Imate više djece i niti jedno nije po ponašanju slično drugome iako se trudite raditi iste stvari
Mnogi roditelji tvrde da rade iste stvari no jedno je dijete
odlično odgojeno a s drugim imaju problema. Imate li takvo
iskustvo, osobno ili znate nekog kome je tako?
Zbog čega se to dešava i kako je to moguće?
Kada roditelji dobiju prvo dijete, prisutna je određena doza
strahova zbog prvorođenog djeteta te unose u odgoj više energije,
brižnosti, pažnje, ljubavi prožete strahom i nedoumicama. Dijete
kao emocionalno biće osjeća roditeljske emocije i prenosi na sebe
gotovo identične emocije. Više se drži roditelja i osjeća veću
sigurnost ako su oni uz njega.
Roditelji pak se raspituju, educiraju, uče i isprobavaju sve što
god stignu i mogu kako bi prikupili što više informacija i
saznali što je najbolje za dijete i kako se ponašati. Najčešće
biraju metodu pokušaja i pogrešaka, s obzirom na malo iskustva.
Ta metoda nekada upali, a nekada ne. Kada ne upali, javi se još
veća doza nesigurnosti koja se reflektira poput straha i dijete
je osjeti.
Ono što će vam preporučiti svaki stručnjak ovog svijeta je da se
dijete odgaja sa što više ljubavi i sigurnosti. No, što je
trudnoća riskantnija i prve godine odgoja neiskusnije, roditelji
imaju više nedoumica, tjeskobe i straha od same ljubavi. Odlično
je ako s djetetom nema problema i ima svoju rutinu. Tada
sigurnost raste i sve je nekako lakše. S obzirom na to da većina
majki ide na posao nakon prve godine, brigu o djetetu preuzima
netko drugi (tete čuvalice, jaslice, bake…) koji već imaju
dovoljno iskustva i strah se polako topi.
Za dijete je bolje kada osjeti veću količinu ljubavi no roditelj
koji je u brizi ne može stvoriti ljubav koju nema jer je pun
straha i briga oko djeteta. U tim prvim godinama se sve te
emocije roditelja prebacuju na dijete i s vremenom ih dijete
počinje pokazivati u ponašanju.
Tako može postati strašljivo, s manjkom samopouzdanja i
sigurnosti u sebe, premalim samopoštovanjem (ako ga roditelji
često kritiziraju) ili pak previše sigurno u sebe ako ga
roditelji prečesto hvale (i za ono što treba i za ono što ne
treba). Jer ima roditelja koji su čuli da je pohvala odlična i
hvale dijete za svaki zalogaj hrane, za svaku sitnicu i nauče
dijete ovisiti o pohvalama. Kod djeteta se razvija neutemeljeno
samopouzdanje.
Kada u obitelj dođe drugo dijete, roditelji već imaju određeno
iskustvo i puno su sigurniji u sebe te pola strahova prirodno
otpadne i nema ih. Tako drugo dijete odrasta s više spontane
ljubavi, bez toliko primjesa straha što je za dijete bolje dok su
i sami roditelji sigurniji u sebe. Dijete ima čvrste temelje.
Osim toga, što se dešava s prvim djetetom kada dođe drugo dijete.
Ma koliko god brzo imali dijete jedno za drugim, ipak je to prvo
dijete “čitav” svoj kratki život naviklo imati svu pažnju
roditelja na sebi. Bilo to samo dvije godine ili pak više, ipak
je to djetetu cijeli njegov život. Drugo iskustvo nema. Ima samo
to da se do sada sve vrtjelo oko njega i odjednom kao da mu
nestaje tlo pod nogama i sve one početne emocije se pojačavaju,
naročito strah i nesigurnost. Boji se da će izgubiti svu ljubav
roditelja i počinje se na nesvjesnoj razini “boriti” za
nju.
Što dijete radi?
Promatra na koji način mu roditelji pružaju više pažnje te onda
počinje primjenjivati te obrasce ponašanja. Znači, dijete još
uvijek nema pojma što je dobro a što nije, što se smije a što ne,
što je društveno prihvatljivo a što nije. Ono samo zna da treba
svu pažnju i ljubav roditelja privući na sebe, nekako, nekakvim
ponašanjem.
Ako to ne uspije dobrotom i pomaganjem oko drugog djeteta jer u
početku želi pomoći no ako roditelji u strahu da mu nešto ne
napravi, “odguravaju” drugorođeno od prvog tada mu taj obrazac ne
koristi. Traži neki novi. Sve dok ne nađe adekvatan, kojim
privlači pažnju.
Najčešće roditelji, na nesvjesnoj razini daju djetetu pažnju kada
je u pitanju loše ponašanje. Ako starije dijete napravi neku
glupost, svi se sjate oko njega, razgovaraju i brinu o njemu.
Nije važno što su to “špotancije” i što je obrazac ponašanja
negativan. Bitno da je dijete postiglo što je htjelo, a htjelo je
pažnju.
Kada shvati da to funkcionira, tada je važno samo dosjetiti se te
privlačiti pažnju i ljubav roditelja. I zato se starije dijete,
ako ga ranije ne uključite u brigu oko mlađeg, ako ga ne hvalite
za pomoć oko mlađeg ili pak i dalje ne odvojite vrijeme za
prvorođeno, ono počinje privlačiti pažnju nekim neprimjerenim
ponašanjem na koje se žalite.
Uvijek savjetujem roditeljima da barem jednom dnevno ili nekoliko
puta tjedno provode vrijeme samo s prvorođenim djetetom kao što
su to običavali kada je bilo samo. Ili se dogovorite da jedan
roditelj bude nasamo sa starijim, a drugi s mlađim po nekoliko
puta tjedno. Tako će starije dijete dobiti barem djelić pažnje
koju je ranije imalo. Iz tog razloga nastaje i ljubomora kod
starijeg na mlađe jer je ono uzelo većinu vremena, pažnje i
ljubavi koju je starije imalo prije mlađeg. Preduhitrite li
ovo, možete izbjeći nezgodne situacije.
I da se vratim na naslov – različita djeca istih
roditelja…zapravo roditelji više nisu isti kada dobiju drugo
dijete, a prvorođeno se samo prilagodi novom ponašanju roditelja
i želi zadržati ljubav, sigurnost i pažnju koju je do sada imalo
(to do sada je djetetu čitav život, a vama samo nekoliko godina
od vašeg života). Starijem je to jedino životno iskustvo koje ima
i naravno da se svojim ponašanjem prilagođava roditeljima,
preživljavajući i boreći se za sebe.
Stoga, nije toliko do djeteta koliko je prvotno do roditelja koji
nesvjesno promijene svoje ponašanje prema djetetu kada dođe drugo
dijete.
Može se dogoditi da je prvo dijete boležljivo ili ima neke
zdravstvene probleme, tada se situacija mijenja. Tada svu pažnju
roditelji fokusiraju na to dijete, a sva druga djeca koja se rode
ili su uključena i svojom pažnjom na to dijete ili pak se počinju
boriti za svoje “mjesto pod suncem” te opet počinju svojim
ponašanjem kontrolirati količinu ljubavi roditelja ponašajući se
tako da privlače pažnju na sebe, a najčešće je to ako ne uspiju
biti ekstra dobrice, onda su onakvi na koje roditelji reagiraju.
Znači, ako roditelji usmjeravaju pažnju na dijete pohvalama ili
posvećujući se djetetu, ono nema potrebu raditi neprimjerene
scene. U suprotnom je prisiljeno privući pažnju roditelja kako
god zna i umije. Ono želi ljubav i pažnju.
Moji savjeti roditeljima su da se nekako dogovore i rasporede
vrijeme kako bi sva djeca imala svoje vrijeme s njima, da
uključuju starije dijete oko brige za mlađe, ili ostalu djecu oko
brige za boležljivo dijete, da hvale opravdano ono što vide da
dijete radi dobro, da nauče davati pravilne kritike od kojih
dijete napreduje a ne da režu krila djetetu, da uzmu i vrijeme za
sebe kako bi napunili baterije i mogli se davati djeci i najviše
vam želim strpljenja i ljubavi.
Dobro je da se educirate kada imate vremena. Odlično je ako
povremeno djecu netko drugi pričuva a vi se kao partneri izvedete
i budete malkice sami. Bilo bi dobro da svako dijete dobije svoje
vrijeme sa svakim od roditelja u četiri oka te tako dobije
potpunu pažnju koja nedostaje. U takvim situacijama se dijete
više otvara roditelju i iskrenije je.
Organizirajte večeri društvenih igara ili druženja ili neke
obiteljske izlete kako biste svi sudjelovali ili nešto tome
slično. Sve što god vidite da vam je od koristi,
primjenjujte.
Ako primijetite neobično ponašanje kod djeteta, potražite pomoć
stručnjaka jer najčešće zbog pristranosti ne vidite realnu sliku
i ne shvaćate svoje nesvjesne greške. Kada još nije eskaliralo, u
početku se može puno toga popraviti. Obitelj je poput tima u
kojem svatko treba mjesto pod suncem, a tu najčešće roditelji
zanemare sebe fokusirajući se samo na dijete. Svatko, znači
svatko, pa i vi odrasli trebate svoje vrijeme i pažnju.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.
Termin za individualna savjetovanja možete rezervirati na
098/564-290. U tijeku je upis u Školu učenja uživo u Čakovcu. Ako
imate dijete od 4.razreda do 8.razreda za koje je važno da završi
nastavnu godinu uz poticaj u učenju ili pak ne zna učiti,
prijavite ga ovdje https://anitavadas.com/predavanja/skola-ucenja-nauci-kako-uciti/