Unutar svakog od nas postoji tišina koja je glasnija od tisuću glasova i koja nas na suptilnoj razini povezuje sa svime oko nas.
‘Voda u posudi je bistra;
voda iz morskih dubina je tamna.
Mala istina ima riječi koje su jasne;
velika istina ima svoju šutnju.’
Rabindranath Tagore
Živimo užurbanim životima jureći za uspjehom, karijerom,
ljubavlju, srećom, a zaboravljamo sebe, ljepotu života i uživanja
u sadašnjem trenutku.
Svjetska zdravstvena organizacija navodi da je približno 75 posto
bolesti psihosomatskog podrijetla, a ja bi se usudila reći da je
taj postotak daleko veći.
Već od najranijih nogu smo nagurani u sisteme koji nas oblikuju
za odličnu radnu snagu, često se ni ne zapitamo zašto nešto
radimo, već slijepo slijedimo ono kako su nas učili odmalena.
Prenatrpani informacijama koje nam uopće ne služe za život,
mislimo kako smo na odličnom putu ostvarenja životnih snova.
Mučimo se postupcima iz prošlosti, događajima s kojima čak ni
nismo imali veze, izmučeni od prošlosti stalno boravimo u
budućnosti i govorimo si jednog dana ću uživati, jednog dana ću
biti sretan, jednog dana ću voljeti, jednog dana… Ovo će možda
biti bolno i ružno, ali taj dan nikad neće doći!
Na jednom predavanju u staračkom domu me upravo ova stvarnost
zapljusnula totalno nespremnu. Naime, na predavanju je bilo
dvadesetak ljudi i zamolila sam ih da dignu ruke u zrak oni koji
piju manje od 10 lijekova.
Što mislite koliko je ljudi diglo ruke u zrak? Ni jedan, da,
stvarno ni jedan. Od tih četerdeset očiju koliko je gledalo u
mene ni u jednom nisam vidjela životnu radost, svi su bili
izmučeni i čekali samo da ih netko spasi, svatko od njih je imao
svoju priču.
Priču patnika, priču žrtve. Gledala sam i slamalo mi se srce zbog
svakog od njih. Toliko boli i toliko muke. Pitala sam se zar je
stvarno život tako okrutan? Školuješ se, radiš,
živiš i na kraju završiš ovako?!
Svaka naša misao, svaka naša emocija oblikuje naš život i ima
utjecaja na naše tijelo i sve oko nas. Psihosomatske bolesti su
bolesti koje nastaju upravo zbog naših emocionalnih reakcija.
Svaki organ je povezan sa nekom emocijom.
Loše, negativne emocije isto kao i dobre emocije mogu izazvati
poremećaje u organskim sustavima. Najprije su ta stanja
reverzibilna i osvještavanjem se mogu riješiti no dugotrajnim
gomilanjem emocija i misli promjene postaju ireverzibilne i
dolazi do poremećaja funkcije organa.
Klasična medicina samo ograničeni broj bolesti smatra
psihosomatskim i nadam se da će se to uskoro promijeniti i da će
se svijest o utjecaju psihe na zdravlje sve više uvažavati. Jetra
je organ bijesa, ljutnje sjetite se samo izreke ‘ideš mi na
jetra!’, pluća i dišni sustav su mjesta gdje se nakuplja tuga,
koža je organ koji nas predstavlja vanjskom svijetu i zapravo
naša granica poručuje ‘ne osjećam se dobro u vlastitoj koži’ i
tako se priča nastavlja sa svim našim drugim organima te
organskim sustavima.
Većina bolesti je tu jer smo sami svojim načinom života i svojim
mislima te emocijama stvorili upravo idealno okruženje da se one
pojave. Onda kad se pojavi bolest preuzimamo u većini slučajeva
ulogu patnika, žrtve sudbine. Čekamo da nam netko da magičnu
tabletu i da stvar bude riješena. Jadni smo i samo hodamo
kukajući ‘Ne znaš ti kako je meni teško’.
Nikad nitko ne može znati kako je nekom drugom, može suosjećati,
ali ne može hodati u njegovim cipelama, može mu pružiti ruku, ali
ga ne može podići. Žalimo što smo debeli, pijemo tablete i razne
preparate za mršavljene, a navečer se zavalimo pred televizor sa
punom vrećicom čipsa. I onda glumimo patnike.
Gledamo u svoje mobitele, tablete, televizore, divimo se stranim
zemljama, prirodnim ljepotama, a ne stanemo bosom nogom ni u
svoje dvorište. Divimo se ljudima koji vole ono što rade, koji
rade ono što vole a sami mrzimo svoj posao i iz dana u dan
ponavljamo jednog dana.
Vrijeme je da se nekako trgnemo iz te kolotečine da počnemo
živjeti život, da preuzmemo ulogu glavnog glumca na pozornici
svog života jer zapamtite život je ovdje i sada. Život teče
svojim tokom ne osvrće se.
Što je bilo,bilo je, a što bude to ne možete znati, možete
slutiti, možete željeti ali ipak ima nešto više i od nas samih
što će u konačnici odrediti naš put. Sa sigurnošću mogu reći kad
živimo svjesnim životom i svakodnevno radimo na sebi, radimo na
tome da postanemo bolji ljudi život će nas nagraditi.
Za sve u životu moramo biti zahvalni svaka situacija, svaki
čovjek, svaki događaj u životu je s razlogom tu. Ponekad se čini
kao da je sve krenulo nizbrdo, neke situacije kao smrt, prekid
veze, bolest nas bacaju u očaj i deprimiraju no kako to suludu
zvučalo tu su da nam pomognu u shvaćanju nas samih i života.
Svi mi smo međusobno povezani jednom tankom niti koja se može
naslutiti upravo u vrijeme kad se stiša stalna mentalna buka.
Svako od nas bi trebao vježbati tišinu, svjesnu tišinu. Stišati
mentalnu buku, maknuti se i razbistri svoj um. U toj tišini je
naša snaga.
Svakodnevno odvojite barem malo vremena za sebe. Lagana šetnja
prirodom u samoći će vam pomoći mnogo više od šake tableta.
Uronite u sebe, osluškujte svoje tijelo ono će Vam uvijek dati
znak, poslati Vam tihu poruku što i kako dalje.
Za svaki problem priroda nudi rješenje, zaronite u magični svijet
biljaka. Učite iz prirode, slijedite svoje srce jer jedino tada
se nećete obmanjivati riječima jednog dana.
Unutar svakog od nas postoji tišina koja je glasnija od tisuću
glasova i koja nas na suptilnoj razini povezuje sa svime oko nas.