U Cehovskoj ulici u Varaždinu gotovo dvadeset godina djeluje Cenacolo, točnije Zajednica Sveti Josip Radnik. Mnogima su poznatiji ukoliko spomenemo žive jaslice koje rade svake godine na Badnjak, dok drugi pak misle kako je riječ o komuni za ovisnike.
– Nekad je ova zajednica bila isključivo komuna za ovisnike, naročito u poslijeratnom vremenu kad je bilo puno ljudi koji boluju od PTSP-a te je cvalo i tržište droge i kriminala. Bilo je mnogo težih ovisnosti – o heroinu i kokainu. Danas se promijenila cijela generacija, tako da nailazimo na nove ovisnosti, poput one o kocki, Internetu, kladionici, kemijskim drogama – ispričao nam je Ivica Dobranić, koji je i sam prošao put u zajednici te je tamo odlučio ostati.
– Živim ovdje sa suprugom i svoje četvero djece. Napravili smo svoj put, više od 13 godina smo u zajednici, bili u Italiji dosta dugo, s obzirom da je zajednica talijanska, ali smo osjetili potrebu vratiti se ovdje i pomagati ljudima kako su drugi nama.
Ivica je, kako kaže, odabrao jednostavan način života, u koji je uključena molitva i rad, a cijene se vrijednosti poput prijateljstva i iskrenosti.
– Ovdje sam našao one jednostavne stvari i vrijednosti koje su se dosta izgubile u današnjem svijetu.
Zajednica je talijanska
Zajednica Cenacolo je talijanska, a osnovana je prije 30 godina.
– Osnovana je na inicijativu časne sestre Elvire, koja je bila u jednom redu u Torinu. Tamo je vidjela puno tužnih mladih po ulicama koji propadaju pa im je odlučila pomoći. Na sjeveru Italije, točnije na brežuljku Saluzza, dobila je na korištenje trošnu kuću u ruševnom stanju i počela prihvaćati prve momke ovisnike. Kuća se izgradila uz pomoć dobrih ljudi pa zajednica danas broji više od 60 kuća po cijelom svijetu – u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj, Poljskoj, Slovačkoj, ali i na drugim kontinentima – Sjevernoj i Južnoj Americi – objasnio je Ivica.
Kuća u Varaždinu je ipak po nečemu drugačija.
– Prije tri godine je bratovština Zajednice Cenacolo u Varaždinu postala prvom mješovitom bratovštinom u Hrvatskoj. Osim ove u Varaždinu još je šest muških kuća i jedna za djevojke u Međugorju. Dakle k nama dolaze i samohrane majke s djecom, žene koje možda prate supruga koji je kod nas u zajednici, a ponekad i cijele obitelji.
Upitali smo i kako se uopće može postati članom zajednice.
– U svim većim gradovima imamo pripremne razgovore, a u našoj bratovštini je to subotom u 9 sati. Osoba dođe u pratnji nekog, predstavi problem nakon čega slijedi još nekoliko razgovora kako bi se vidjelo je li osoba za zajednicu. Nakon toga pojedinac dolazi ovdje jedan dan kako bi vidio kako izgleda život ovdje – kazao je Ivica.
S obzirom da je zajednica zatvorenog tipa i nema ograde, svatko je slobodan doći i otići, ali ima nešto što je veoma važno.
– Bitno je da osoba dođe ‘čista’, da nije u krizi, tako da uvijek najprije tražimo suglasnost liječnika, s obzirom da mi nismo stručna zajednica, dakle, nemamo psihijatra ili doktora.
Vrijeme oporavka ovisi o samom pojedincu
Program oporavka, takozvani put, traje do tri godine nakon čega se može izaći van.
– Generacije i potrebe su se promijenile tako da sve ovisi o osobi – nekome je potrebno više vremena, nekome manje. Nakon što netko uđe nema izlaska van, posvećuje se najprije sam sebi, svom problemu. Potrebno je stati na noge najprije, što nije lako, s obzirom da okrećeš novu stranicu u životu. Nije dosta mjesec, dva da se promijeniš. Iako se možda fizički očistiš, treba vremena da se promijeniš iznutra, shvatiš neke stvari te počneš živjeti svoj život. Ako samo jednoj osobi pomognemo, već smo puno napravili!
Zajednica je veoma aktivna.
– Dan počinje ujutro oko 6 sati, čak i prije. Netko mora nahraniti životinje, napraviti doručak, a poslije toga se u kapelici izmoli krunica i nastavlja dalje s obavezama u kuhinji, praonici. Imamo i keramičarsku radionicu, vrt, životinje – opisao je Ivica koji kaže kako je sve jako dobro organizirano.
– Svatko ima svoje obaveze i nema vremena, a najvažnije je da naučiš biti odgovoran za nešto. Svi mi koji smo ovdje smo u životu radili nešto do pola, ali u zajednici naučiš posao napraviti do kraja, biti zadovoljan s tim i cijeniti to. Otvoreni smo za posjete, nismo kao prije, sve se više otvaramo prema van.
Zajednica Cenacolo je prije svega molitvena, priznata od strane Vatikana kao pokret mladih.
– Naš se dan sastoji od puno molitve, koja je na prvom mjestu, zatim rada, razgovora. Ne znam koliko to shvaćaju oni koji nisu ovdje. Iako mnogi od nas, pa i ja osobno, ranije nismo imali previše doticaja s vjerom, osjetiš da ti to pomaže i diže te na noge. Ne vidim to kao ovisnost, već životni odabir, na koji svatko ima pravo. Mi nismo fanatici koji cijeli dan mole Boga i čekaju da nam nešto padne s neba već živimo jednostavan život s problemima s kojima se borimo, kao i svaki drugi čovjek.
Misije diljem svijeta
Nakon ulaska u zajednicu pojedinac nije uvijek na istom mjestu.
– Poslije godine ili dvije boravka u jednoj bratovštini, zajednica te premjesti u drugu kuću čime sva prijateljstva i obaveze počinju ispočetka. Imamo svećenike koji nam pomažu i savjetuju kad je netko spreman izaći, to je dosta individualno. Ipak, osoba sama najbolje zna kad je spremna. Bitno je ne žuriti se i ne vraćati se u stare probleme, tako da se preporuča odlazak u drugu sredinu.
Svoj je put prošao i Leo Komazin, koji je nakon toga pet godina boravio u misiji po Argentini i Brazilu.
– Bio sam dvije godine u Argentini i tri u Brazilu. Nije bilo lako, moraš biti spreman jer ipak je sve za tebe novo i nepoznato – zajednica, jezik, kultura, okolina. Tamošnje se kuće razlikuju od naših. U Južnoj Americi se brinemo za napuštenu djecu, mi smo im mama i tata i naučimo ih živjeti, igrati se s njima, a život je težak – ispričao je te dodao kako mu je vjera u svemu bila od velike pomoći.
– Moraš se za nešto uloviti i promijeniti život. Za mene je to bila molitva, koju nitko ne nameće, to je tvoje pravo, a ne dužnost. Ipak, ako se vratiš na staro to nema nekog smisla, tako da trenutno razmišljam da li ću izaći ili ostati u nekoj od kuća.
Leo priznaje kako okolina različito gleda na njegov način života, s obzirom da ne razumije kako je živjeti u zajednici.
– Vanjski svijet je dosta okrenut materijalnim stvarima, što je razumljivo, i ja sam prije dolaska ovamo bio takav. Mnogo je problema koji su gotovo u srži društva i ne percipiraju se više kao takvi. Ipak, ne smijemo se predati – zaključio je.
