Ovo je moj treći duži odlazak u inozemstvo i Varaždin ‘miriše’ na kokice i kavu, uz koju se čuju zvukovi kiše, ljudi koji voze bicikle i hodaju u tišini. U Varaždin sam stigla preko Eurodyssey programa, koji provodi Varaždinska županija putem Skupštine europskih regija.
> ENGLISH VERSION OF ANDREAS BLOG
Da bi se negdje na novom mjestu ‘udomaćio’ treba vremena, iako si u svojoj glavi pripremljen na ‘proživljavanje avanture’. Svega nekoliko sati je potrebno da se otiđe iz Španjolske, ali dolazak je mnogo teži, posebno ukoliko ne poznaješ jezik pa komunikacija kako do hrane postaje priličan izazov.
Avion u Zagreb slijeće prije 10, a Andrea, Foix (dvije djevojke iz Španjolske koje također dolaze u Varaždin preko Eurodyssey programa) i ja imamo još dvije vožnje autobusom da bi došli do Varaždina. Kao što sam i rekla, dolazak traje.
Autobusna stanica u Zagrebu izgleda kao svaka druga stanica: mjesto ‘zapelo’ u 90-ima s nešto sjajnijim plakatima i sjajnijim natpisom, koji prekriva sive i prljave zidove koji izgledaju kao da će se svaki čas raspasti. Sve je sivo (barem u ovom dijelu grada), a kiša nikako ne doprinosi ‘razvedravanju’.
Jedino kako zasad mogu zamisliti Hrvatsku je putem onoga što vidim kroz prozor, između kratkih drijemeža. Zelena brda sa raspršenim kućama me nekako podsjećaju za krajolik u Galiciji ili sjevernom Portugalu. Možda je to samo radi kišovitog vremena koja me vraća u sjećanja s drugih iskustava u inozemstvu, ali sve nekako izgleda čudno slično i dobrodošlo.
Kiša nastavlja padati u Varaždinu, dok imamo prvi obilazak kroz centar grada. Vijećnica, muzej, neka važna srednja škola, gradska tržnica…
Sve izgleda novo prvih par dana. I dok vrijeme polako prolazi, između doručaka, ručaka i večera, mučimo se u komunikaciji gestikuliranjem, mrmljanjem ‘hvala’ i kako kontinuirano imati osmijeh na licu, ne bi li barem ispali pristojni. Prilično smiješna situacija, za svakog promatrača.
Nakon nekoliko dana i prvih impresija počinju se uočavati prvi detalji. Ljudi se voze na biciklima držeći kišobrane, lutke koje stoje u izlozima, riječi praktički bez samoglasnika, kafići su puni u točno 12 sati, zalazak sunca pada u 19.30 i u gotovo svakoj ulici imate neku napuštenu zgradu.
Blizu gradske vijećnice svaki dan nalazi se štand s kokicama s crvenom nadstrešnicom. Ponekad jedan stariji čovjek čuva kokice ujutro, a nekad i stoje same. Stariji čovjek s kokicama je gotovo jedini element ovdje koji je – na vrijeme.
Ceremonija otvorenja na Trash film festivalu bi trebala početi u 19.30. Ipak, u to vrijeme svi razgovaraju na vratima kina dok čekaju. Neki klinci se okupljaju oko blagajne s grickalicama. Možda i ne žele kupiti kokice, ali sijedi čovjek je jedina stvar koja im zaokuplja pažnju do dolaska superheroja.
Kiša ne prestaje padati tijekom događaja vikendom: ljudi vade kišobrane i stoje prilično daleko od pozornice dok padaju. Već je 22.30 i sve je zapravo već gotovo.
Nakon kišnog tjedna, došao je napokon sunčani dan pa smo u centru grada vidjeli mnogo ljudi, a mnogi su došli i pogledati proslavu Dana županije. Održavalo se u atriju Županijske palace. Tamo su bila predstavljena neka tipična jela varaždinskog kraja, a mi smo se potrudili isprobati sve što smo vidjeli: ‘Što je ovo?’, ‘Od čega je napravljeno?’.
Klipić, neka vrsta domaće rakije, bučino ulje i zelje, samo su neki od tipičnih proizvoda iz ovog kraja.
U naguravanju zbog želje da probramo što više toga, prolazi nam jutro, a navečer smo završile na podjeli nagrada na Trash film festival, čak smo i preuzele neke nagrade, na prijedlog organizatora, kao dio ‘igrokaza’.
‘Ne, to nisu naše nagrade’, objašnjavale smo uporno, ‘samo smo preuzele nagradu u dogovoru s organizatorima, radi zabave, i rekle nešto’.
Ljudi su polako počeli odlaziti, a u zraku je i dalje bio miris kokica.
Andrea sudjeluje u Eurodyssey programu koji provodi Varaždinska županija, s ciljem omogućavanja stjecanja profesionalnog iskustva za mlade ljude. Varazdinski.hr jedan je od poslodavaca koji je iskazao interes za suradnjom u ovom Programu.
