PIŠE ANITA VADAS

RODITELJSKI KUTAK Jesu li djeca ‘mali’ ili ‘veliki’ ljudi?

Kakav je vaš stav prema djeci?

Jesu li oni samo zato što su u malom tijelu vama i mali ljudi
čije mišljenje nije bitno ili pak po vašem mišljenju nemaju
dovoljno iskustva niti znanja da ih se posluša?

Ili ih vidite kao dušice koje imaju vrijednost, koje su mudre,
pune bisera i nekih neopisivih znanja, nevina su i vrlo moćna
bića puna ljubavi?

Kada na brzaka odgovarate na prethodna pitanja, vjerojatno ćete
se odlučiti za drugo, no vaša djela i postupci prema djeci
pokazuju tko ste u stvari.

Jeste li netko tko uvažava djecu ili ste netko tko omalovažava
djecu svojim djelima?

Kada na svoje ili tuđe dijete gledaš sa stavom da je ono
neiskusno i da ima premalo godina kako bi se sada upuštalo u
razgovor s odraslima, a naročito u to da mu ti objašnjavaš
strpljivo i polako sve dok ne shvati nešto, tada to ni nećeš
raditi već ćeš uglavnom naređivati, zapovijedati ili uvjetovati.

Možda ćeš i ponoviti nekoliko puta no tada ako dijete neće
razumjeti onda ćeš ga vrijeđati svjesno – riječima ili možda
nesvjesno – postupcima da mu ne želiš više ponavljati kad je ono
glupo i ne shvaća. Time mu daješ do znanja da nije do tebe a niti
do međusobne komunikacije već do ograničenja koje dijete ima. Ako
dijete to doživljava od tebe nekoliko puta ili češće, ono će pred
tobom imati vrlo nisko samopoštovanje i najčešće će griješiti u
vašem prisustvu.

Samopoštovanje je naša osobna procjena o sebi stvorena na osnovu
tuđeg mišljenja o nama. Dakle, na osnovu vašeg mišljenja dijete
ima lošu sliku o sebi. Pošto mu takve osobe češće to ponavljaju,
ono povjeruje takvima a ne onima koji ga hvale jer kad ističemo
nešto dobro kod drugih, najčešće to ne ponavljamo više puta nego
jednom ili dva puta i to je to.

Ono ružno ćemo ponavljati do iznemoglosti s namjerom da se dijete
promijeni. No, nitko se još nikada nije promijenio na bolje od
kritike ili nečijeg lošeg ponašanja prema njemu.

Stoga, razmislite dobro o svojim postupcima, osvijestite ih i
nastojite ih ublažiti. Ako vam je namjera da se dijete promijeni,
varate se. Djetetu ćete srozati mišljenje o sebi i promijenit će
se na gore. Nećete dobiti ono što ste htjeli. A neće ni dijete.

Ako nikada ne pitate dijete za njegovo mišljenje, ako se ne
upuštate u rasprave i pustite da i dijete izrazi svoje stavove,
ako mu ne date da povremeno ono odlučuje kuda ćete ići ili što
ćete raditi, tada dijete o sebi počinje misliti kao o biću niže
vrijednosti u obitelji. Samo zato što vi ne uvažavate dijete, ono
se stavlja u tu poziciju.

Vama je dijete “mali” čovjek. Nesvjesno to dajete do znanja
djetetu.

Jednako loše je ako djetetu dajete da uvijek donosi svoje
mišljenje, da vlada obitelji i da svi rade ono što dijete želi.
Opet učite dijete pogrešnim vrijednostima jer ono sada ne uči
uvažavati vas te time neće niti druge, njemu nepoznate ljude.

Potreban je balans u međusobnom uvažavanju kako mišljenja, tako i
stavova ali i osoba s kojima komuniciraš.

Neki poistovjećuju poštovanje i uvažavanje, no kada nekog
poštuješ automatski se stavljaš ispod njega, a kada ga uvažavaš
tada si s njim na istom nivou. Pošto je dijete mlađe od odraslih
nekako se podrazumijeva da ono treba poštovati odrasle, no nekako
se smetne s uma da i odrasli trebaju uvažavati djecu bez obzira
na dob.

Sve dok postoji međusobno uvažavanje, sve u komunikaciji i odnosu
je dobro.

No, kada se u komunikaciji nađe samo jedna jedina osoba koja ima
stav da “dijete mora pojesti još puno žganci” (to dođe poput
mjerne jedinice ishrane za povećanje količine pameti, znanja,
jačine, ljepote, rasta, snage…) da bi moglo pametovati, netko u
tom odnosu gubi a netko dobiva. Netko se osjeća dobro a netko
loše.

