U današnje doba se nerijetko čuje kako današnja djeca ne misle, kako nisu sposobna odraditi nešto samostalno, kako ne rade rukama, kako ne znaju sami odraditi ni najjednostavnije kućanske poslove, kako smišljaju stotine izgovora samo da ne rade i tome slično
Većina današnje djece je sposobna učiti vrlo brzo, čak brže od
starijih generacija. Primjer je kada im date neku tehnikaliju u
ruke, svladaju je u kratkom periodu za razliku od starijih
generacija kojima ipak treba nekoliko sati, dana ili tjedana.
Jeste li razmišljali o tome kako je došlo do toga da ove današnje
generacije rade neke druge stvari bolje i brže, ali im se ne da
raditi rukama niti osmišljavati kako će to odraditi?
Što ako su roditelji ti koji su postepeno oduzimali djetetu tu
mogućnost da bude samostalno? Pitate se kako?
Roditelj prati ili vodi dijete svaki dan u školu do kasnih
godina. Poruku koju mu šaljete time je da nije sposobno samo
hodati, ići ili misliti. Razvijate nesamostalnost i ovisnost o
vama. Zbog čega?
Zbog svojih strahova da mu se nešto ne dogodi.
Roditelj svaki dan kontrolira zadaću pa čak katkad i piše umjesto
djeteta, podsjeća ga na izvršavanje obaveza.
Zar nije bolje da prebacite odgovornost na leđa djeteta jer škola
i jeste njegova odgovornost? Poruku koju šaljete djetetu takvom
kontrolom je – Mama će. Tata će. Ne moram ja jer će me već netko
od njih podsjetiti ili učiniti umjesto mene.
Razvijate neodgovornost prema izvršavanju obaveza. Zbog čega?
Zbog prevelike brige o budućnosti djeteta, straha da se neće
upisati u dobru školu i da će završiti kao siromah. Nećete ni vi
uvijek biti blizu ili pak vječno živjeti pa će jednom morati sam
odraditi bez vašeg podsjećanja.
Ne dajete djetetu obaveze u kućanstvu da ne troši vrijeme na to
ili da sebi nešto ne napravi. Posljedica je da dijete ne zna
osnovne aktivnosti.
Poruka koju šaljete (pre)zaštićivanjem je strah od posljedica pa
je bolje da i inače ne radi nešto kako si ne bi nešto napravilo.
Zato se i izvlače iz svega gdje god mogu.
Takvim postupanjem odgajate dijete koje neprestano traži verbalne
argumente kako ne bi morao raditi ono što mu se ne da. S vremenom
je dijete sve uspješnije u traženju argumenata da ne čini nešto.
Ne dajete djetetu previše obaveza kako ga ne biste opteretili.
Posljedica je previše slobodnog vremena i umjesto da okupiraju
svoje vrijeme te ih to potakne na promišljanje i razvijanje
kreativnosti te marljivost, oni imaju previše vremena pa ga troše
na TV, igrice ili na to da vama govore kako im je dosadno.
Posljedica je loša organizacija vremena jer imaju previše vremena
a premalo obaveza. U obrnutoj situaciji bili bi se prisiljeni
bolje organizirati.
Zbog čega to roditelj radi? Da ne optereti dijete tako kako je on
bio opterećen kao dijete. No, vi ste baš tako i ispekli zanat.
Prevelikim zaštićivanjem dijete neće savladati osnove
organiziranja svojih obaveza.
Roditelj dogovara druženja s drugom djecom.
Posljedica – dijete se premalo druži i ovisi samo o tome kada će
se roditelju dati organizirati druženje. Nekada se izašlo na
ulicu i družilo. Danas sve treba detaljno dogovoriti i to tako da
najčešće dogovara roditelj s roditeljem i tek tada se djeca druže
na sat-dva.
Zašto taj dio ne prepuštate djeci? U početku malo asistirajte no
kasnije prepustite.
Posljedica je da se vas više opterećuje a dijete zakida za
druženje. Glume se neke forme pristojnosti kojima se ne smeta
drugima a zapravo dovodi do otuđenja ljudi od ljudi.
Mogla bih navoditi ovakve primjere danima. Svatko od vas ih može
primijetiti osvrne li se oko sebe. I svjesna sam generaliziranja
no svatko tko ne radi ovo će se izdvojiti iz navedenog primjera i
shvatiti da to ne radi te time istaknuti svoje kvalitete kao
roditelj.
Ono na što vam želim skrenuti pozornost je to da ne možete
odgovornost prebacivati samo na djecu kada su roditelji ti koji
djetetu šalju, svojim pogrešnim djelima, poruke da djeca nisu
sposobna te im oni povjeruju i sve manje-više prepuštaju
roditeljima.
Neće im biti ništa ako im date da rade. To će ih naučiti štošta.
I za kraj priča o leptiru koji je trebao izaći iz čahure.
Promatrao je to neki čovjek sa strane. U jednom trenutku se
maleni prestao boriti izlaziti iz čahure te mu čovjek u namjeri
da mu pomogne, uze škare i malkice odreže čahuru kako bi leptiru
olakšao izlazak. Leptir je izašao puno lakše, no od tog trena je
oduvijek imao problema s krilima i letenjem jer leptiri pri
teškom izlasku iz čahure ojačaju svoja krila baš tim teškim
izlaskom.
Ova priča nas uči kako katkada teški životni procesi i okolnosti
imaju svrhu da kasnije poletimo s lakoćom jer su imali zadatak
osnažiti nas.
Roditelj katkada u najboljoj namjeri da olakša djetetu, oslabi
krila djetetu te dijete kroz život ide puno teže nego li je
roditelj to htio da se dogodi.
Promislite malkice o svojim postupcima. Katkada je manje više. Ne
radite umjesto njih, naučite ih da koriste puni kapacitet svojih
krila. Bit će vam zahvalniji.
Nemojte misliti i raditi umjesto njih, dajte im da misle i rade
kako bi se što bolje snalazili. Ako im ne ide, budite tu za njih
i naučite ih da traže vašu podršku.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.
Upisi u Školu za roditelje preko linka