– Mama, kad se porežem, boli me, ali ne ruka, nego tu, u prsima – riječi su zlostavljanje djevojčice. Sve to događa se u 2. osnovnoj školi u Varaždinu kojoj je UNICEF prvi u Hrvatskoj dodijelio plaketu ‘STOP nasilju među djecom’
> Majka zlostavljanog djeteta: ‘Mojoj kćeri govore da smrdi i neka se ubije’
> ‘Zlatna mladež’ maltretira djevojčicu, slučaj prijavljen, no ništa se ne mijenja
– Dragi moji prijatelji i obitelj. Meni je fakat žao ali to više ne mogu podnijeti. Ili me netko zeza u školi ili se svađam s mamom. Meni je stvarno dosta svega!!! – stajalo je na izgužvanom papiriću koji je majka 13-godišnje djevojčice, učenice 2. osnovne škole u Varaždinu, pronašla u kanti za smeće.
Od šoka je zanijemela, počela se tresti. ‘Bullying’ koji njezina djevojčica proživljava u školi doveo je do toga da njezina djevojčica razmišlja o tome da si oduzme život?
Svaki dan razgovaraju o onome što se događa u školi. Djevojčica je povučena, ne voli pričati o problemima koji ju tište i ima osjećaj krivnje zbog onog što joj se događa, a majka je na rubu živaca zbog brige o kćeri i zbog toga nema strpljenja pa njihovi razgovori često prerastu u nadvikivanje. A da djevojčicu nešto tišti, nedvojbeno je.
Samoranjavanje skalpelom
Majka je već u nekoliko navrata primjetila površinske rane na podlaktici svoje kćeri. Djevojčica isprva nije željela priznati kako su rane nastale i tek na majčino inzistiranje priznala je da je sama zarezala svoju ruku skalpelom.
– Mama, kad se porežem, boli me ruka, a ne tu, u prsima – bilo je njezino objašnjenje.
Za samohranu majku, koja je izuzetno vezana uz svoju djevojčicu, bila je to kap koja je prelila čašu. Njezina djevojčica proživljava bullying u školi već godinama, a škola taj problem, unatoč učestalim prijavama, nije uspjela riješiti i na kraju je došlo i do eskalacije. Odlučila je zato o svemu javno progovoriti.
– Moja djevojčica je mirna, tiha, povučena i izuzetno osjetljiva. Lako se rasplače i ne zna se nositi s nasiljem ni u fizičkom ni u bilo kojem drugom obliku. Isto tako, poprilično je drugačija u odnosu na drugu djecu. Ne zanimaju je odjeća, fotografiranje selfieja i takve stvari. Voli stripove i već godinama uči japanski jezik. Činjenica da je drugačija i da je vrlo osjetljiva uzroci su zašto su se dvojica malih nasilnika okomili na nju – ističe majka djevojčice.
– Nasilje je počelo u drugom razredu. Jedan dječak, sin jednog poznatog sportaša, počeo ju je učestalo zadirkivati. Ona bi se na to rasplakala, što bi dovelo do novog zadirkivanja i tako unedogled. Budući da je taj dječak izuzetno popularan u razredu, i drugi kolege iz razreda su pratili njegov primjer i ubrzo je život u školi za moju djevojčicu postao pakao. S obzirom na to da je i kod kuće povučena, isprva nije željela sa mnom dijeliti što se događa u školi, ali očito ju je to izjedalo jer se počela mijenjati. Povukla se u sebe i u svoj svijet. Bilo je potrebno puno razgovora i strpljivosti da sa mnom podijeli to što joj se događa u školi – dodaje majka.
Pismena isprika zlostavljača
Nakon što joj se kći napokon otvorila, majka je slučaj prijavila razrednici koja je reagirala. Dječak koji je bio inicijator zadirkivanja, vrijeđanja i omalovažavanja nekoliko je puta bio prisiljen njezinoj kćeri napisati pismenu ispriku i razrednici se obavezati da će prestati s takvim ponašanjem.
– To, međutim, ništa nije riješilo. Mali ‘bully’ je samo postao lukaviji i pronalazio kreativnije načine kako da je zadirkuje a da nitko od odraslih to ne primijeti – naglašava majka.
Njezina je kći u Drugoj osnovnoj školi Varaždin u takvim okolnostima provela još tri godine, do završetka četvrtog razreda, kad se s majkom preselila u Rijeku i počela pohađati Waldorfsku školu.
– Mislim da je to bio najsretniji period njezina života. U toj školi bullying jednostavno nije moguć jer na bilo kakav oblik nasilja odmah reagiraju i nastavnici i osoblje škole, ali i sama djeca. Činjenica da je drugačija, da je zanimaju drugačije stvari u odnosu na drugu djecu u toj je školi bila vrijednost koju se treba njegovati, a ne problem. Sjajno se uklopila i bila je sretna – naglašava majka.
