Sastavci, odnosno pisano izražavanje učenika, dio su svakodnevice u razrednoj nastavi. Na početku školske godine svi osim prvašića pišu sastavak: ‘Kako sam proveo ljetne praznike’.
Ne treba biti lumen da bi se već u trećem razredu shvatilo što će se raditi na prvom, eventualno drugom nastavnom satu Hrvatskog jezika u novoj školskoj godini. Tako da klinci u trenutcima dosade na praznicima mogu polako pisati i pripremati svoj sastavak na svima dobro poznatu temu.
Sljedeća nezaobilazna tema za pisanje sastavka je ‘Pismo Svetom Nikoli’. Fantastična tema u kojoj se naivni klinci raspišu, a učitelji zatim iščitavaju njihove ‘skromne’ želje.
Pravi ‘bum’ sastavci dožive prvih dana drugog polugodišta. Nezaobilazne su teme ‘Božić/Nova godina u mojoj obitelji’ i ‘Kako sam proveo zimske praznike’.
Božić u mojoj obitelji
Sastavci obično počinju rečenicom: ‘Okitili smo bor.’ Uzalud sva prethodna edukacija o jelama i smrekama – oni su i opet kitili – bor! No, to je sličan problem onome kad klince godinama uvjeravamo da je kocka geometrijsko tijelo, a kvadrat lik, ali svejedno su naši nogometaši odjeveni u ‘kockaste’ dresove, a učenici pišu u matematičku bilježnicu s ‘kockicama’. Objašnjavanje razlike između bora i jele i smreke i kvadrata i kocke ravno je Sizifovom poslu.
Nakon rečenice o kićenju bora slijedi nabrajanje jelovnika. Pa tako saznajemo što je tko jeo, kakvi su bili kolači, tko ih je pekao, tko ih je pojeo. Druga jela s jelovnika klince ne zanimaju. Pričaju i pišu samo o kolačima, kao da su bili u posjetu slastičarnici, a ne na svečanom božićnom ručku.
Nakon kolača na red dođu pokloni. Krenu se djeca hvaliti:
– Ja sam dobio poklon i od Svetog Nikole i od malog Isusa! Od Nikole u čizmicu, a od Isusa pod bor!
– Ja sam dobila poklon i od malog Isusa i od Djeda Božićnjaka! Dvaput pod bor. Ahaaa!
– Meni su mama i tata kupili poklone i donijeli u sobu.
Tko donosi darove?
E tu onda nastane tajac. Grobna tišina. Svi se okrenu heretiku. Gledaju ga širom razrogačenih očiju. Neki u čudu, neki sa žaljenjem. Svi su dobili poklone od nekog drugog, samo je mali ateista dobio od mame i tate. A jadan.
Kako je to moguće? Klinci zbunjeni. Napetost u učionici možeš rezat’ nožem. Očekuje se rasplet događaja, a rasplet bi, naravno, trebala donijeti učiteljica. Svojim objašnjenjem. Jer ona sve zna. Naravno!
I kako se onda treba učiteljica postaviti? Hrvatska je sekularna država, Ustavom je zajamčeno pravo na slobodu vjeroispovijesti. Prikloni li se većini (jer, realno gledano, većina se u razredu najčešće izjašnjava kao katolici) – krši Ustav i prava malog ateiste. Rekne li učiteljica da zapravo svima mame i tate kupuju poklone – krši pravo na vjeru ostalih učenika.
U takvoj je škakljivoj situaciji najbolje ostati ko Švicarska neutralan i politički neodređen k’o hrvatski ministri. Lijepo im se kaže: ‘Eto, svi ste dobili poklone, a sad ćemo vježbati matematiku.’ Politička kategorija naziva ‘preskoči i skreni pozornost’.
Doček Nove Godine
– Ja sam pio šampanjac!
– A ja pivo!
Kad klinci krenu pričati o proslavi i dočeku Nove Godine čovjek bi lako pomislio da ima četu malih alkoholičara u razredu. Koliko govore istinu, a koliko lažu da bi ispali face, teško je ponekad odvojiti, jer znamo da je nekim roditeljima ‘fora’ da im balavac od 7 – 8 godina sukne pivo, jer je, eto, Nova Godina. Pa nek’ se dijete veseli. Ama ljudi, dijete se veseli i bez alkohola!
Klinci se raspišu i o količini i kvaliteti bačenih petardi. I opet, čitajući neke sastavke, shvatimo koliko smo uzaludno pričali na Satovima razrednika o opasnostima od petardi i pirotehnike kad su im roditelji kod kuće uvalili pune šake petardi i dali im šibice ili upaljače u ruke. I onda su djeca, zajedno s roditeljima (ili bez njih), oslobađali svoje dvorište, kvart, pola grada, od strašnog neprijatelja zvanog Stara godina.
Zimski praznici
Nekako je normalno da se ljudi preko ljeta snađu i sklepaju bar tjedan dana mora (na kredit, kod prijatelja ili rođaka ili već nekako) pa djeca mogu u sastavcima ‘Kako sam proveo ljetne praznike’ ubaciti i podatak o tjedan dana mora.
Zapravo, cijeli im se sastavak o dva mjeseca ferja i temelji na tih tjedan dana života. Što se tiče provođenja vremena pod zimskim praznicima, vjerovali ili ne, ima u ovim teškim bezkunskim danima i onih koji idu na skijanje. I onda se vrati klinac sa skijanja. Iz Francuske. Ili Austrije.
I pokušava ostalim klincima, koji su uglavnom proveli praznike na bejbisitanju kod bake na selu dok su roditelji radili svojih redovnih 12 sati dnevno za par kuna, objasniti gdje je Francuska, gdje su Alpe, da je to planina, a ne nešto što se na kruh maže. Ostali ga gledaju u čudu kao i onog malog kojem mama i tata kupuju poklone. Njegov sastavak se razlikuje od ostalih. Naravno da ne spominje tri lonca sarme koje su vukli preko granice.
A učiteljica?
Suprotno svim mišljenjima širokih narodnih masa, učiteljica nije imala praznike. Ona je provodila vrijeme u pripremanju planova, nastavnih materijala, u pisanju opisnih ocjena, čistila je svoju učionicu, bila u komisiji za inventuru, sjedila na par sjednica, odradila stručne aktive i stručno usavršavanje.
Da, nije bilo djece u školi. I da, većinu je nabrojanih poslova radila kod kuće zato što je bacanje novaca kojih nema grijati cijelu školsku zgradu zbog pedesetak ljudi koji su u njoj kad su djeca na praznicima. No, to rijetko koga zanima. Većina samo vidi opet ‘tri tjedna ferja’ na kojima su ti neradnici učitelji.
