Katkada se dogodi da primijetimo kako naša susjeda, rođaka, sestra, prijateljica ili već netko radi nešto krivo iz naše perspektive i dobijemo poriv da je ispravimo i kažemo kako mi mislimo da bi to trebalo uraditi, iz naše perspektive
Dešava li vam se to da vidite i znate da to neće dobro završiti i
jednostavno morate upozoriti nekog da ne radi tako i ne djeluje
tako, da ste vi već to isprobali i nije bilo dobro, te je bolje
da ne radi tako.
Ispričate svoju priču i upozorite da je bolje da tako ne radi a
ta osoba se naljuti na vas. Kaže vam da se ne miješate i da ne
gurate nos gdje mu nije mjesto.
Vi imate najbolju namjeru, no to se pogrešno protumači.
Zato je važno da znate kome dijeliti savjete a kome nikako ne.
Dva važna pravila su:
1. Ako vas nitko ništa ne pita, ne miješajte se nikada. Baš
nikada!
2. Samo ako vas pitaju i traže savjet, onda dajete, a i tada
provjerite pitanjem: Želiš li moj savjet? I nakon toga nemojte
očekivati da će vas poslušati. Očekivanje će vas razočarati.
Pravila nisu teška za zapamtiti ali ih je nešto teže
primjenjivati zato što većina nas koji imamo iskustva na nekom
području, želimo pomoći drugima da im se ne dogodi neki gaf. No,
ti drugi kao da to žele jer valjda nemaju dovoljno iskustva te
jednostavno imaju poriv da to odrade onako kako to oni misle a ne
mi.
Oko toga se ne bismo trebali živcirati zato što većina ljudi uči
na vlastitim greškama, a samo nekolicina mudrih na greškama
drugih. Tako je i kod djece.
Pustite li dijete da barem jednom napravi grešku, prije će
naučiti. To što vi mislite da ćete ga upozoravajući i braneći da
proba, naučiti kako treba pravilno, griješite.
I vi ste probali i zapamtili za vijeke vjekova, zar ne? Zato i
znate tako dobro.
Jednako tako je i sa susjedom i prijateljicom koju vidite da
krivo odgaja dijete ili radi neke greške u koracima u odgoju i
imate poriv govoriti joj da tako ne treba i da radi drugačije, da
to neće biti dobro, a ona umjesto da vas posluša, naljuti se na
vas i radi po svome.
Važno je naučiti ne gurati nos tamo gdje nas ne traže, ne pitaju
i ne zamole.
Mi u stvari ne znamo čitavu priču te osobe. Znamo samo onaj
djelić priče koji nam ta osoba dozvoli pokazati. Iz tog
ograničenog iskustva ne možemo mudrovati ako nas se ne pita.
Ne znamo ni kako je ta osoba bila odgajana, koja uvjerenja ona
ima o odgoju i kako je ta osoba sa svojim partnerom dogovorila da
će odgajati dijete. Meni čitavu situaciju olakšava i ona priča da
je dijete biralo baš takve roditelje. Što znači, ne mene i moju
mudrost, nego njih baš takve i njihovu mudrost. Stoga i trebam
otpustiti ispravljati svijet i učiniti ga onakvim kakvim ja
mislim da bi trebao biti.
Kakav bi svijet bio da je baš sve onako kako mi to želimo? Zar ne
bi bio jednoobrazan? Svi bi bili kao mi.
Ovako, ima različitih ljudi, različitih načina djelovanja i
ponašanja pa i različitih tipova odgoja djece. Ne mora značiti da
je ovaj moj jedini i najbolji. Možda baš ja naučim nešto iz toga
iako mislim da oni ne djeluju kako treba.
Što više zabadamo nos u tuđe živote, naš nos je veći. Svi znamo
što znači simbolika velikog nosa – laganje. Znači, kao da lažemo
sebi da je samo naša istina jedina ispravna istina. Lažemo sebi
da samo mi znamo najbolje. Lažemo sebi baveći se tuđim problemima
iako imamo dovoljno svojih.
Što više gurkamo nos u tuđe probleme, kao da ignoriramo vlastite.
Ne kaže se bez veze da očistimo najprije pred svojim vratima, pa
tek onda pred tuđima. Kad istinski počnemo raditi na sebi i
svojim problemima, nećemo se stići baviti tuđima.
Zato i gurkaju nos u tuđe, oni koji ne žele pogledati sebe i
svoje probleme.
Druga metafora je kada ukazujemo prstom na druge, preostali prsti
ukazuju na nas i naše probleme. Jedan prst prema drugima, a barem
3 prema nama znači da su naši problemi tri puta veći, inače ne
bismo primijetili tuđe. Zato se i trebamo baviti svojima a ne
tuđima. No, rijetki to shvaćaju. A i katkada se bavimo tuđima
samo da pobjegnemo od naših koji nas opterećuju i pritišću, kao
da se utješimo da ih i drugi imaju kako bismo sebi olakšali. Time
ih ne rješavamo nego samo olakšavamo i to privremeno.
Važno je da shvatimo da ni Bog ne može spasiti sve ljude, pa tko
smo mi da spašavamo sve druge i pametujemo drugima kako moraju i
trebaju. Ako ne damo određenu vrstu slobode da sami isprobaju, na
kraju će nas zamrziti jer se previše petljamo u njihov život.
To je kao u priči o ocu i sinu koji se voze u vlaku. Dječak
promatra kroz prozor i svako toliko oduševljeno i vrlo glasno
poviče kada ugleda nešto izvana
– “Tata, tata vidi oblake! Tata, tata vidi kakve su zgrade vani!
Tata, tata vidi drveće!”
I tako sve glasnije i uzbuđenije, dok otac sve to odobrava glavom
i ni u jednom trenutku ga ne utišava iako je sin već počeo
remetiti mir u vagonu i ometati druge putnike.
S druge strane sjedi starica koja ih promatra i svašta nešto
razmišlja. Pita se kako ga otac ne upozori da se stiša i da ne
smeta, razmišlja o (ne)kulturi pa čak i o postupcima oca koji to
odobrava.
Kako je vrijeme prolazilo, sin se nije stišavao, a ni otac ga
nije upozorio da se stiša, starica odlučuje preuzeti stvar u
svoje ruke te će sad ona podučiti oca.
Kaže ona njemu: “Oprostite, jeste li razmišljali da sina odvedete
liječniku?”
A otac će njoj: “Upravo se vraćamo do liječnika. Znate, sin mi je
bio slijep od rođenja, a ovo je prvi dan otkada vidi.”
Nikada ne pretpostavljajte da znate nečiju priču jer ne znate
sve. Znate samo djeličak.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.
P.S. Počeli su upisi u Školu za roditelje čiji polaznik i vi
možete biti. Klikom na link pogledajte teme i termine https://anitavadas.com/predavanja/skola-za-roditelje-3/