Naime, većina roditelja rođenjem drugog djeteta 'zapusti' starije dijete. Ono je čitav svoj mali život bilo samo s njima i ne zna i nije još naučilo što znači dijeliti pažnju s nekim.
Kakvi su vam odnosi među djecom? Svađaju li se češće ili su
odnosi skladni? Kako vi doživljavate njihov međusobni
odnos? Je li vama teško slušati njihov loš odnos, njihove
svađe i prepucavanja? Što poduzimate u pogledu toga?
Obzirom na to da je to tema koja je često dio individualnih
savjetovanja koja održavam, odlučila sam pisati i o tome.
Odnosi među djecom se formiraju od rođenja drugog djeteta. Ono u
čemu je češće problem je odnos starijeg djeteta prema mlađem. U
jednom trenutku života postaje ljubomorno na mlađe. I svi vam
govore da je to faza i da će proći, no ja ću vam reći da do toga
ne mora ni doći ako imate pravilan stav prema djetetu.
Naime, većina roditelja rođenjem drugog djeteta ‘zapusti’ starije
dijete. Ono je čitav svoj mali život bilo samo s njima i ne zna i
nije još naučilo što znači dijeliti pažnju s nekim. Njegov status
se mijenja i treba mu vremena za prilagodbu.
Umjesto da roditelji i dalje veći dio vremena posvete starijem
djetetu kako bi mu taj dio prilagodbe bio što lakši, oni svu
svoju pažnju usmjere na mlađe dijete, bave se njime i tjeraju
starije dijete da radi isto. No, ono ne shvaća što se zbiva jer
do sada nije bilo tako.
U tom očaju i jadu nastoji privući barem malo pažnje na sebe, no
ni to mu ne uspijeva jer umjesto da se roditelji njime bave, oni
sada odjednom galame jer im odvlači pažnju.
U svojem kratkom životu je naučio da je roditeljima do sada
godilo kada je privlačio pažnju, no sada ni to nije dovoljno.
Nema previše opcija u ponašanju jer ih ne zna, nema iskustva i
onda radi ono što zna – bude zločesto jer to jedino ‘pali’ kod
roditelja. Jedino tada ima pažnju i jedino ih tada ima za sebe.
Naročito ako povređuje mlađeg od sebe. Tada roditelji konačno
imaju fokus na njemu.
Eto, tako vam to izgleda iz cipela starijeg djeteta, koje je, ne
zaboravite – još uvijek dijete, bez dovoljno životnog iskustva
kako bi znao drugačije. Stoga, jedino roditelj može svojim
djelovanjem izazvati drugačiju reakciju djeteta.
Ako roditelji i dalje nastavljaju posvećivati pažnju starijem
djetetu jednako ili čak i više nego li mlađem, tada se to dijete
neće osjećati zakinuto i bit će mu lakše prilagoditi se
pridošlici. Nije mu takav šok a ni prevelika promjena.
Nemojte misliti da ćete zakinuti mlađe dijete, jer nećete. Ne
zaboravite da se ono rodilo nakon prvog i da ono zna kako je biti
drugo, zna dijeliti i ima iskustvo koje prvo dijete nema. Zato se
kod drugog ne javlja ljubomora čak ni kasnije kada dođe drugo ili
treće dijete jer ono od malih nogu ima iskustvo dijeljenja i
pažnje i roditelja i stvari i svega ostalog.
Mlađe dijete je svojim iskustvom bogatije od starijeg za to
društvo i dijeljenje dok starije dijete nema to iskustvo. Do sada
je sve bilo po njegovom i sve je bilo njegovo a sad odjednom
spominju neko dijeljenje. Mora davati nešto od sebe što do sada
nije iskusio. Kao da mu netko nešto oduzima i nema pojma hoće li
njemu ostati dovoljno. Šok za dijete! I u čitavom tom šoku
ga se okrivljava i ne razumije. Još jedan šok.
Većini roditelja je teško uz pridošlicu nastaviti imati jednaku
pažnju prema starijem djetetu. Imaju osjećaj da ovo mlađe
zahtjeva više pažnje od njih. Moj savjet je da se podijelite.
Kada se jedan roditelj bavi mlađim da se drugi bavi
starijim.
Zatim da starije dijete što više uključujete oko mlađeg te da ga
uvjeravate da je ono starije, mudrije i više zna te može paziti
na mlađe. Pokažite da imate povjerenja u starije dijete tako
što ga podučavate kako s mlađim i usmjeravate da se angažira i
što više uključi. Obavezno uvedite jednom dnevno igru samo sa
starijim djetetom, kada mlađe spava ili slično.
Jednom tjedno jedan od roditelja može sa starijim otići negdje na
bazene, u šetnju, u parkić i proglasite to vrijeme samo za
starije dijete. Pretvorite to u ritual tako da osvijestite
starijem da je i dalje u vašem fokusu, što on sebi tumači da ga i
dalje volite. Ništa manje nego ranije.
Sve ovo doprinijet će tome da vam ovo bude samo prijelazni period
prilagodbe ili doslovno prolazna faza, a ne problem u obitelji.
Užasan je osjećaj kada dijete sebe osjeti kao problemom obitelji,
a nemalo puta roditelji to učine i govore okolo da je tome tako.
Nemojte o tome pred djetetom. Ono nije a ni ne treba biti
problem! Djeca u vaša radost, zar ne?
Mnogi ih ne mogu imati i dali bi život da ih imaju, a vi ih imate
i stvarate problem i nazivate ih problemom.
Ja tvrdim da svaki problem ima rješenje i ako vi ne znate za
rješenje, otiđite do stručne osobe po rješenje. To je bolja
opcija nego li stvarati komplekse djetetu.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.