Ono što nas tišti i boli najlakše je potisnuti, no trebali bismo se naučiti suočiti s izazovima i iz cijele situacije izaći jači...
Svatko od nas na svoj se način nosi s emocijama. Kada su one
ugodne, prepuštamo im se, no što kada su teške i kada bismo
najradije pobjegli od njih ili ih potisnuli?
Upitali smo psihologinju i
praktičarku tjelesno-orijentirane metode Hanu
Matejašić da nam kaže kako se najbolje nositi s
neugodnim emocijama.
‘Kada smo bili djeca nismo imali kapacitet nositi se sa emocijama
te smo tu regulaciju tražili od roditelja, odnosno projicirali
smo na njih svoju emociju, a oni su nam uspješno ili manje
uspješno pomogli da se izreguliramo. Kao primjer možemo navesti
dijete od par mjeseci koje plače, a roditelj ga pokušava
smiriti detektirajući razlog zbog kojeg plače te učiniti
određenu akciju koja će smiriti dijete’,
objašnjava Hana Matejašić te nam otkriva zamke u
koje možemo upasti kada smo u izazovnom životnom periodu, ali i
prokušane, zdrave načine na koje bismo se trebali nositi s našim
emocijama.
Kako se štitimo od neugodnih emocija?
Nitko od nas nije odrastao u idealnim uvjetima te sada u
odrasloj dobi s određenim emotivnim stanjima se teže nosimo i
koristimo razne obrambene mehanizme kako bismo ih
izbjegli. Razni su neučinkoviti mehanizmi, a neki od njih
su:
Projekcija svoje neugodne emocije na drugu osobu
Recimo, ne možemo se nositi sa svojom ljutnjom pa projiciramo na
partnera da nam se čini da je on ljut na nas.
Pomaknuta agresija kako bi se rasteretili
ljutnje
Primjer za to je kada se ‘istresemo’ na kolegicu na poslu, a u
stvarnosti nas je naljutio šef, ali to nismo direktno
iskomunicirali s njim.
Okretanje neugodne emocije prema sebi i
potiskivanju emocija
Ova praksa kasnije može voditi anksioznosti pa i
depresiji.
Kako se na zreo način nositi s neugodnim
emocijama?
Prvi korak je razvijanje samosvijesti – svjesnost o
onome što se uistinu trenutno događa u nama. To bi značilo
zastati i primjetiti što osjećamo, koje su senzacije prisutne u
tijelu te vidjeti i na racionalnoj razini koje nam misli
prolaze umom.
Također trebamo promotriti da li su naše emocije i njihov
intenzitet prikladne situaciji ili ne. U nekim situacijama
je sasvim u redu naljutiti se ili osjećati krivnju, tugu itd.
Iako zvuči lagano, u pojedinim situacijama to često nije i naši
obrambeni mehanizmi mogu snažno djelovati na nas.
Kada postanemo svjesni svoje unutarnje dinamike, važno je
vidjeti koja je naša potreba u pozadini svega i kako ju
zadovoljiti – je li to direktno komuniciranje i izražavanje
emocija osobi koja nas je povrijedila ili bivanje samima,
možda odlaženje u šetnju ili trčanje kako bi se fizički ispuhali
ili nam s druge strane trebaju bliski drugi kako bi podijelili
sebe i osjetili se podržano, objašnjava psihologinja.
Ono što često kažemo prema tjelesno-orijentiranoj
metodi je kako nekada trebamo samo ‘sjesti’ u emociju – što
znači vidjeti ju i osjećati, a ne izbjegavati ju te joj
dopustiti da postoji i propustiti ju, a nakon upoznavanja s
njom i zadovoljenja unutranje potrebe, razviti prihvaćanje i
suosjećanje prema sebi. Na taj način gradimo kapacitet za tu
emociju.
S druge strane nekada nam je potreban i mali odmak i
distrakcija kako bi možda dobili novu perspektivu te trebamo
prepoznati kada učiniti jedno, a kada drugo,
zaključuje psihologinja i
praktičarka tjelesno-orijentirane metode
Hana Matejašić.