Usmjeravajući dijete na ono što želite da učini neka bude poticajno za dijete. Vi najbolje poznajete svoje dijete i znate njegov interes.
Koliko vas inspirira kad vam netko nešto zabrani? Imate
osjećaj da baš sada o tome češće mislite i to vam postaje više u
fokusu. Kao da baš morate napraviti to što vam je zabranjeno.
Iako prije o tome uopće niste razmišljali, sada razmišljate kako
da to isprobate.
Kada nešto čujemo i kada je nešto ‘zabranjeno voće’ tek tada nam
postane predmet žudnje. Neka vrsta psihologije, ne nove nego još
od rajskog vrta.
Znajući to, bilo bi dobro da u odgoju što manje koristite zabrane
odnosno da ih s vremenom izbacite iz uporabe primjenjujući i
vježbajući novu vještinu – poticanje.
Već sam prije pisala o tome kako roditelj djetetu treba biti
motivator ili osoba koja ga inspirira i pokreće naprijed umjesto
da je policajac koji zabranjuje i kažnjava.
Ako ste i sami odgajani kao policajac, malo će vam duže vremena
trebati da se izvještite u ovoj metodi, no više će vam biti od
koristi i vama i djetetu. Kada uvidite prednosti i shvatite
koliko brzo postiže rezultate i sami ćete biti motivirani da je
primjenjujete češće.
Radi se o usmjeravanju pažnje djetetu na ono što sami
želimo. Umjesto da zabranjujemo ono što dijete radi, mi ga
potičemo i motiviramo da učini ono što želimo.
Često se uhvatimo da djetetu govorimo zabrane poput: ‘Ne skači!’,
‘Ne bacaj hranu!’, ‘Ne udaraj me!’, ‘Ne skidaj odjeću!’, ‘Ne
govori punim ustima!’, ‘Ne diraj to!’, ‘Ne trči na cestu!’, ‘Ne
viči!’…i tako dalje.
Naš um ne čuje ne, niti ga ne doživljava. Naš um je poput Google
tražilice. Kada u nju upišete ‘Ne viči!’ ona izbacuje sve o
vikanju. Kada u nju upišete ‘Ne bacaj hranu!’ izbacuje sve o
hrani. Kao da nije shvatila negaciju. Tako i naš um ne čuje
negaciju i ne doživljava je kao nešto što ne smije već baš
naprotiv, ono što treba učiniti.
Tako svaki put kada djetetu dajete zabrane ono ne čuje negaciju i
učini baš ono što vi ne želite. Ili vas dijete pita ‘Zašto?’.
Time što odgovorite zašto nešto ne smije, još uvijek niste dali
upute što biste željeli. Ne zaboravite, vi ste motivator, osoba
koja pokazuje što treba i kuda treba ići.
Što možete učiniti?
Možete dati konkretnu instrukciju djetetu što biste željeli da
ono učini. Umjesto da ne učini ono što vi ne želite, recite
djetetu i potaknite ga da učini ono što je bolje za dijete.
Na primjer, ako je netko iz Čakovca i želi ići u Varaždin, onda
mu nećete reći ‘Nemoj ići u Prelog!’ ili ‘Nemoj ići u M.
Središće!’ nego ćete dati uputu kuda treba ‘Idi za Nedelišće, pa
nakon toga za Pušćine, Kuršanec i slijedi Varaždin!’.
Kada mi djetetu dajemo zabrane, mi ga fokusiramo na ono što ne
želimo umjesto na ono što želimo. I zato je važno da promislite
što želite kada vidite da dijete radi nešto što vam se ne sviđa i
da ga usmjerite na pravi put.
Evo nekoliko primjera što se u stvari događa:
Nema točnih i krivih odgovora. Na neka će dijete reagirati a na
neka neće. Ono što je važnije da potičete dijete i usmjeravate na
ono što želite da ono učini a da se što manje bavite zabranama.
Usmjeravajući dijete na ono što želite da učini neka bude
poticajno za dijete. Vi najbolje poznajete svoje dijete i znate
njegov interes. Pohvalite ga i potaknite na novu aktivnost ili na
ono što bi bilo dobro da radi.
Ovo je vještina. Što je više primjenjujete to ćete iz dana u dan
biti sve bolji i bolji. Jednako tako ako svu energiju usmjeravate
u davanje zabrana, sve ćete čvršće i jasnije naređivati i biti
sve stroži, a rezultati će izostati, naročito kada se dijete
zainati i radi po svome.
Ako sebe izvještite u tome da potičete dijete na nešto drugo, na
ono što bi bilo dobro da učini ili na spretniju primjenu
postojećeg, tada će dijete dobiti TOČNU UPUTU što treba i s
vremenom imati sve bolje ponašanje a vaše zadovoljstvo će biti
veće. To i želite na duže staze, zar ne?
Znači, dragi roditelji, i za zabrane i za poticaje trebate
jednaku količinu energije, samo što će rezultati na duže staze
biti bolji u slučaju poticaja.
Moj vam je savjet da se potrudite u poticanju jer je bolje za
dijete i za vas. No, vi ste glavni ispod svojeg krova i na kraju
ćete sami odlučiti što želite. Ovo je moja preporuka da vam s
vremenom bude lakše, a da se dijete ugodnije osjeća i da dobije
konkretnu uputu što treba činiti. Na vama je da olakšate sebi i
djetetu promjenom svojeg ponašanja.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.