Članovi obitelji bi se trebali međusobno uvažavati ako žele da se
netko u obitelji ne osjeća loše, kao gubitnik ili pak da mu se
ruši (samo)poštovanje.

Većina odraslih uopće nije svjesna svojeg stava s visine prema
djeci.

Svaki put kada nemate strpljenja, svaki put kada ne želite
objasniti onoliko puta koliko djetetu treba, svaki put kada
omalovažavate dijete ili kada se postavljate da vi sve znate a
dijete pojma nema ili neka slična ponašanja, ostavljate djetetu
dojam da je ono manje vrijedno od vas.

Koliko god da vam se ono dokazuje, ako ima više ovakvih vaših
stavova prema djetetu, a manje primjećivanja u čemu je sve dijete
dobro, nemojte se čuditi da je vaše dijete povučeno, da ne iznosi
mišljenje, da odgovara sa “Svejedno mi je!”, da nema hrabrosti
dići ruku u školi, izreći svoj stav u društvu i slično.

Sve to je negdje naučilo.

Sve je to trajalo mjesecima i godinama da dijete poprimi takav
stav i da mu poštovanje bude na nuli.

No, kada roditelj to osvijesti, bude prekasno. Tada najčešće sve
okolo pita kako da djetetu podigne samopouzdanje, sad kada mu je
poštovanje blizu nule.

Priča počinje puno prije nego li su simptomi postali vidljivi.

Sva sreća da dijete bezuvjetno voli svoje roditelje, ne zamjera
im na svemu tome i nađe neku osobu koja vjeruje u njega te mu
samo ta jedna osoba može napraviti čudo od života vjerom u
dijete, podižući mu poštovanje u sebe iz dana u dan.

Shvaćate li vi koliko su današnje generacije naprednije od naših
generacija ili onih prije nas?

Kada biste to istinski razumjeli, nikada vam na pamet ne bi palo
da ne uvažavate bilo koje dijete.

Znanstveno je dokazano da današnje generacije puno brže uče od
onih prije, bolje pamte i rađaju se napredniji.

Sjetite se koliko dugo su nekada bebe bile umotane u jastuke i
tek s nekoliko mjeseci su ih otpakirali i oslobodili udove.
Današnje dijete od svega par mjeseci mlatari rukicama i nogicama,
gleda okolo i razaznaje bolje, smješka se i vizualno upija ugodu
i neugodu oko sebe. Svijest djeteta je viša nego ranije.

Da ne spominjem kada mu date u ruke tablet ili neki gadget,
rasturi ga u svega par sati dok nama odraslima trebaju dani, a
katkada i tjedni (nekima i duže).

Intelektualno su napredniji i sposobniji kada dolaze u školu.
Imaju puno više informacija nego li smo mi imali u toj dobi.

A da ne spominjem indigo djecu, kristalnu djecu ili djecu koja
imaju neka sjećanja iz prošlih života.

Dakle, sve u svemu, vama ispod krova raste velika duša, a sam vaš
stav da to nije tako potrebno je mijenjati jer ne koristi ni vama
ni djetetu.

Kako početi mijenjati stav?

Pitajte se s kojom namjerom gledate na dijete kao na biće koje
manje vrijedi i dajte sebi odgovor na to pitanje. Tko vas je
uvjerio da je tome tako?

Svakodnevno razuvjeravajte sebe na ove načine:

– Iz dana u dan pronalazite divne osobine koje vaše dijete ima.

– Više razgovarajte i tražite savjete djeteta. Katkada ih
poslušajte i napravite tako.

– Pred drugima prešutite kritike i ako već imate jakog tog
unutarnjeg kritičara, kritizirajte dijete u četiri oka.

– Vježbajte više hvaliti a manje kuditi. Pravilo je 5 pohvala na
1 kritiku pa radite na tome.

Dajte sebi priliku da prepoznate mudrost u tom malenom biću koje
vas bezuvjetno voli i oprašta te učite te divne osobine koje vaše
dijete ima.

Tako će vaše dijete iz dana u dan postajati sve bolje i bolje,
razvijati se u osobu koja poštuje sebe i druge a samim time će
rasti i samopouzdanje te jednog dana nećete doći u situaciju da
se vaše dijete neće znati izboriti za sebe.

Uzmite vremena koliko god vam treba jer se isplati investirati u
taj dio.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Vaša Anita V.

Za individualno savjetovanje se javite na 098 564 290.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije