijetom.
Ostavite dobar trag sebe u odgoju djeteta kako bi ono s ponosom
nosilo tu štafetu dalje, na svoje društvo, na svoju životnu
partnericu, na svoju djecu.
Nije to teško. I ne bismo trebalo očekivati od društva da ukine
sve nasilne crtiće te da ono prestane loše utjecati na našu
djecu. Posao ste odradili kada vaše dijete zbog odličnog odgoja,
samostalno gasi nasilne igrice i odluči ne gledati nasilne
filmove. Kada ono samo preuzima odgovornost za svoj život. No,
takva vrsta odgovornosti je posljedica odličnog odgoja roditelja,
dobre međusobne komunikacije roditelj-dijete i izražavanje
međusobne ljubavi i poštovanja.
I na kraju, možete dati sve od sebe i čini vam se da sjeme nije
palo na plodno tlo. Nema veze. Barem imate mirnu savjest. Ovako,
nemojte sebe dovesti u situaciju da se krivite kada za to bude
prekasno, jer će vas tada i dijete kriviti.
Budite najbolja verzija roditelja i dajte sve od sebe. A kako
kažu, ostalo je u božjim rukama.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.