Jedina namjera djeteta u tome je da roditelj bude sretan i zadovoljan. Ne razmišljajući o posljedicama, dijete samo želi da roditelj bude sretan jer tada to znači da je voljeno.
Nema predavanja bez ovog pitanja. Mnogi se roditelji pitaju zašto
im djeca lažu kada oni kao roditelji toliko toga čine za njih.
Sve bi im dali i sve učinili za njih a opet se nađu u situaciji
kada djeca nisu iskrena i kada ih uhvate u laži, bez obzira na
dob.
Postavite li sebi pitanje namjere djeteta već ćete i sami sebi
dati odgovor, ako ste iskreni. Koja je namjera djeteta da laže?
Što time želi postići? I kako uopće dođe do toga da se upusti u
laži?
Kada roditelj podigne ljestvicu očekivanja previsoko, dijete
shvati da nikako ne može udovoljiti roditelju i da je ovaj
neprestano nezadovoljan rezultatima i uspjesima djeteta. Želeći
udovoljiti roditelju dijete izmisli nešto ili laže.
Kada je reakcija roditelja onakva kakvu je dijete očekivalo, tada
ono shvaća da ipak postoji način kako da razveseli roditelja, no
jedini je problem što ono ne može u praktičnom životu to učiniti
ma kako se trudilo. Ne zna kako roditelju objasniti da ono ne
može realizirati roditeljska očekivanja. I zato počinje raditi
ono što čini roditelju zadovoljstvo jer ipak vas dijete
bezuvjetno voli. Počinje lažima činiti roditelja sretnim.
Jedina namjera djeteta u tome je da roditelj bude sretan i
zadovoljan. Ne razmišljajući o posljedicama, dijete samo želi da
roditelj bude sretan jer tada to znači da je voljeno.
Mlađa djeca uopće ne razmišljaju o posljedicama u smislu što će
biti kada ih roditelji uhvate u laži. Starija djeca djelomično
shvaćaju posljedice no kada stave na vagu zadovoljstvo roditelja
i posljedice, odlučuju se udovoljiti trenutnim zadovoljstvima
roditelja i miru u domu.
Tek kada sve izađe na vidjelo shvate da im su povrijedili
roditelja, a uopće to nisu imali namjeru. Baš suprotno od toga,
htjeli su roditelje činiti sretnima. Zato vam i u tom trenutku
ponavljaju ‘Ti ne razumiješ!’.
Tek kada shvate koliko su roditelji razočarani što im je dijete
lagalo i koliko su ogorčeni djetetom, tek tada dijete istinski
shvaća posljedice čitave situacije. Do tada mu nije to bilo ni u
peti a namjera sasvim druga, suprotna od one koja se dogodila.
Koliko dugo laž ostaje skrivena, toliko dugo dijete lažima
usrećuje roditelja. Zapliće se sve više i više čineći roditelja
zadovoljnim i sretnim informacijama koje mu servira, ne
shvaćajući posljedice. Sve dok se sve ne razotkrije i roditelj
uzme vremena objasniti djetetu posljedice i stvarno stanje
stvari.
Ovo pokušava svako dijete, no ako bude odmah u startu
razotkriveno od roditelja tada nema nastavak priče. Ako su
roditelji prezauzeti ili iz nekog razloga ne shvate da se dijete
zapliće, cijela priča traje sve do roditeljske reakcije. Što je
duži period toga da roditelj to ne shvaća i ne razotkrije, dijete
će se bolje izvještiti u lažima.
Znači, kao roditelj pokušajte prepoznati govori li vam dijete
istinu ili ne i popričajte o važnosti međusobne iskrenosti.
Što još roditelj može učiniti kako ne bi došlo do
laganja?
Možete u startu naučiti prihvaćati dijete kakvo ono jeste. Ako ne
postavljate previsoka očekivanja od djeteta već se uskladite s
njegovim mogućnostima i motivirate dijete da bude što bolje, a ne
očekujete da bude, tada će dijete biti svoje, takvo kakvo jest i
neće pribjegavati lažima.
Prihvaćanjem djeteta šaljete poruku djetetu da i ono vas prihvati
takvi kakvi vi jeste, nekada dobri, nekada ljuti a nekada svoji i
na to imate pravo. Baš kao što i dijete ima pravo na to.
Životni putevi nas stave u raznorazne nepredvidive situacije i
ono što ej bitno u svakom trenutku da ostanemo vjerodostojni i
vjerni sebi jer nas djeca više gledaju nego li nas slušaju. Ne
možete vi činiti neke stvari a govoriti nešto sasvim drugo i
očekivati da će vam dijete povjerovati. Neće! Poruku koju tako
šaljete je da i dijete može činiti isto što i vi – ponašati se na
jedan način a govoriti nešto sasvim drugo, lagati.
Roditelji nesvjesno djeluju na dijete tako da se ono počne
ponašati s dvostrukim mjerilima, no samo zato što uče
promatrajući, na što mi odrasli redovito zaboravimo.
I za kraj jedna priča – Zbog jedne igle. Ova priča je ISTINITA.
Dogodilo se u kući u kojoj sada stanujem, prije otprilike 60
godina.
U to doba, običaj je bio da putnici koje noć uhvati na cesti, u
nekoj obližnjoj kući zamole za večeru i noćenje na sjeniku. Tako
je bilo i jedne jesenje večeri u Zagrebu. U kuću moje bake i
djeda došao je putnik i zamolio za prenoćište. Uz večeru su
razgovarali.
Pita ga djed: ‘Odakle idete?’ ‘Idem iz Lepoglave, bio sam u
zatvoru 35 godina. A za sve je kriva moja mama.’ ‘Pa kako mama,
što je napravila?’
‘Kad sam imao 7 godina otišao sam u susjedovu kuću i ukrao sam
iglu za šivanje. Donio sam ju kući, a mama je rekla – bravo sine,
baš nam je trebala igla! Nakon toga sam nastavio krasti sitnice
po kućama. Počeo sam krasti i od prolaznika i jednom sam u
pokušaju krađe ubio čovjeka. Tako je jedna igla i mamina pohvala
odredila moj cijeli život…’
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.