No, životne okolnosti natjerale su majku i njezinu kćer da napuste Waldorfsku školu u Rijeci i vrate se u Varaždin. Majka je odlučila ponovno je upisati u istu školu i u isti razred koji je već pohađala. Nakon povratka majka je podsjetila razrednicu na slučajeve bullyinga koji su se događali prije i zamolila je da obrati pozornost na to kako se više ne bi ponavljali. Djevojčica se vratila u Drugu osnovnu školu Varaždin na početku drugog polugodišta šeste godine osnovnog školovanja, a u razredu ju je, uz ostale kolege, dočekao i dječak koji joj je prije stvarao probleme.
– Maltretiranje je počelo doslovno od prvog dana povratka u školu. Prva rečenica koju joj je taj dječak uputio nakon što se vratila iz Rijeke bila je: ‘Opet ti. Zašto si se vratila glupačo?’ Zadirkivanje je preraslo u otvoreno vrijeđanje i omalovažavanje. S tim da je mali nasilnik dobio podršku u učeniku koji je došao u razred u vrijeme kad smo bile u Rijeci. Taj joj dječak danas u školi radi najviše problema – ističe majka.
– Mojem djetetu gotovo svaki dan u školi ti dječaci govore da je glupa, da smrdi, da je nitko ne voli i da je najbolje da se ubije. To joj govore otvoreno i bez imalo kajanja pred kolegama iz razreda i drugim učenicima iz škole za vrijeme školskih odmora, ali i tijekom nastave, pred razrednicom i nastavnicima, čak i trenucima kad odgovara za ocjenu. Iako puno uči i trudi se, ocjene su joj drastično pale, a svaki mi dan govori da se boji ići u školu. Depresivna je i anksiozna, osjeća krivnju zbog svega što se događa iako nije ništa kriva i nedavno je to eskaliralo do te razine da se počela rezati skalpelom po podlaktici. A reakcija škole svela se na to da nju šalju kod pedagoginje i psihologinje na razgovore, dok se malim ‘bullyjima’ ništa nije dogodilo – naglašava majka.
– Škola jednostavno ili ne zna ili iz nekog razloga ne želi riješiti problem. Podnosila sam na desetke prijava razrednici, pisala mailove ravnatelju, no moje dijete u školi i dalje svaki dan proživljava pakao. Vrijeđali su je i na Facebooku i kad sam to prijavila školi, rekli su mi da ono što se događa na društvenim mrežama nije problem škole. Pisala sam i pravobraniteljici za djecu koja mi je odgovorila da je sve vezano uz školu i odnose kolega iz škole, događalo se to u učionici, na školskom igralištu, autobusnom stajalištu na putu do škole ili na društvenim mrežama, stvar škole i da je škola dužna reagirati.
Škola ne uspjeva riješiti situaciju
No, u slučaju moje djevojčice škola ne reagira. Ti mali nasilnici na kraju prošle školske godine, nakon što su nekoliko mjeseci svakodnevno vrijeđali i omalovažavali moju djevojčicu, dobili su svjedodžbe u kojima stoji da se uzorno vladaju – naglašava majka.
– Sve to događa se u školi kojoj je UNICEF prvi u Hrvatskoj dodijelio plaketu ‘STOP nasilju među djecom’. Ta je plaketa postavljena na ulazu u školu i smuči mi se u želucu svaki put kad dođem u školu i prođem pokraj nje – ističe majka.
– Više ne znam što bih napravila, kako da pomognem svojem djetetu. Na rubu sam živaca jer se izuzetno brinem za nju. Svaki put kad ode u školu strepim pokraj mobitela hoće li me nazvati sva uplakana. Više ne znam što da poduzmem. Pokušala sam riješiti taj problem bez pompe, ali škola i dalje ne uspijeva riješiti situaciju. I ne samo to. Nakon što je gradski vijećnik Željko Bunić na moju molbu javno objavio što se događa, psihologinja škole pitala je moju kćer zašto ja javno pričam o tom problemu. Ravnatelj, koji sa mnom uopće nije želio razgovarati, tvrdi pak da nije riječ o sustavnom zlostavljanju iako to traje godinama. Moja poruka za njega je: Dijete nije neki protokol, dijete je živo biće – naglašava.
– Uopće mi nije bitno hoće li ti dječaci biti kažnjeni. Želim samo da zlostavljanje prestane i da moja djevojčica može bez straha odlaziti u školu. Neću je seliti u drugu školu jer joj time šaljem poruku da je ona kriva zbog toga što joj se događa. Zašto bi žrtva morala mijenjati školu, a da nasilnici ostanu? – zaključuje.
