Zašto učenici sve više trebaju i traže instrukcije?

Instrukcije. Nekima su bauk, nekima muka, nekima spas. Neki imaju instrukcije od početka školske godine, neki ih traže tek kad nakupe hrpu loših ocjena, neki kad zagusti, pred zaključivanje ocjena. Zašto uopće dolazi do potrebe za instrukcijama?

U pravilu, učenici od prvog do četvrtog razreda ne trebaju instrukcije. One su možda potrebne u slučajevima kad su roditelji preopterećeni nemogućim radnim vremenom pa nemaju vremena za svoju djecu, ili kad učenik ima specifične teškoće u svladavanju nastavnog gradiva.

No, to bi se onda prikladnije nazvalo “pomoć u učenju” nego instrukcije. Učiteljice razredne nastave imaju više vremena za rad s učenicima i veću autonomnost u kreiranju nastavnog procesa pa se na dijelovima koji su djeci teži ili lakši za svladavanje mogu zadržati dulje ili kraće – ovisno kako razred “diše”.

Veća potreba za instrukcijama javlja se od petog razreda pa nadalje.

Peti razred

Petaši se dolaskom u više razrede nađu kao medvjed u polju jagoda bez čuvara. Zbunjeni. Puno novih učitelja, puno novih predmeta i hrpetine knjiga. Gradiva je sve više, sve je teže, sve je nerazumljivije, satnica je predmetnim učiteljima premala da se pozabave učenicima onoliko koliko bi možda htjeli ili bi bilo potrebno.

I tada nastaju problemi.

Kako u nižim razredima učenici zapravo i nemaju potrebu, a često ni priliku, učiti samostalno iz udžbenika jer većinu gradiva zapamte na satovima iz učiteljičinih predavanja ili uče iz bilježnica zato što najčešće udžbenici nisu pisani tako da učenici imaju priliku samostalno iz njih učiti, u petom se razredu teško snalaze u brdu udžbenika nerazumljivog sadržaja.

Jednostavno rečeno – ne znaju samostalno učiti iz knjige. Nisu imali priliku ni naučiti. Veliki je nesrazmjer obima gradiva u četvrtom i petom razredu. Dok je gradivo nižih razreda reducirano, a ono koje i nije reduciraju učitelji sami prilagođavajući se strukturi razreda u kojem rade, u petim razredima gradivo je preopširno i prenatrpano.

I što preostaje klincu od jedanaest godina kojeg taman krene drmati pubertet kad se susretne s takvim ogromnim opterećenjem netom što su ga otrgnuli iz sigurnog zagrljaja njegove učiteljice? Digne ruke i prepusti se struji. Pa kud otplovi. Pojedini se i snađu, ali velikom je broju učenika peti razred stres. I tada trebaju pomoć.

Roditelji

Uz sve nedaće koje snađu petašića, roditelji koji su još i kontrolirali i nadzirali svoju djecu u nižim razredima, pomagali im kad je negdje zapelo, njihovim dolaskom u peti razred dignu ruke i smatraju da više nije potrebno niti djecu nadzirati, a još manje im pomagati. Nekim je roditeljima gradivo petog razreda ponekad i preteško da bi ga i sami pratili.

Vanjski faktori

Treba uzeti u obzir i komponentu lijenosti kod učenika. Ima i takvih. Makar se ne smije to javno reći. Učenik nije “lijen” nego “izbjegava svoje obveze”. Dakle ima i učenika kojima se ništa ne da, kojima je sve teško. Ne pišu zadaće. Knjigu ne otvaraju kako im slučajno ne bi neko čudovište iz nje iskočilo. I onda nakupe jedinica ko da otvaraju OPG i trebaju kolje za nepregledne vinograde.

Roditelji takvih učenika traže instrukcije nakon što shvate da im se junior baš i ne pretrgava u školi, a vrijeme do zaključivanja ocjena leti. Pa se tada onaj-koji-drži-instrukcije mora boriti s nezainteresiranim klincem, kopati mu po knjigama i bilježnicama da uhvati nit što je mali učio i tjerati ga da barem malčice koristi svoju glavu.

Jedan od uzroka uzimanja instrukcija je i gotovanstvo. Naime, mnogi su se učenici u prve četiri godine školovanja naviknuli da će ih učiteljica u školi kad – tad na neki način naučiti. Jer je općepoznato da su učitelji u nižim razredima osnovne škole toliko uporni i dosadni i u stanju ponavljati neko gradivo dok 99 posto učenika u razredu ne nauči.

Ili dok isto vrapci na granama ne počnu cvrkutati. Gotovanstvo se rađa i tako da roditelji pišu zadaće (da, da ima i toga – već u prvom razredu nađe se zadaća vježbe pisanja ispisana izrađenim rukopisom mame ili tate koji nisu imali živaca i strpljenja čekati da malac sam nevješto nešto napiše ili prepiše) i rade plakate, praktične radove, istraživanja.

Loptanje s krivicom

Roditelji naravno krive učitelje za to što djeci trebaju instrukcije. Učitelji krive roditelje što djeca idu na instrukcije. Krivica se prebacuje s jednih na druge kao ping pong loptica. Jesu li baš učitelji krivi za učenički nerad, nenormalnu količinu preteškog i neprimjerenog gradiva, premalu satnicu, nesamostalnost učenika u radu?

Neka visi Pedro, nitko od roditelja neće napraviti introspekciju i pomesti prvo pred svojim vratima i vidjeti gdje je on kao roditelj pogriješio i je li mu nasljednik baš takvo sjajno zlato kakvim ga on vidi. Oni učenici koji su naviknuti samostalno raditi od prvog razreda, oni umjesto kojih roditelji nisu pisali zadaće i psovali učiteljicu, nastavljaju istim tempom i uspješni su.

Jesu li pak roditelji, preopterećeni poslom i nekad nemogućim radnim vremenom krivi za neuspjeh svoje djece? Dođu kući s posla i najmanje do čega im je jest proučavanje Mikenske kulture ili sklonidbe imenica. Nije ni njima lako. Ispada da su zapravo najveći krivci sami učenici. No, jesu li oni ti koji su sastavljali nastavne programe?

Instrukcije nisu bauk

Tko god da je kriv, instrukcije bi trebalo prestati gledati u negativnom kontekstu. Dobro je da postoje učitelji, profesori, studenti, koji imaju volje i želje (no, najčešće se radi o potrebi) da podučavaju djecu van radnog vremena. Nevažno zbog kojih razloga potreba za instrukcijama postoji.

Oduvijek je bilo uspješnih, manje uspješnih i neuspješnih učenika. Ocjena nije mjerilo znanja niti jamstvo uspjeha u životu. Pa ukoliko je učenik neuspješan, a roditelj je u mogućnosti, zašto ne bi potražio pomoć stručne osobe da, ako ne već samo ispravi ocjene, a ono barem digne djetetu samopouzdanje i vrati volju za školom.

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije